Senka Krivić: Razvijam robote koji će djeci pomagati u pospremanju igračaka – Od zanimljive sagovornice (izgleda da su sve Senke iste) saznajem da je oduvijek voljela nauku i tehniku (izgleda da ipak nisu). Nakon završenog Odsjeka za automatiku i elektroniku, te kratkog staža u struci, odlučuje nastaviti s istraživačkim radom. Sada, s 27 godina, ima skoro tri godine iskustva studirajući i radeći na Fakultetu za informatiku u Austriji, te u sklopu doktorata razvija robotske vještine koje im omogućavaju manipuliranje različitim objektima.
Kako se Senka našla na ETF-u, i to baš na Odsjeku za automatiku i elektroniku?
Dok sam pohađala Opću Gimnaziju u Zenici, želje o fakultetu su se mije
njale dosta. Imala sam faze u kojima sam željela studirati medicinu, arhitekturu, građevinu, komparativnu književnost i bilbiotekarstvo, ali sam većinu vremena razmišljala o studiju informatike na Elektrotehničkom fakultetu budući da sam se sa programiranjem srela još u osnovnoj školi i odmah ga zavoljela. Nekoliko mjeseci prije upisa na fakultet imala sam priliku da razgovaram sa studentima elektrotehnike i saznam više o svim odsjecima. Kada sam čula da se mogu baviti programiranjem i na Odsjeku za automatiku i elektroniku i pored toga učiti o radu aviona, automobila, kompjutera, robota,… odlučila sam se za taj odsjek i više nisam mijenjala odluku.
Nakon fakulteta si radila i kao stručnjak iz prakse na ETF-u. Kakvo je to bilo iskustvo?
Da, radila sam kao asistentica na predmetu Inteligentno upravljanje na Odsjeku za automatiku i elektroniku. Uživala sam u radu sa studentima. Tada sam shvatila da bih i u budućnosti voljela da moj posao ima i edukacijske elemente.
Možeš li opisati svoje prvo radno iskustvo?
Moje prvo radno iskustvo u struci je bilo u firmi Volkswagen Sarajevo d.o.o. Po završetku studija, tamo sam počela raditi kao inžinjerka u odjelu Održavanje. U timu od tridesetak ljudi ja sam bila jedina djevojka. Bilo je jako interesantno jer je moj posao obuhvatao, pored ostalog, i identificiranje kvarova i njihovih uzroka na CNC mašinama, proizvodnim linijama, mjernim uređajima i robotima. To je ponekad izgledalo kao rješavanje slagalica i mozgalica budući da smo morali otkriti uzrok i smisliti rješenje u što kraćem vremenskom roku.
Kakav je bio izazov mladoj inžinjerki raditi s 30 kolega?
U početku su moje kolege bile malo skeptične. Ne zbog toga što sam djevojka, već zato što sam bila mlada i na tu poziciju došla odmah po završetku fakulteta. Ipak, poslije nekoliko sedmica to se promijenilo i ja sam se u potpunosti uklopila.
Zašto odlučuješ aplicirati za doktorat i šta te privuklo Institutu za informatiku u Innsbrucku?
Iako je posao koji sam radila bio interesantan, uskoro sam shvatila da ja tu ne mogu napredovati u smjeru u kojem bih željela. Oblast poslovanja firme je proizvodnja dijelova za automobile gdje više mogućnosti za napredak i individualni razvoj imaju inžinjeri mašinstva. Pored toga oduvijek sam voljela nauku i tehniku. Još sam se na fakultetu bavila istraživačkim radom i to mi je nedostajalo tih godinu i tri-četiri mjeseca koliko sam bila uposlena u Volksvagen Sarajevo d.o.o. Tada sam počela da razmišljam o radu u nekom istraživačkom centru i doktorskom studiju.
Tokom studija sam bila aktivna članica Evropskog udruženja inžinjera elektrotehnike EESTEC i kroz putovanja i rad sam upoznala mnogo drugih kolega iz Evrope. Preko nekih od njih kao i profesora sa ETF-a čula sam dosta o doktoratima vani, ali i u BiH.
Period odluke trajao je nekoliko mjeseci tako da sam dobro razmislila šta je to čime bih voljela da se bavim. To su robotika, inteligentno upravljanje i umjetna inteligencija. „Googlajući“ te ključne riječi naišla sam na otvorenu poziciju u istraživačkoj grupi za inteligentne i interaktivne sisteme pri Institutu za informatiku Univerziteta u Innsbrucku u Austriji što je odgovaralo onome što sam željela. Poslala sam aplikaciju. Uskoro imala i skype intervju, a potom i petodnevnu posjetu Innsbrucku. Nakon toga mi je ponuđena pozicija asistentice na Fakultetu za informatiku i istraživačice na projektu Evropske unije “SQUIRREL”. Sa studijem i radom sam počela u februaru 2014. godine.
Koje su tvoje obaveze na doktoratu? Šta je cilj tvog istraživanja? Možeš li opisati projekat SQUIRREL?
Mi radimo na algoritmima i sistemima baziranim na mašinskom učenju koji omogućavaju robotima da razumiju šta se dešava u okolini, kako da uče i kako da reaguju i djeluju u različitim okruženjima. Tema mog doktorata su adaptivne i spretne robotske manipulacije, kao i robotsko učenje iz iskustva. Radim na razvoju vještina za robota koje omogućavaju manipulisanje različitim objektima, tačnije igračkama, budući da je tema mog doktorskog rada u sklopu projekta SQUIRREL. To je projekat Evropske unije na kojem učestvuje osam univerziteta, dvije kompanije i jedno obdanište. Cilj ovog projekta je razvoj robota koji će biti u stanju da pospremi dječiju sobu ili igraonicu skupa sa djecom, da uči od njih kao i da se igra sa njima.
Šta ti je najinteresantnije u tvom zanimanju?
To što sam svakodnevno u kontaktu sa najnovijim tehnologijama iz oblasti robotike i umjetne inteligencije, što imam mogućnost da ih testiram i radim na njima i što konstantno imam priliku da diskutujem sa stručnim ljudima. I naravno, što stalno učim nešto novo.
Asistentica si i u Austriji. Možeš li uporediti ta dva predavačka iskustva?
Ovdje držim nastavu iz predmeta Inteligentni i autonomni sistemi, što je na drugoj godini Bachelor studija, dok sam sam u Sarajevu predavala na predmetu koji je bio na master studiju. Ovaj predmet je više dizajniran kao praktikum gdje studenti programiraju Android aplikacije za upravljanje malim robotima i ja sam ta koja ih na kraju i ocjenjuje. Pored nekih organizacijskih stvari koje su ovdje malo drugačije, ono što je bilo neobično jeste da ovdje u tri generacije kojima sam ja predavala bilo u prosjeku samo četiri ili pet djevojaka od oko osamdeset studenata. Na ETF-u u Sarajevu je taj omjer bio dosta drugačiji gdje je bilo oko 40% djevojaka.
Da li si doživjela negativne komentare radi svog zanimanja?
Nisam nikada lično, ali često puta sam čula pitanje “Otkud djevojka da se bavi robotikom?” Na takva pitanja se uvijek nasmijem i kažem: “Zašto da ne? To je ono što volim i što me zanima.”
Da li postoji razlika u odnosu prema inžinjerkama STEM-a u BiH i Austriji?
Dok sam studirala i radila u BiH nikada nisam primijetila da se pravi razlika izmedju inžinejra i inžinjerki. Tu razliku nisam primijetila niti u Austriji. Naprotiv, tema o rodnoj ravnopravnosti je ovdje na fakultetu dosta zastupljena. Na primjer, ovdje postoji odjel na univerzitetu zadužen za tu oblast. Oni često organizuju seminare, te dovode djevojčice iz osnovnih i srednjih škola u obilaske fakulteta. Čak je i jedan od predmeta na doktorskom studiju “Gender equalities”.
Koji su tvoji planovi za budućnost?
Kratkoročni plan je da završim doktorat, a poslije toga nisam još uvijek sigurna. Trenutno bih voljela da se nastavim baviti istraživačkim radom i gradim karijeru u akademiji jer me to ispunjava. Ukoliko bude mogućnosti voljela bih svoju karijeru nastaviti u Bosni i Hercegovini.
Šta bi poručile djevojčicama koje razmišljaju o karijeri u STEM-u?
Djevojčicama, kao i dječacima, bih poručila da ne oklijevaju da se bave onim što vole i što ih zanima. Neka se ne obeshrabruju ukoliko im neko kaže da je to teško ili nije za njih. Volja i rad su najbitniji za uspjeh. Također bih im poručila da uče i što više čitaju, da budu radoznali, rade na sebi i u svemu tome uživaju.
Razgovarala: Senka Imamović/ITGirls
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
