Prenosimo intervju koji je za magazin STRANE uradio Srđan Gavrilović sa našim sugrađaninom, književnikom i publicistom Salvedinom Avdićem.
STRANE
Selvedine, nedavno je izašlo drugo izdanje vašeg romana Sedam strahova. Roman je bio kandidat za nagradu Meša Selimović 2009. godine, te je preveden na engleski i arapski. No, čini mi se da se čitalačka publika za njega zainteresovala tek nakon odličnih kritika britanskog „Guardiana“? Ili nisam u pravu…
AVDIĆ
Bio sam iznenađen i dotadašnjim interesom čitalaca, izdavači su na koricama štampali moju mail adresu pa su mi se čitaoci javljali a ja sam im se radovao. Kritike u “Guardianu” i “Independentu” donijele su mi nove čitaoce izvan ove naše regije i ponude za nove prevode. Imale su odjeka, veliki mediji još imaju određenu snagu koja se ne smije podcijeniti.
STRANE
Atmosfera romana je na granici između krimića i horora, te je prožeta nekom David Lynch notom. Jeste li ga pisali pod nečijim utjecajem?
AVDIĆ
Ne znam za neke direktne uticaje, siguran sam da nisam sjeo i rekao “sada ću pisati onako kako to radi Kafka” ili neko drugi. Moji najdraži pisci su mnogo bolji od mene pa bi tako očigledno podražavanje, kada bih ga bio u stanju počiniti, bilo i komično i patetično. Naravno da postoje uticaji koje sam skupljao kroz život i koji čine moj “talog iskustva”. Mogu samo pretpostaviti šta sve čini taj talog, mora da ima raznorodnih sastojaka u rasponu od Vladimira Nabokova do Neila Younga, Arthura Conana Doyla i ko zna koga ili čega još… Vjerovatno su ti sastojci izvitopereni, izmijenjeni vremenom ili iskustvom, prilagođeni mojem dešifriranju, možda i pogrešno protumačeni, što potragu za uticajima čini još težom. Barem meni….
STRANE
S obzirom na to da glavni protagonista postaje detektiv koji traga za Aleksom Rankovićem, je li vam tu od koristi bilo vaše novinarsko iskustvo?
AVDIĆ
Meni je novinarsko iskustvo prije svega pomoglo da preživim, da imam šta da jedem i da, koliko-toliko, sačuvam zdrav razum. Mora da mi je pomoglo i u svemu ostalom.
STRANE
Čitatelje u romanu uvodite u svijet džina, duhova i sličnih bića na jedan vrlo originalan način. U svijet koji jako dobro poznajete, čak do te mjere da se čitatelj s pravom pita, govori li mu to neko ko vjeruje u nadnaravno…
AVDIĆ
U nadnaravno čvrsto vjerujem u granicama literature. U stvarnom životu, kao i svi, u nadnaravno vjerujem samo kada sam prestrašen, gladan, zbunjen, kada mi je hladno i kada sam nemoćan.
STRANE
Rekli ste kako bi voljeli da se Sedam strahova pamti kao roman o usamljenosti…
AVDIĆ
Kada roman postaje svačiji, to što bih ja volio da čitaoci misle o njemu prestaje da bude važno. Mislio sam da je tema usamljenosti najvažnija u romanu, ali čitaoci su u njemu pronalazili nešto drugo… Jedno vrijeme sam pratio koje teme pronalaze kritičari sa različitih područja, na jednoj strani su insistirali na ratnim zločinima, na drugoj polemizirali o kolektivnoj krivici, neke je zainteresirala mitologija… i hvala im svima na interesu.
STRANE
Izašla vam je i nova knjiga pod naslovom Moja fabrika. Možete li nam nešto reći o njoj?
AVDIĆ
Ta knjiga je moje traganje za identitetom, s tim što ja u toj potrazi slijedim vlastiti metod. (A čiji bih drugi?) Neki ljudi u potrazi za korijenima riju pod zemljom, a ja gledam oko sebe. I gdje god pogledam vidim tu fabriku pa mi je više nego očigledno da moj identitet leži tu negdje. Da pojednostavim – “Moja fabrika” je ljubavno pismo crnoj metalurgiji.
STRANE
Kako doživljavate književnu kritiku? Utiče li na vaš rad?
AVDIĆ
Nimalo dok pišem. Ali, kada se knjiga odštampa onda se brinem šta će ljudi misliti o njoj.
STRANE
Čitajući kolumne autora koji su prije svega pisci, pa tek onda publicisti i novinari, vidljivo je da oni javni prostor često koriste za konflikte lične prirode, a za njihove tekstove, da zalaze u domen žute štampe… Kako vi, kao urednik jednog portala, gledate na to?
AVDIĆ
U nekim od tih polemika sukobljene strane uglavnom se bore za svoj interes. Mislim da u takvim svađama nema nikakve koristi za čitaoce. Čak nisu ni lijepo napisane.
STRANE
Koga čitate od regionalnih autora?
AVDIĆ
Ima dobrih pisaca na ovim našim jezicima ali nabrajanje je ružan posao, čovjek može lako pogriješiti, iz sujete, zavisti, neznanja ili gubitka koncentracije pa ću radije reći šta sam posljednje čitao. Čitao sam nove pjesme Marka Tomaša i Mehmeda Begića, a planiram čitati roman Daše Drndić.
STRANE
Značaj muzike i filma?
AVDIĆ
Ogroman, naravno, kao i kod književnosti.
STRANE
Za kraj, kako se živi u Mittalovoj Zenici danas?
AVDIĆ
Glamurozno. Moglo bi biti i bolje kada bismo pokazali više razumijevanja za probleme dobrohotnog kapitaliste. Ali, lijeni smo i nezahvalni…
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
