Kako se gradi mentalitet podaničkog društva? Kako društvo guši kritičku svijest i kako se formira mentalitet društva „pognutu glavu sablja ne siječe“?
Ako se pitate kako, odgovor je: predanim, marljivim, upornim tupljenjem oštrice promišljanja, već u ranom djetinjstvu.
Ovako to izgleda. Sa posljednjim ljetnjim žarkim zrakama sunca, isprani zeleno-žućkasti listovi vrba kroz koje je hučao pobješnjeli vjetar usmjeravali su nas u nama neželjenom pravcu školskog dvorišta. Raspust je završio i vrijeme je za prve školske lekcije. Dok stojim u redu za ulazak u školski hol, smijemo se silueti nastavnika historije kojeg vidimo u daljini hodnika, kroz zatamnjena staklena školska vrata. Mislim u sebi: još jedna školska godina će započeti sa ovim likom ispranog mozga, pa koliko to mora biti indoktirinano društvo u kojem te nauče da je pozdravna riječ: samo nek’ ne puca. Pitam se, a istovremeno zaključujem kako ja nikada neću dozvoliti da mi operu mozak do nivoa da se zadovoljavam bijednim životnim mrvicama sa parolom dobro je, samo nek’ ne puca!
Ulazimo u učionicu i prije nego se rulja krene meškoljiti, pozdravljamo horski nastavnika: dobar dan, kako ste nastavniče, kako ste proveli ljeto? Nastavnik, jednoličnim glasom odgovara: dobro je djeco, samo nek’ ne puca.
Eto vidiš, mislim u sebi, ovo je otužna olupina ljudskog bića, kakav mu je to odgovor, odgovori tako da ništa ne kažeš, politika nezamjerenja i minimiziranih očekivanja. I dok se u glavi roje misli objašnjenja zašto sam ja drugačiji od tog ispraznog lika, nastavnik kaže: a sada djeco, odmah počinjemo sa lekcijom za početak školske godine: Historija/istorija/povijest moderne civilizacije – XX i XXI vijek.
I dok sam se trznuo od jeze zbog početka školske godine, imao sam šta da čujem. Odzvanjale su riječi nastavnika učionicom: djeco, historia magistra vitae est i zato ćete znanjem o odnosu državne vlasti u svijetu prema vlastitim državljanima tokom posljednjih 100 godina, konačno zakoračiti u svijet odraslih. Vrijeme je, ipak ste vi sada peti razred i dosta je da se igramo života, počinje saam siriuzz šiit.
Krećemo od naše povijesti, vratimo se u doba SFR Jugoslavije, djeco da li ste čuli za Velebitski kanal u Jadranskom moru, tamo se nalazi pitoreskni otok nazvan Goli, koji skriva mnoge tajanstvenosti našeg podneblja, a ono što nije tajanstveno je da su na tom otoku bili državljani SFRJ kojima nije niti suđeno, već su administrativnim odlukama vlasti, smiraj duša nalazili u prisilnom radu premještanja kamena na kamen.
Kada smo kod rada u SFRJ, da li vam je poznato da je u radničkim akcijama u SFRJ učestvovao i Pol Pot? Ne znate ko je Pol Pot, da li ste čuli za Crvene Kmere i Kambodžu? Inovativnost Pol Pota pri obračunu sa svim intelektualcima u vlastitoj državi je dosegla granice stratosfere, imao je neviđenu jednačinu: intelektualci = neprijatelji = neprijatelje istrijebiti = kako pronaći intelektualce = nose naočale za vid jer mnogo čitaju. Nakon što su intelektualci zbog spoznaje da će biti istrijebljeni skinuli naočale, doskočio im je i angažovao je djecu čije su papilarne linije na kažiprstima jedino dovoljno senzibilne da prepoznaju postojanje udubljenja na nosu zbog nošenja naočala za vid, pa je lucidnošću tako potamanio četvrtinu stanovništva.
Velika proleterska kulturna revolucija, dječice, u Kini značila je obračun Crvene garde sa svim neistomišljenicima u najmnogoljudnijoj državi.
Kada smo već kod komunista, čuli ste djeco za Josifa Visorionoviča Staljina koji je za obračun sa vlastitim stanovnicima, koji su se primjera radi: smijali na šale drugih o režimu, izumio Gulag.
Čuli ste djeco za suncem okupanu Malagu, eh zamislite je okupanu eksplozivima u doba vladavine Franiska Franka koji se obračunavao – oružano za neistomišljenicima i državljanima Španije kojima totalitarizam i fašizam nisu bili izvorno opredijeljenje, uostalom pročitajte bestseller ljubavni roman Viktorie Hislop: Povratak, ako već meni ne vjerujete. Mogla bi se tu dodati pokoja rečenica o Njemačkoj i Italiji u tridesetim i četrdesetim godinama XX. vijeka, ali je dovoljno i pogledati oskarom nagrađeni film Roberta Beninija: La vita e bella i čuvenu scenu sa natpisom o zabrani ulaska psima i jevrejima u rimske objekte. Mogli bismo dječice moja skoknuti i do mjesta Montgomeri u SAD-a da vas podsjetim na društvo u kojem je bilo sasvim prirodno da neka amerikanka afro-američkog porijekla Rosa Parks na zahtjev vozača autobusa ustaje sa sjedišta da ustupi mjesto putniku svijetle puti ili da vas progone i linčuju pripadnici jednog kulta sa neobičnim bijelima kapicama samo zato što imate tamniju boju kože. Možemo mi i u susjedstvo/komšiluk da se prisjetite Envera Hodže i tajne policije Sigurimi čiju je djelotvornost iskusila trećina albanskog stanovništva.
Dođosmo draga djeco tako i do naših polja sretnih životnih sudbina. Sada dobro pazite: 1 država, 2 entiteta, 3 člana predsjedništva, 4 pravna sistema, 5 puta manja prosječna plata od zapadnoevropskih, 10 kantona, 14 zakonodavnih tijela, u državi u kojoj postoje konstitutivni narodi a to nisu oni koji se izjašnjavaju istovjetno nazivu države: bosanci i hercegovci, u državi u kojoj cca. 1/5 stanovništva nosi žute trake oko ruku jer su onemogućeni da ostvare pasivno biračko pravo kandidovanjem za člana predsjedništva BiH.
U mojim krvavim, suznim očima, počelo je da pulsira, ali je na svu sreću školsko zvono zaustavilo agoniju izazvanu riječima nastavnika. Bez izgovorene riječi, napustio sam školsku učionicu i krenuo prema istim onim zatamnjenim staklima kroz koja sam samo 45 minuta ranije posmatrao uvenulu profesorsku olupinu od čovjeka, da udahnem svjež zrak posljednjih ljetnjih dana. Uhvatio sam za ručku od vrata, otvorio i nisam sada siguran da li me zaslijepio udar sunčeve svjetlosti ili anđeoska svjetlost bratove neiskvarenosti i nevinosti, koji me dražesnim okicama gledao čekajući po prvi put ulazak u školski prostor u svojstvu đaka prvaka i sa osmijehom me pozdravio: ćao braco, drago mi je što te vidim. Kako si, kako je u ovoj školi?
Ja sam poljubio mlađeg bracu u obraz, pomilovao po glavici i rekao dobro je braco, samo nek’ ne puca! Potom sam produžio nekoliko koraka dalje u prostor školskog vrta i pokušao sam da duboko udahnem svježi zrak. Ipak, gušila me spoznaja da je jedan životni čas bio dovoljan da postanem replika otužnog starca ispranog mozga i da shvatim kako je u životu najvažnija spoznaja da će i moj brat uskoro ući u tu istu učionicu.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
