Kunem se, ovako je to bilo. Vještačka svjetlost ulične rasvjete obasjavala je njihove siluete u dugačkom hodniku suterena. Poneki jecaj i uzdah nemirnih duša se čuo iz pritvorenih prostorija u smiraj noći. Samo su njih dvojica ovu noć odlučili napustiti madrace koji su dobrano već zapamtili njihova trupla i simulirati ovaj redovni dijalog njihova pasjeg života, jer i u gluho doba noći, nema lijeka do tople ljudske riječi.
Hodnikom je odjekivalo, čuo sam to jasno: Kondore, žohari neka spavaju, mi ćemo da živimo kao u stara vremena. Drugi glas je dodao, Mrki, vidiš li ti ovaj uspavani grad naše mladosti?
Sada sam već raspoznavao glasove. Mrki je odgovarao: Vidim Kondore, nema ljepšeg i meni dražeg grada od Zenice.
Kondor: To je naš dom.
Mrki: A zar naš dom nije ovaj suteren starih zidina ove neprovjetrene zgrade?
Kondor: Tu živimo, ali to nije naš dom.
Mrki: Pa šta je dom, ako nije mjesto gdje živimo?
Kondor: Pa je li tebe boli ovo mjesto? Je li te boli kada vidiš ove sumorne boje suterena? Boli li te neobrisan pod? Boli li te zaudarajuće zajedničko mokro čvorište na kraju ovog hodnika?
Mrki: Ne boli! Na to sam navikao, to i ne vidim. Mislim vidim, ali mehanički, kao da i ne vidim, navika valjda.
Kondor: Onda to nije dom, jer dom je samo tamo gdje boli!
Mrki: Pa zašto mi je onda Zenica dom, zar me to boli?
Kondor: Imam naučnu metodu koja će nam dati nepobitan odgovor da li je Zenica tvoj dom! Ali moramo sprovesti jednu duboku analizu, tvoje je da kada čuješ set svih pitanja, odgovoriš sa da ili ne i jasno ću ti reći: da li je Zenica tvoj dom ili si se navikao na nju, pa ti je ona prolazno mjesto boravka. Na meni je evo vidiš već oprobana ta metoda i naučno mi je uspostavljena dijagnoza: neizlječivi zeničanin, sa adresom: Dom za vješanje bb, 72 000 Zenica.
Mrki: Pucaj, da čujem pitanja.
Kondor: Samo da znaš, jedno mjesto na svijetu je dom i ako ti utvrdimo da je to Zenica, žao mi je, ali to je životna neizlječiva dijagnoza.
Mrki: Hajde čovječe, svanuti će, svjetlost dana se približava, nemamo vječnost.
Kondor: Evo ovako, zažmiri i pažljivo slušaj i prisjeti se mirisa zeničkih mahala. Sjeti se dragih i svih poznatih zeničkih lica koje viđaš po sokacima. Sjeti se zeničke kiše i poplavljenih pločnika, dok vješto pokušavaš izbjeći neizbježno, bićeš mokar do gole kože od zeničkog pljuska. Sjeti se prolaska kroz vrandučki tunel i lupanja srca, željnog iščekivanja da ugledaš nepregledne dimnjake u sivo-narandžastim oblacima smrdljivog zeničkog sumpora, koji ti uz neizbježni rak pluća bude sjetnu asocijaciju na ono poznato, ono blisko, tvoje i ničije drugo. Dakle, to je ljubav prema rodnom mjestu. Eh sada kada si mislima u Zenici, sada idemo u mladost. Sjeti se Čelika. Prisjeti se onog ulaska na Bilino Polje 3 sata prije početka utakmice protiv belgijskog Genta. Bio si mali i plakao si od borbe za dah u redu za ulazak jer si bio najniži u skupini, koja je nagrnula prema jednom jedinom ulazu na istočnu tribinu koji je bio u funkciji. Sjeti se, stolica nije ni bilo, a prašina po tribinama kao da se bržljivo skupljala od utakmice sa Fiorentinom 70-tih godina. Stadion nikada opran, tebe to mori, kritikuješ ali opet mu se raduješ.
Sjećaš li se legla mladih zeničkih nogometnih asova, famozne zeničke la masia-e – Šljake i popratne pojave čelikovog ekonoma Bude. Sjeti se da se zenički nogometni div oslanjao na izdanke nogometne škole koja je znanja sticala na šljaci, koja je neuslovna za šetnju, a ne za intenzivan trening. Sjećaš li se da su poletni omladinci sami donosili lopte na trening, jer im to nogometni klub nije bio u stanju priuštiti. Boli te, a opet ti je blisko srcu.
Dosta o hobijima, prisjetimo se školskih dana. Sjećaš li se da su ti roditelji pričali kako su im najbolji drugovi u školi bili Darko, Marko, Ivana, Željka, osim Sabine i Emira. Vidim da se grčiš i vidim ti na licu da te muči što si bio uskraćen za svog Igora i Petra. Iako su ti podjednako dragi i Amar i Mirza, znam ja to, ali tebe muči što i ti nisi mogao da posljednjih godina kažeš, i mi smo leopardova koža, izmiješani i sretni u svim sličnostima i razlikama koje nas međusobno ispunjavaju. Ako te muči što su nekada bogomolje koje su vrvile u blagdanima drugih vjeroispovjesti u tvojoj Zenici, sada samo rijetko ispunjene ponekim glasom, ti imaš dijagnozu Zenice.
Muči li te što se sjećaš dugih šetnji sa djevojkom koje su ti ostale u lijepom sjećanju, iako ti je prva asocijacija kako to da je trava uvijek nepokošena na Kamberovića polju i kako je to moguće u gradu tako lijepog zelenila, da grad vrvi od smeća. Kako to da na svakom koraku moraš iskazivati hrabrost štiteći djevojku od čete pasa lutalica. Kako to da je svaka kanta za otpatke ili uništena u paramparčad ili na pogrešnom mjestu. Kako to da je estetski ugodno cvijeće na mostovima, postavljeno baš tako da tebe dok šetaš sa djevojkom dovodi do stadija zasljepljenosti nefuncionalnošću saksija okrenutih na unutrašnjost mosta koja te onemogućava da se normalno mimoilaziš sa drugim šetačima. Boli te, a opet izaziva sjetu nakon izvjesnog vremena.
Sve što vidiš na trotoarima svoje mladosti su nepregledne kolone nepravilno parkiranih vozila, i nakaradno naprečac napravljenih biciklističkih staza koje ne služe ničemu, a ponajmanje ugodnoj vožnji biciklista i simbiozi šetača i biciklista. Pogledaš Bosnu, jasno je vidiš očiju širom zatvorenih. Svega u njoj možeš naći, a najmanje ljudskosti. Svako je istresao u nju ogledalo svoje ljudskosti i sada to tako teče. Po visini vodostaja jasno možeš zaključiti sve o svojim sugrađanima (a ponešto i o stanovnicima gornjeg toga rijeke). Ako je zima i rijeka nabuja, sjedneš na bulevarsku klupu i pronicljivo analiziraš koju vrstu tehnike tvoji sugrađani preferiraju, jer u nabujaloj rijeci samo ozbiljna bijela tehnika pluta. Ljeti, za vrijeme sušnih dana, šetalištem na ušću analiziraš prehrambene navike po sadržaju rijeke, koji tetrapak pluta u kesi kojeg supermarketa (po čemu zaključuješ ekonomski promet i prihod i varijacije u odnosu na prošlogodišnje stanje).
Po gradskom korzu prisjećaš se kako uredno ordiniraju motorna vozila, a ti poput Huge vješto izbjegavaš nestale šahtove i skaradne ilegalne štandove, skoči lijevo pritisni 4, skoči desno 6 i na kraju pozitivna nula za kraj igrice.
E ako te sve ovo boli za početak, da dalje ne govorimo o drugim temama kao što su selekcija mediokriteta, urbanistička retrogradnost i masovno iseljenje najkvalitetnijih iz Zenice, onda si ti prijatelju moj, upravo saznao šta je tvoj dom.
Mrki: Boli, prijatelju. A interesantno, u drugim mjestima me to ne boli bez obzira gdje da sam, a i tamo sve to vidim.
Kondor: rekao sam prijatelju, naučna metoda, pogađa u srž, dom je samo tamo gdje boli!
I sad ne znam jesu li im to bile baš zadnje riječi izgovorene u hodniku ili su još koju promrmljali, ali znam da je vani svanulo, da su se žarulje u suterenu zgrade pogasile, kada je njih dvojicu u ugodnom ćaskanju prekinuo ‘rmpalija u bijeloj mantiji riječima: Šta je s’ vama dvojicom?
Mrki i Kondor su uglas uzviknuli: Kada će proći ovo ludilo?
‘Rmpalija u bijeloj mantiji je odgovorio: Koje ludilo, vaše ili zeničko?
Mrki i Kondor su odgovorili: pa da to, ludilo.
‘Rmpalija u bijeloj matniji je samo odriješito, dubokim i hrapavim glasom izrekao: E vas dvojica, svako jutro isto pitanje, tačno ste mi se popeli na vrh glave. Lijepo sam vam rekao, nije se rodio ko se iz suterena zeničke kantonalne bolnice vratio normalan, jer ko i nije u međuvremenu poludio na odjelu psihijatrije, taj sigurno nije ni bio normalan. A ko je iz Zenice, taj već ionako ima vječnu psihijatrijsku dijagnozu, on ima svoj dom i taj dom ga guši, kao omča oko vrata, a ipak, bez njega ne može niti na jednom merdijanu planete, ma kako se zvala ta psihijatrijska ustanova: da li suteren kantonalne bolnice kao vama dvojici, ili pak Toronto, Frankfurt ili Beč.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
