Sevdah žive ljudi, ali ne i institucije u BiH- Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava, u tebi je Sarajevo, šeher sevdaha, čulo se prošle sedmice u Kući sevdaha u glavnom gradu BiH, kada je jedan od doajena sevdalinke Sead – Sejo Pitić izjavio da se ova pjesma u posljednje vrijeme više njeguje u komšiluku (Beograd, Zagreb) nego kod nas, gdje je nastala.
Idealna da negira ili potvrdi ovo mišljenje bila je književnica Emsura Hamzić, za koju je Dara Sekulić svojevremeno napisala “Emsurino pjevanje podsjetilo me na Ljermontovljevu pjesmu o slobodi oblaka koji vječno hladni i vječno slobodni nemaju ni domovine ni izgnanstva”.
Naime, Emsura Hamzić je na prošlom 44. “Brankovom kolu” u Beogradu održala predavanje o sevdalinki kao nematerijalnoj kulturnoj baštini, a uskoro o istoj temi treba da priča i u Sarajevu. Ona se složila sa Pitićevom konstatacijom, ali samo ukoliko je ista opomena za nadležne institucije.
“Međutim, ona, zapravo, u potpunosti nije i ne može biti tačna. Jer ljudi u BiH svakodnevno žive i prakticiraju i sevdah, i sevdalinku spontano, a ne transparentno i ne prigodno. Naravno da je mnogo uočljivije i da izaziva više pažnje kada to radi neko iz susjedstva i odlično je i divno da to radi”, kazala je za “Nezavisne” ova književnica čije oružje nije samo pero, nego i glas. Emsura Hamzić ima sve pohvale za “Art Kuću sevdaha” u kojoj se redovno održavaju večeri sevdalinke, a pozitivni primjeri njegovanja ove kulturne baštine, po njoj, su i postojanje “Baščaršijskih večeri”, Instituta sevdaha, te izdvojeni slučajevi kao što je bila prošlomjesečna izložba Damira Imamovića “Sevdah, umjetnost slobode”.
“Ono što je nedopustivo jeste da se gotovo sve ove manifestacije zasnivaju na entuzijazmu pojedinaca ili grupa. Nema sistematičnog pristupa niti svijesti o vrijednosti i važnosti baštine uopšte, a sevdalinke posebno! Sudbinu sevdalinke, u tom pogledu, nažalost, dijele i mnoge druge kulturne i duhovne vrijednosti u svim državama bivše nam, zajedničke domovine!”, mišljenje je Hamzićeve, koje djelimično dijeli i Neven Tunjić, pijanista “Divanhane”. No, njegovo iskustvo govori kako država Hrvatska postojanjem i radom etnomuzikološkog zavoda ima ozbiljniji pristup od ostalih.
“Oni stalno zapisuju, stalno snimaju diskove, prave fenomenalnu fonoteku, što kod nas postoji samo na muzičkoj akademiji, ali to je još vrlo malo”, rekao nam je Tunjić, koji smatra da mimo institucija ljudi u regionu mahom imaju isti pristup prema sevdalinki, odnosno da jednostavno žive sevdah, što između ostalog potvrđuje i posjećenost koncerata “Divanhane”. Najveća prednost BiH u odnosu na komšiluk na sreću ili nažalost, zaključak je ove priče, samo je u tome što je opjevana.
“Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava, u tebi je Banjaluka, uzdah momaka”, između ostalog zna se o nama uz pomoć sevdalinke. (NN)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
