Safija Vehabović: Tekst o Emini Selimović – Emina Selimović (1991), pjesnikinja i magistrica književnosti naroda BiH i b/h/s jezika. Trenutno je na doktorskom studiju komparativne književnosti u Sarajevu. Objavila je tri zbirke poezije, od kojih je svaka nagrađena prestižnim nagradama. Živi u Vranduku.
Prva knjiga „Genocid u crazey horseu“ nagrađena je nagradom „Mak Dizdar“ u Stocu. Na pitanje da li ima razlike u tematici pjesama iz prve zbirke i naredne dvije, Emina kaže: „Razlike u tematici između prve knjige i druge dvije zasigurno ima. Doduše, najtačnije bi bilo kazati da je najveća razlika u trećoj knjizi, jer moja prva knjiga tematizuje smrt, usamljenost, mitove, tijelo, pomalo i sam grijeh kao i druga knjiga. Na različite načine to tematizuju, ali ipak okvirno, slične su. Dok je treća zbirka potpuni zaokret ka nečemu novom, onostranom, snu, nadi, ljubavi. Iz ovih mojih rečenica bi se moglo zaključiti da pjesnik ne piše cijeli život jednu knjigu, ali nisam sigurna da je tako.
U smislu osjećaja, tematike, čitalačkog iskustva odrastamo i sazrijevamo, pa je prirodno da se mijenjamo, tako i naše pisanje. Ali mislim da svaki pjesnik ima onu neku tananu nit koja se provlači kroz cijelo njegovo stvaralaštvo, nit koja ga čini prepoznatljivim i drugačijim od svih ostalih, koja čini da cijeli život pišemo samo jednu veliku knjigu.
Većina Emininih pjesama iz prve zbirke je kratka, tipa „Umjetničko djelo“ ili „Lirika pružanja“, a ipak su tako efektne i senzibilne. Prema tome, mogle bi se smjestit u poetiku nove osjećajnosti.
„To su pjesme nastale u trenutku, kao kad u jednoj sekundi osjetimo najveći nalet radosti, tuge, ili bilo kog drugog osjećaja, i samo u tom trenutku intenzitet je najjači, poslije već oslabi. Iz takvog trenutka su nastale i te kratke i efektne pjesme. Objasniti ih je vrlo teško, zapravo jedino što trebate je osjećati. Ako se vodimo Epštajnovim određenjem „nove osjećajnosti“ kada kaže u svojoj knjizi „Postmodernizam“ da je to osjećanje vrlo tihe ozbiljnosti, nalik na malodušnost, na bojazan da će nešto rastjerati i nepopravljivo uništiti u meni samom i u svijetu bez mene.
Osnovni motiv u zbirci „Ademove suze“ za koju Selimović dobiva prvu nagradu na Ratkovićevim večerima poezije za mladog pjesnika je smrt, koja za sobom nosi suze, kao katarzu. Adem, ili Adam je čovjek zbog kojeg, po religijskom uvjerenju svi ispaštamo, onaj koji je počinio prvi grijeh i bio protjeran na zemlju.
„Prvo što je uradio na zemlji, jeste to da je plakao. Nakon tog se desila smrt koja ga je ponovo vratila u prijašnje stanje. Ova zbirka je ukratko taj neki ciklus, kada poput Adema dođemo na ovaj svijet u kojem živimo okruženi grijehom i katarzu doživljavamo kroz suze, i nakon očišćenja, dolazi nam i smrt, koja nije tragična i tužna, nego predstavlja povratak. Adem ili Adam je reprezent tog ciklusa. A i sasvim slučajno se poklopilo to da Adem ili Adam razbija stereotipe o muškarcima koji ne plaču, koji su snažni i bez emocija. Ispostavilo se da muškarci ipak plaču.“
Emina kaže da na svojoj koži nije osjetila diskriminaciju jer je žena pjesnikinja. Uvijek je imala lijep doček i tretman. Kovanicu „žensko pismo“ ne voli upotrebljavati, jer smatra da je književnost univerzalna.
„Mislim da uopće ne trebamo dopustiti da nam kažu da imamo drugačiji senzibilitet, da pišemo drugačije. Ne, trebamo same sebemarginalizovatii niti dopustit da nas tako određuju drugi. Postoji jedan senzibilitet a to je senzibilitet književnosti, poezije. Kad je književnost u pitanju pristajem na to da je ona samo jedna i univerzalna.
Selimović je zaposlena kao muzejski vodič i većinu vremena provodi na tvrđavi u Vranduku. Takvo okruženje itekako utiče na njeno pisanje.
„Ja svaki dan prođem ulicom koja dijeli srednji vijek i osmanski period. Osjetim vjetrove i mirise tih perioda. Svaki dan srećem čudesne životne priče, ispričane u povjerenju. Svako proljeće vidim let proljetnih maca, bijeg behara, vidim sve nijanse zelene u šumi oko tvrđave. A tek ljetni pljuskovi i gromovi su priča za sebe. Imala sam sreću s poslom i magijom svijeta.“
2019. godine izašla je i Eminina nova zbirka poezije pod nazivom Zembilj“ koja je također nagrađena i to nagradom Fondacije za izdavaštvo za djela domaćih autora. Motiv spasenja, behara, i čistoće čest je u novoj zbirci. Kao pjesnikinja danas i prije četiri godine, Emina kaže da se razlikuje mnogo.
„Odrastam, učim, čitam, gledam, osjećam i svijet mi se čini drugačijim iz dana u dan. Radujem se povratku i ljudima koje volim. Jednom mi je drag čovjek kazao da je lijepo imati nekog na horizontu da te čeka, ja imam i to je dovoljno.“
Autorice sa domaće i svjetske književnosti koje nam Emina preporučuje za čitanje su: Alice Munro, ElifŠafakk, Emily Dickinson, Rumenu Bužarovska, Vesna Parun, Julijana Veličkovsku, Dorta Jagić, Adisa Bašić, Ferida Duraković, Melida Travančić.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
