Povodom zvanične objave selekcije Takmičarskog programa XXI festivala bosankohercegovačke drame Zenica 2022. u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica je održana konferencija za medije na kojoj su govorile: selektorica XXI festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2022. Tina Laco i saradnica za odnose s javnošću Merima Handanović.
Selektorica ovogodišnjeg Festivala bosanskoherecgovačke drame Tina Laco je izjavila da je bilo ukupno trinaest prijavljenih predstava za Takmičarski program XXI festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2022., ali jedna od predstava nije dostavila tehnički prihvatljivu snimku, a druga nije ispunjavala propozicije Festivala. Prema riječima, selektorice Laco, od jedanaest predstava je izabrala šest predstava koje će biti izvedene u okviru Takmičarskog programa ovogodišnjeg Festivala. Selektorica Laco je istakla i nezadovoljstvo s obzirom na mali broj prijavljenih predstava, što govori o tome kako se nedovoljno njeguje domaći dramski tekst na pozorišnim scenama. Tina Laco je izjavila da u selekciji ovogodišnjeg Festivala ulaze sljedeće predstave: autorski projekat Selme Spahić predstava „Ljubičasto“ u produkciji Kamernog teatra 55 Sarajevo, predstava „Kuća“ prema tekstu Benjamina Hasića, u režiji Alena Šimića i u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, predstava „Crna ovca“ prema tekstu Vide Davidović, u režiji Snežane Trišić i u produkciji Kraljevačkog pozorišta iz Kraljeva, zatim predstava „Banja Luka“ prema tekstovima grupe autora (Nikole Pejakovića, Vide Davidović, Željka Stjepanovića, Lane Bastašić, Radmile Smiljanić, Tanje Šljivar i Armine Galijaš), u režiji Nikole Bundala i u produkciji Gradskog pozorišta Jazavac IZ Banje Luke, te predstava „Neće biti smak svijeta“ prema tekstu Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj i u koprodukciji Makedonskog narodnog teatra Skoplje, Sarajevskog ratnog teatra iz Sarajeva i Peripetija productiona iz Skoplja i predstava „Da sam ptica“ autorice Nikoline Bogdanović, u režiji Arije Rizvić i u produkciji Fiji grupe.
Prema riječima saradnice za odnose s javnošću Merime Handanović, sedma predstava koja će biti izvedena u okviru Takmičarskog programa ovogodišnjeg Festivala je predstava „Ništa nas ne smije iznenaditi“, autorski projekat Aleša Kurta, nastala u korpodukciji Pozorišta mladih Sarajevo i Internacionalnog teatarskog festivala – MESS Sarajevo, koja je selektovana prošle godine, ali zbog pandemijskih uvjeta nije izvedena.
XXI festival bosanskohercegovačke drame Zenica 2022. godine je planiran za početak mjeseca juna.
Predstave prijavljene za XXI. festival bosanskohercegovačke drame, Zenica 2022.
Kazalište Grad Predstava
1. Narodno pozorište
Republike Srpske
Banja Luka
„Hrkači“
2. Gradsko pozorište Jazavac Banja Luka „Banja Luka“
3. Adam scena Zagreb „Šund naš svakidašnji“
4. Kamerni teatar 55 Sarajevo „Ljubičasto“
5.
Makedonski Narodni Tetatar MNT/Sarajevski Ratni Teatar SARTR/Peripetija Production
Sarajevo/
Skoplje
„Neće biti smak svijeta“
6. Amatersko pozorište Neretva Konjic „CSI-jaset“
7.
Bosansko narodno pozorište Zenica
Zenica
„Ugasimo svjetlo“
8.
Bosansko narodno pozorište Zenica
Zenica
„Kuća“
9.
Sarajevski ratni teatar Sarajevo „Sarajevo feeling“
10.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru
Mostar
„Ženski razgovori“
11. Fiji grupa d.o.o. Zagreb „Da sam ptica“
12. Kraljevačkopozorište Kraljevo „Crna ovca“
13. Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru Mostar „Isus Sin Čovječji“
Odabrane predstave:
1. „Ljubičasto“, Kamerni teatar 55, Sarajevo
2. „Kuća“, Bosansko narodno pozorište Zenica, Zenica
3. „Crna ovca“, Kraljevačkopozorište, Kraljevo
4. „Banja Luka“, Gradsko pozorište Jazavac, Banja Luka
5. „Neće biti smak svijeta“, Makedonski narodni teatar, Sarajevski ratni teatar, Peripetija production
6. „Da sam ptica“, Fiji grupa
Napomena: predstava br. 7 je Pozorište mladih Sarajevo i Internacionalni teatarski festival MESS / predstava predselektovana za XX festival bh. drame.
Bosanskohercegovački dramski tekst: jučer, danas… a što će biti sutra?
Na ovogodišnji 21. festival bosanskohercegovačke drame prijavljeno je ukupno 13 predstava, od čega su dvije prijave odbijene: jedna jer ne udovoljava propozicijama Festivala prema kojima predstave „moraju biti inscenirane po dramskim tekstovima bosanskohercegovačkih autora“, a druga jer zaprimljeni video-materijal nije bio odgovarajuće kvalitete. Stoga, konačni je odabir morao biti načinjen na osnovi 11 odgledanih predstava.
Pitanje domaćeg dramskog teksta jedno je od ključnihpitanja novije bosanskohercegovačke teatrološke povijesti, a prilično porazan broj prijavljenih predstava na ovogodišnji zenički festival pokazuje kako ovaj problem mora postati središnjom temom naših budućih rasprava o teatru.
Problematika vezana za domaći dramski tekst javlja se već od prvoga objavljenog dramskog teksta u Bosni i Hercegovini (prema određenim izvorima, radi se o Majčinom amanetu Ivana Lepušića, a postoje i značajni temelji za pretpostavke da su bosanskohercegovački autorski tekstovi objavljivani i mnogo prije): iakose, dakle, još od toga razdoblja redovito bilježi nemali, pa čak u određenim periodima i zavidan broj dramskih autora i komada, sudeći prema kritikama i raspravama koje se pronalaze u domaćoj periodici, osobito u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, bosanskohercegovačke scene domaće su dramske autore uglavnom tretirale kao „gostujuće“ ili, u određenome smislu, „manje dobrodošle“ u odnosu na inozemne pisce. Zašto je tomu tako? Povijest naših teatroloških rasprava ukazuje na niz različitih uzroka (od kojih ni jedan nije neutemeljen), ali svjedoči i više različitih pokušaja otklanjanja tog problema, kako bi se domaći autori stimulirali i kako bi predstave nastale prema tim tekstovima zaživjele na bosanskohercegovačkim scenama: raspisivali su se natječaji za najbolji domaći dramski tekst, donošeni su propisi prema kojima je određena obvezna zastupljenost domaćih tekstova u teatarskim kućama, organizirali su se okrugli stolovi i znanstveni skupovi na kojima se intenzivno razgovaralo o ovoj temi, poduzimale su se različite mjere kojima su spomenuti tekstovi postajali lakše dostupni, počela se voditi intenzivnija briga o izdavačkoj djelatnostiitd.
Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici u tome je smislu izuzetno značajan jer predstavlja vrlo ozbiljan pokušaj stimulacije bosanskohercegovačke dramske produkcije i ponajprije treba čestitati organizacijskome odboru i vodstvu Bosanskoga narodnog pozorištau Zenici, na čelu s direktorom Miroljubom Mijatovićem, koji su omogućili da ovako važna manifestacija ne prekine svoj kontinuitet u izuzetno izazovnim vremenima, osobito posljednje tri godine. Uzevši u obzir prilično malen broj prijava ove godine (i, pri tomu, kvalitativno izrazito različite dosege prijavljenih predstava), svakako bi bilo uputno u sklopu ovogodišnjega izdanja festivala organizirati okrugli stol na kojemu bi u fokusu bila bosanskohercegovačka dramska produkcija (u kvantitativnom i sadržajnom smislu) i status odnosno zastupljenost domaćih autora i komada u bh. teatarskim kućama. Za pretpostaviti je da slabiji odaziv na XXI. festival bh.drame nije samo posljedica nekih izvanjskih utjecaja i izazova (poput pandemije) nego da je simptom ozbiljnije produkcijske stagnacije (kreativnoga zastoja) ili pak specifičnoga odnosa prema domaćim autorima. U svakome je slučaju poželjno raspraviti – a prateći je program ovoga festivala sasvim dobra prigoda za to – o tomu kakav je i gdje je bosanskohercegovački dramski tekst danas i što se može dalje činiti kako bi se u našim teatrima on počeo podrazumijevati, a ne povremeno gostovati.
U sadržajnome odnosno tematskome, ali i žanrovskome smislu ove je godine prilično teško pronaći zajednički nazivnik prijavljenim predstavama: kako pojašnjavaAlistairFowler, publiku ili prodavača ulaznica zadovoljit će, primjerice, odrednica „komedije“ (ili pak, u novije vrijeme, osobito „učinkovit“ pridjevakhit – komedije), ali svatko tko se imalo ozbiljnije bavi teatrom morat će utrošiti mnogo više vremena tražeći suptilnije žanrovske razlike. Ako se zadovoljimo, dakle, isključivim žanrovskim polaritetima, na ovogodišnjemu je zeničkom festivalu među prijavljenim predstavama uglavnom riječ o dijapazonu drama – komedija, ali u ovim se krajnostima pronalaze i nizovi drugih elemenata (kategorija, modusa, podžanrova), pa tako ovdje govorimo o crnim komedijama, tragikomedijama, dramama s elementima apsurda, dokumentarnoga, farse itd.
Ono što osobito čvrsto povezuje ponuđene komedije je suvremena odnosno vrlo aktualna tema, točnije rečeno način na koji su izvanjske okolnosti – primarno, pandemijakoronavirusa – utjecale na ponašanje i međuljudske odnose. Osobit je naglasak na ironiziranju činjenice da su tijekom lockdowna ljudi, obvezani na fizičku bliskost i zatvorenost u istome prostoru, zapravo počeli razotkrivati stvarne, duhovne i emotivne, udaljenosti jedni između drugih. Takvi paradoksi, međutim, nisu tretirani (tekstualno, glumački, redateljski) odveć duboko ili originalno nego su uglavnom svedeni na vodviljsku dinamiku, ali bez osobito vidljivog zapleta, te površan i naivan pristup. Nedostatan je ovo materijal za (pr)ocijeniti bosanskohercegovačku suvremenu komediju, ali možda dovoljan da se prizove u sjećanje upozorenje kakvoga je davnih šezdesetih iznio Josip Lešić u tekstu „Pozorište je splet problema“: teatri kao da lutaju u dilemi između „proizvođača smijeha“ (što će uvijek osigur(av)ati publiku) ili pak „biti savjest i zagaziti duboko“ (i riskirati praznu dvoranu). Ne treba, međutim, biti preoštar i zanemariti činjenicu da su sve kulturne institucije, pa tako i kazališta koja primarno žive od publike i za publiku, nakon duge i mučne pauze, otvorivši nanovo svoja vrata, poželjela opet prizvati svoje gledatelje i ponuditi im novu, lakšu, ljepšu i zabavniju stvarnost, mogućnost hepienda umjesto gorke pilule života. U tome se smislu mogu razumijevati i sve komedije prijavljene na ovogodišnji festival, odnosno autori koji se u vječnoj „krizi opredjeljenja“, na neki način imanentnu teatarskome stvaralaštvu, beskompromisno odlučuju usredotočiti na to da publiku zabave, nasmiju i opuste.
Pandemijske parole koje su preplavljivale medijski prostor posljednjih godina, propisujući udaljenosti i podsjećajući nas da „mislimo jedni na druge“, na mnogo različitih i vrlo potresnih, a u određenim slučajevima, i katarzičnih razina progovaraju iz drama prijavljenih za ovogodišnji festival. Opsesivne su, naime, teme ovih suvremenih komada osobni prostor i osobna sloboda: protagonisti su tragični junaci našega doba, koji, međutim, ne trpe zbog „kozmičke predestiniranosti“ nego zbog onih koji im nasilno ili latentno, nehotice ili izravno, u neznanju ili s potpunom sviješću, prodiru u intimni prostor i za njih/umjesto njih donose najosobnije odluke. Upravo se ovaj jaz između onih koji otimaju i onih kojima je oteto (a ponegdje je pak ta dvojnost zarobljena unutar istoga lika) u koncentričnim krugovima preslikava s razine individualnoga na zonu obiteljskoga te potom i na razinu cijeloga društva: tako svaka individualna priča postaje univerzalna, svačija. Svaka je od tih predstava pri tome snažna kritika iracionalnoga upravljanja nepravedno stečenom moći koja narušava, ograničava ili u potpunosti poništava slobodu drugoga bića. U nekim je slučajevima odnos između „onoga koji ima moć“ i „onoga koji je zarobljen“ prikazan kao posljedica nerazumijevanja (ili nemogućnosti razumijevanja), ponegdje s naglaskom na apsurd prouzročen nedostatkom (ili nemogućnošću) komunikacije, ponegdje gotovo groteskno, izuzetno potresno ili pak začudno, čak i makabrično. Svi ovi tekstovi i njihova scenska uprizorenja upozoravaju na tragične posljedice sebičnosti, na neprobojne zidove koji se grade neprihvaćanjem drugoga i drugačijega, a predstave koje su ušle u selekciju čine to na teatarski zanimljive, izazovne, originalne, autentične i hrabre načine.
Predstava „Ljubičasto“, Kamernog teatra 55, autorski projekt u režiji Selme Spahić, suvremena je reinterpretacija Ibsenove „Nore“: radi se o slojevitom, izuzetno dinamičnom, semantički izazovnom scenskom diptihu, u kojemu su temeljni konstruktivni principi binarnosti odnosno istraživanje prostora između krajnosti/isključivosti. Naspram prvoga dijela, u kojemu napetost neprekidno vibrira kroz kakofoniju i mikrosukobe između likova djece, drugi dio donosi tišinu, uranja u intimu; s jedne je strane stvarnost, s druge očuđujući svijet čežnje i mašte, slobode i strasti; sve su dublji raskoli između mirnoga i hladnoga te strastvenoga i energičnoga, između onoga što žena/Majka jest i što bi željela biti (u tome bi se smislu mogla iščitati i semantika samoga naslova – „Ljubičasto“ – kao boje koja je svojevrsna ravnoteža između umirene plave i divlje crvene boje…); Majka se pretvara iz emotivno iscrpljene i trpeće, sive i tihe statue u kamijevski pobunjenu heroinu. Lik negovorećega bića koje se pojavljuje u drugome činu predstave ostavlja različite mogućnosti tumačenja no svakako predstavlja dubinski promišljenu, semantički izuzetno potentnu i scenski uzbudljivu igru unutar frojdovskih okvira ida, ega i super-ega.
Predstava „Kuća“ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, autora Benjamina Hasića, a u režiji Alena Šimića obiteljska je drama u čijemu su središtu dva brata preko kojih se konstantno i na različite načine posreduje pitanje doma, topline, obitelji i bliskosti. Sve je u ovoj scenskoj postavci na neki način podređeno motivu i metafori kuće kao građevine, nekretnine, naslijeđa (onoga što je vezano za izvanjsko, opipljivo, novčano, fizičko i propadljivo) i kuće kao doma (osjećaja pripadnosti kao organske potrebe): likovi se u prostoru često pozicioniraju kao „stubovi“, četverokuti, koji „grade“ ili „ruše“ „kuću“, dakle, odnose, budućnost, nadu. Radnje u klasičnome smislu riječi ovdje nema: gledatelj je u protok vremena i događanja upućen samo putem izvještaja, odnosno reakcija samih likova na određenu okolnost ili posljedicu njihove vlastite loše odluke. Glavni su likovi – dva brata – u potpunosti usredotočeni na bijeg iz vlastitoga svijeta i to je zapravo ono što, u smislu događajnosti, pokreće cijelu predstavu: stariji brat odlazi u drugu zemlju, a mlađi se brat pak odaje narkoticima, odnosno njegova je ovisnost svedena na potrebu da pobjegne u imaginarni svijet, jedini u kojemu prepoznaje tračak (makar i lažne) nade. Svi likovi, zarobljeni u svojim svjetovima i problemima, komuniciraju hladno i distancirano, čuju, ali ne slušaju se i njihov se dijalog zapravo svodi na obranu vlastite pozicije.Redateljski se i glumački, na više suptilnih razina, artikulira ideja snažno prisutna u samome tekstu: kuća „s lošim temeljima“ nikada zapravo ne može postati dom.
Predstavu„Crna ovca“ Kraljevačkogpozorišta, autorice Vide Davidović, u režiji Snežane Trišić, u ovome komadu dosljedno i promišljeno vjerne B. Brechtu, najpravilnije bi bilo nazvati istodobno tragičnom komedijom i komičnom tragedijom koja ruši, demistificira, poigrava se, ironizira i raskrinkava „ozbiljnu“ društvenu mašineriju vladajućih, koja tragediju suvremenog društva i nemogućnosti otpora pjeva melodijom songa, pripovijeda jezikom farse i apsurda. Promišljeno, funkcionalno i znakovito scenografsko rješenje sažima slabost i apsurd društva u kojemu se, jednako poput metalnih ploha i šipki, vrlo lako i neprekidno napuštaju stare i dobivaju nove (i naprednije) pozicije, građene na paradoksu obrnute vertikale: u svijetu izvrnutih vrijednosti biti lošijim čovjekom osigurava povoljniji i viši položaj. Naspram podivljaloga, novcem i moći zanesenoga kolektiva je „crna ovca“, lik koji funkcionira kao „endemska vrsta“, onaj koji preživljava samo zahvaljujući samokonstruiranoj donkihotovskoj utopiji. On je istodobno utjelovljenje mirnoga otpora, turobni odjek unamunovske ideje o entuzijastu koji viče u praznoj pustinji, svjestan da ta pustinja nikada neće postati zvučnom šumom.
„Neće biti smak svijeta“, koprodukcijska predstava Sarajevskog ratnog teatra, Makedonskog narodnog teatra i Peripetija Productionsa, autora Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj, temelji se na sukobu i nerazumijevanju nekoliko istodobno bliskih i stranih, povezanih i udaljenih intimnih svjetova koje odmah na početku susrećemo kao ranjene i ranjive, umorne i slomljene. Savršeno organiziran, posložen prostor metafora je prividnoga sklada, trenutnoga funkcioniranja i izvanjskoga reda – unutrašnji životi likova bolni su i potresni. Temeljna je drama izgrađena u napetosti između onoga što se želi i ima potrebu izgovoriti, ali se izgovoriti ne da ili ne može: kulminacija te drame upravo je u trenutku umornoga i rezigniranoga krika, u kojemu svaki od likova izražava kompleksnost i duboku tragediju vlastite usamljenosti. Smak svijeta odnosno apokalipsa nevidljivi je antagonist likovima na sceni, onaj koji se tek iščekuje, no razumijeva se da su otac i njegova kćerka-njegovateljica već duboko uronjeni u vlastitu, intimnu apokalipsu. U sami su tekst upisane, a u predstavi na više razina i s više sredstava artikulirane, mikronapetosti koje će, dolaskom druge sestre, eskalirati, dovesti do određenoga pročišćenja i postaviti ključno pitanje: može li se zaboraviti prošlost i krenuti iznova?
„Banja Luka“, predstava Gradskog pozorišta Jazavac,nastala po tekstovima Nikole Pejakovića, Vide Davidović, Željka Stjepanovića, Lane Bastašić, Radmile Smiljanić, Tanje Šljivar i Armine Galijaš, u režiji Nikole Bundala, kompozicijski je zanimljiv scenski omnibus, svojevrsni brikolaž kojim se, kroz „krpljenje“ različitih tekstova, perspektiva, scena i prizora, konstruira određeni topos i njegova specifična atmosfera. Taj banjalučki topos, međutim, nadilazi zadane granice i postaje univerzalno mjesto susreta, rastanaka, odlazaka i dolazaka, iščekivanja, iznenađenja, boli, radosti, prisjećanja i sveprožimajuće nostalgije. U sam su tekst utkani različiti žanrovi čiji je najplauzibilniji scenski prijevod pronađen upravo kroz slijedove i nizove kratkih scena, koje se jasno uvezuju u nekoliko različitih priča, a sve te priče zajedno tvore jasnu, smislenu i zaokruženu cjelinu.
“Da sam ptica”, predstava grupe Fiji, autorice Nikoline Bogdanović, u režiji Arije Rizvić, topla je i dirljiva priča o boli ratne i postratne stvarnosti u kojoj čežnja i nostalgija nagrizaju i opsjedaju mladi bračni par. Tematizirajući potragu za “domom dalekom od doma” ova drama suptilno, ali kontinuirano gradi mikronapetosti između likova Mirne i Amira koji, paradoksalno, u pokušajima stvaranja novog zajedničkog života, postaju sve udaljeniji. Njihovo je intimno putovanje prikazano scenski jednostavno, reducirano, ali simbolički jasno i funkcionalno: dva kofera, jedino čime glumci raspolažu, doslovna je i tragična slika izbjeglica koji cijeli svoj život pokušavaju ugurati u ručnu prtljagu, u borbi za vlastiti spas. Predstava je strukturirana kao stvarni, ali i emotivni i duhovni put ljudi koji se pokušavaju kulturološki uklopiti u novi svijet, pri tome ogoljavajući, nanovo spoznajući i redefinirajući sami sebe i međusobne odnose.
Peter Sellars, redatelj kojemu je bilo povjereno napisati poruku za ovogodišnji Svjetski dan kazališta, opravdano se, u kaosu aktualnih zbivanja, upitao: „Gdje možemo pronaći jezik, pokrete i slike koje bi nam mogle omogućiti da spoznamo dubinske promjene i raskole koje doživljavamo? I kako možemo uobličiti sadržaj naših života ne kao reportažu, nego kao iskustvo?“ Bosanskohercegovački autori čiji su tekstovi dio ovogodišnje selekcije za XXI. Festival bosanskohercegovačke drame, svoje su komade pisali uvjereni upravo u ono što je i sam Sellars zaključio: kazalište je umjetnost iskustva. Sva će ta različita, a ipak po mnogočemu jednaka iskustva u hrabrim, originalnim, inovativnim, žanrovski raznovrsnim i nijansiranim, upečatljivim scenskim postavkama stići pred gledatelje ovogodišnjega Festivala, koji ulazi u svoje treće desetljeće postojanja, samim svojim imenom i programom potičući i pozivajući bosanskohercegovačke dramske autore da nastave iskustva (vlastitoga) svijeta pretakati u okvire dramskoga jer je teatar, još uvijek, „zaštićeni prostor dubinskoga slušanja.“
Doc. dr. sc. Tina Laco, selektorica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
