Za kratko vrijeme nestat će i onih posljednjih koji su poznavali Goldbergerove. Ovo kratko sjećanje je i naše pitanje da nam kažu što oni znaju i čega se još sjećaju.
Čovjek u ratnom zarobljeništvu ima samo jednu želju: preživjeti. Sve drugo u sivilu i tjesnoći baraka i u krugu opasanom bodljikavom žicom postaje sporedno. Neizvjesnost je u takvoj egzistenciji prava mȍra. Ako k tome dođu glad, bolest i tortura, onda i ona želja za životom malakše, na njezino mjesto nastupaju ravnodušnost, apatija i gubitak svake nade.
Zarobljeničkih svjedočanstava ima u izobilju; neka od njih dosegla su ne samo visoku dokumentarnu nego i literarnu vrijednost. Spomenimo samo djela ruskog književnika Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulag i Jedan dan Ivana Denisoviča ili 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera. Dakako sva su ova djela mogla biti napisana nakon dolaska na slobodu i ona su nastala u dvojakoj namjeri: kao svjedočanstva namijenjena suvremenicima ili potomstvu ili kao neka vrsta terapijskog polaganja računa samome sebi i razgovora sa samim sobom.
Talijanski Židov Primo Levi naslovio je svoja logorska sjećanja na Auschwitz Zar je to čovjek (Se questo è un uomo), a to pitanje nećemo moći izbjeći ni mi čitatelji takvih sjećanja jer će ona temeljito poljuljati naše predodžbe o humanosti i napretku ljudskoga uma i srca.
Pa ipak i u takvim tmurnim sjećanjima nađu se poneka slika i svjedočanstvo koji potvrđuju da i u paklu ima anđela.
Ruski germanist i pisac Lev Sinovjevič Kopelev (1912.-1997.) sudjelovao je već od 1941. kao dobrovoljac u više bitaka i ofenziva sovjetske armije. Bio je također svjedokom ulaska Crvene armije u Njemačku u siječnju 1945. i zločina koje je ta ista armija počinila nad civilnim stanovništvom u Istočnoj Pruskoj. Njegov humanistički etos nije se s time mogao pomiriti i on je javno protestirao da bi „zbog propagiranja građanskog humanizma, suosjećanja s neprijateljem i podrivanja političko-moralnog držanja jedinice” bio osuđen na deset godina logora. (U logoru je Kopelev upoznao, između ostalih, i Aleksandra Solženjicina koji ga u svome romanu U prvom krugu spominje pod imenom Lev Rubin.)
Njemački ratni zarobljenik Anton Dernbach iz Mainza proveo je tri i pol godine u jugoslavenskim logorima. Da je preživio, imao je zahvaliti prije svega svome optimizmu i otvorenosti. U Zemunu i Vučju u južnoj Srbiji učio je srpski i ćiriličko pismo, a kako je imao likovnog dara uređivao je zarobljeničke zidne novine, slikao Tita i Staljina i pjevao pjesmu koju ni kao 92-godišnjak nije zaboravio: „Druže Tito, oj druže Tito, ljubičice bela…” Njegovo zarobljeništvo počelo je u Istri gdje je služio pri ratnoj mornarici. Novim vlastima u Jugoslaviji trebala je stručna radna snaga i takve je bilo među pripadnicima Wehrmachta; u slučaju esesovaca partizani nisu imali milosti. Zarobljenici su radili teške poslove na izgradnji pruga, puteva, mostova ili podzemnih skloništa koja su važila kao stroga vojna tajna, pa se može pretpostaviti da je u takvim slučajevima zapošljavana radna snaga koja nije imala izgleda vidjeti svjetlo dana i vratiti se kući kako se 1949. posrećilo tisućama njemačkih ratnih zarobljenika. Među zarobljenicima harali su tifus i difterija od kojih su mnogi smrtno stradali. Pojam „Švabo” značio je istovremeno neprijatelj, mržnja je bila sveprisutna, što je Dernbach na svakom koraku osjećao. Ali, sjeća se on, bilo je i ljudskih nezaboravnih gesta: „Kada bismo naišli pokraj hrvatskih seljanki, znale su nam uvijek dobaciti komad kruha.”
Broj njemačkih ratnih zarobljenika u Jugoslaviji nije nikada točno utvrđen; procjene tog broja kreću se od 194.000 do 400.000 ljudi. Činjenica je da je poratna Jugoslavija od tih zarobljenika mnogo profitirala budući da je među njima bilo dosta stručne radne snage: tehničara, inženjera, liječnika i uopće medicinskog osoblja različitih kvalifikacija. Da je ovo potonje bilo posebno traženo, potvrdio je i ministar zdravlja u vladi NR BiH Ante Jamnicki koji je u podnesku predsjedniku republičke vlade od 26. studenog 1948. god. pisao: „Smatram za veoma neodložno i nužno da Vas izvjestim, da već godinu dana stalno opada broj ljekarskog kadra na teritoriji NRBiH potrebnog za lečenje širokih radnih slojeva naroda […]. S odlaskom zarobljenika-Njemaca ljekara ovo stanje se za nekoliko dana pogoršava do te mjere da zdravstvena služba pada u kritično stanje.” Stanje u Bosni i Hercegovini bilo je takvo da je te godine na jednog liječnika otpadalo 7.500 potencijalnih pacijenata koji se, po riječima istoga ministra, „rađaju, boluju i mru, a da uopšte nemaju prilike ni da vide ljekara”.
Broj njemačkih ratnih zarobljenika u Jugoslaviji nije nikada točno utvrđen; procjene tog broja kreću se od 194.000 do 400.000 ljudi
Ove i mnoge druge nama do sada nepoznate podatke donosi izuzetno informativna knjiga sarajevskog arhivara Andreja Rodinisa Velika praznina. Njemački ratni zarobljenici na radu u Bosni i Hercegovini (Tuzla: Bosanska riječ 2017.).
Prebirući po literaturi o njemačkim ratnim zarobljenicima u Jugoslaviji naći ćemo i naslova u kojima je, dakako s manjom ili većom distancom, opisano ovo nezaboravno iskustvo. Hans Werner Schneider je u Siegenu 1988. objavio dnevnik iz slovenskog logora Hajdina (Waldlager Hajdina. Tagebuch eines deutschen Kriegsgefangenen), dok je 1962. i 1964. u Bielefeldu odnosno Münchenu objavljena opsežna dokumentacija u dva sveska pod naslovom Njemački ratni zarobljenici u Jugoslaviji 1941.-1949. (Die deutschen Kriegsgefangenen in Jugoslawien 1941-1949). Iz ove dokumentacije uzimamo svjedočanstvo neimenovanog njemačkog ratnog zarobljenika kojemu je njegova medicinska stručna sprema pomogla da iz Jablanice bude premješten u Zenicu i u zeničkoj bolnici doživi iskustvo koje se samo rijetkima posrećilo.
U tom izvještaju koji donosimo niže u prijevodu, osim autobiografskih detalja o samome zarobljeniku, glavni lik je dr. Adolf Goldberger, liječnik koji je u industrijskoj Zenici ostavio dubokoga traga i zadužio Zeničane da ga ne bi smjeli nipošto zaboraviti.
Goldbergerovi
Unatoč svojevremenoj popularnosti dr. Goldbergera u Zenici, o njemu znamo vrlo malo. Podaci o njegovoj biografiji su nepotpuni ili čak oprečni. Prema nekima rodio se u Bosni 1886. godine, možda u Travniku kamo su mu roditelji Julius i Berta kao trgovačka obitelj došli iz Pljevlja. U Travniku je navodno sin Adolf završio i osnovnu školu, a zatim gimnaziju u Sarajevu: „u nekoj od katoličkih škola, gde je savršeno naučio latinski jezik”, kako tvrdi Vanja Kreho-Gligović u Jevrejskom glasu, glasilu Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine (br. 70, Sarajevo 2016). Ista autorica prepričava i anegdotu prema kojoj je mladi gimnazijalac u tolikoj mjeri svladao latinski da je „pri poseti nekog vatikanskog velikodostojnika bio zamoljen da ispred lokalnih vlasti obavi razgovor i prevođenje”.
Ostavimo taj detalj o latinštini upravo kao anegdotu ili legendu gdje i pripada, ali i pitanje Goldbergerova podrijetla nije sasvim jasno. Prema nekim drugim tvrdnjama Adolf Goldberger je u Bosnu došao u vrijeme Austro-Ugarske u svojstvu rudarskog liječnika. Medicinu je završio u Beču. Nakon studija dekretom je bio postavljen za liječnika rudnika u Ljubiji kod Prijedora gdje ga je zatekao i Prvi svjetski rat; on je već na početku rata mobiliziran i poslan u Albaniju gdje je obolio od pjegavog tifusa. Po završetku rata ponovno se vratio na svoje staro radno mjesto u Ljubiju. Gdje, kada i kako je obavio specijalizaciju iz opće kirurgije, nije poznato kao ni to kada je s tom specijalizacijom došao u Zenicu.
Dr Adolf Goldberger ( u sredini, s brčićima i bez kose) pred bolnicom s osobljem godine 1950.
U Zenici je Goldberger doživio izbijanje i Drugog svjetskog rata. Bosna je po novoj političkoj geografiji ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske čiji je režim po uzoru i diktatu fašističke Njemačke uveo i rasne zakone. Za židovsku zajednicu u Zenici značilo je to da je njezin broj od 184 člana sveden samo na sedam (!) članova. Pošteđeni su ostali samo Samuel Elazar s tri člana obitelji i dr. Goldberger s dva člana. Da su ovi uspjeli preživjeti i izbjeći sudbinu svojih sunarodnjaka mogli su zahvaliti jedino činjenici da je ondašnjem režimu trebalo liječnika i medicinskog osoblja.
Kada se uz ime Adolfa Goldbergera navode još dva člana obitelji, to se misli na njegovu suprugu Jozefinu Lajbl (Josephine Leibl), poljsku Židovku koja je nakon prekinutog studija medicine radila u laboratoriju patologa i nobelovca Karla Landsteinera (1868.-1943.) u Beču gdje ju je upoznao i Goldberger. Josephine i Adolf koji su brak sklopili 1920. godine dobili su 1923. sina Aleksandra. Njega su roditelji od milja zvali Puba (vjerojatno prema njemačkom: Bub – dječak). Bilo je to u Ljubiji gdje je dječak završio osnovnu školu da bi se nakon toga upisao u Franjevačku gimnaziju u Visokom u kojoj je boravio od 1938. do 1941. godine; kao vanjski đak tih godina stanovao je kod gospođe Anice Radović. Tridesetog rujna 1941. odlukom Ministarstva prosvjete tzv. NDH, iz Gimnazije su ispisani svi učenici Židovi, što gimnazijski ljetopisac fra Lujo Zloušić bilježi lapidarno rečenicom: „30. IX – Ispis đaka Židova.“ Većina njih s prezimenima Danon, Kabiljo i Maestor su zatim, zajedno sa svojim obiteljima, nestali u logorima u Gospiću i Jasenovcu. Preživio je jedino Aleksandar Goldberger, opet zahvaljujući položaju svoga oc,a, kirurga.
Ulica u Zenici u kojoj se nalazila stara bolnica i u kojoj ja dr. Goldberger radio kao upravitelj nosi danas njegovo ime; prije toga zvala se ulica Ive Lole Ribara
Kako je dalje teklo Aleksandrovo školovanje, nije poznato. Kreho-Gligović, koja je Aleksandra osobno poznavala i zabilježila sjećanja na njega, tvrdi da je nakon Visokog otišao u Sarajevo gdje je završio gimnaziju da bi studij medicine počeo i završio u Zagrebu. Specijalizaciju iz kirurgije obavio je u Sarajevu gdje je radio na kirurškoj klinici i kao asistent na medicinskom fakultetu. U Sarajevu je postigao i doktorat s disertacijom o pojavi gušavosti („Endemska struma”).
Godine 1958. Adolf Goldberger napustio je Zenicu i preselio se u Foču gdje je upravo bila otvorena nova bolnica, a njegov sin Aleksandar, također kirurg, dobio mjesto šefa kirurgije. Zenicu je napustio dijelom zbog samoće, a dijelom zbog toga što je u novoj bolnici Crkvici/Crkvicama bio zaobiđen kod dodjele odgovarajućeg radnog mjesta. U Foči je bio imenovan direktorom bolnice.
Ulica u Zenici u kojoj se nalazila stara bolnica i u kojoj ja dr. Goldberger radio kao upravitelj nosi danas njegovo ime; prije toga zvala se ulica Ive Lole Ribara. Na početku te ulice nalazio se dugo vremena i stan obitelji Goldberger, točnije u zgradi koja je nekada pripadala tvornici „Papirna”.
Adolf Goldberger umro je 1961. godine. Sahranjen je na sarajevskom židovskom groblju. Sin Aleksandar se iz Foče preselio u Beograd; godina njegove smrti nije poznata.
U dostupnim podacima iz životopisa Adolfa i Aleksandra Goldbergera ima dosta nejasnoća i praznina. Poželjno bi bilo da potomci obitelji Goldberger kao i oni Zeničani i Fočaci koji imaju sjećanja na ova imena unesu više svjetla u biografije ovih znamenitih ljudi. Početni stihovi pjesme „Posljednji” („Die Letzten”) njemačkog pjesnika i emigranta Hansa Sahla (1902.-1993.) glase: „Mi smo posljednji. Pitajte nas.” Za kratko vrijeme nestat će i onih posljednjih koji su poznavali Goldbergerove. Ovo kratko sjećanje je i naše pitanje da nam kažu što oni znaju i čega se još sjećaju.
Iz Jablanice u Zenicu – izvještaj anonimnog ratnog zarobljenika
Dr. med. Zon, najviši liječnik Ministarstva zdravstva iz Sarajeva, posjetio nas je i tom mi prilikom rekao da nisam za ovu ambulantu, da bih morao u neku bolnicu, gdje bih bio korisniji. Što se mene tiče, rado, odgovorio sam, ali da bih u tom slučaju morao imati drugačiju odjeću, jer s krpetinama ratnog zarobljenika ne bi to bila nikakva reklama za bolnicu. Uskoro poslije toga stigla je zaista od Ministarstva iz Sarajeva obavijest u ambulantu: došla su također neka dva gospodina. Sada je red bio na meni. Gospoda su me pitala, da li bi mi se to zaista sviđalo i kazali da postoji prava namjera da me se premjesti u bolnicu u Zenicu. Zamolio sam za odijelo i par cipela, što mi je stvarno bilo i odobreno i već sljedećeg jutra morao je ekonom poći sa mnom po stvari. Tako sam dobio posve novo civilno odijelo, par cipela, košulju i potkošulju. Tako se lijepo izvukoh. Više nisam mogao ni zamisliti da sam ratni zarobljenik. Ali se moj dragi dr. Rebac rastužio, jer je sad znao da ću uskoro morati otići od njega. Tako je i bilo. Uskoro je valjalo napustiti moju lijepu Jablanicu na Neretvi. Ponovno je došao stražar, ovaj put bez oružja, i sproveo me željeznicom u veliki industrijski grad Zenicu na rijeci Bosni u Bosni. Ali Jablanicu neću nikada zaboraviti, to je bilo prvi put gdje mi je bilo ljudski dobro. Uz mnogo rada mogao sam pridonijeti da se mnogim njemačkim drugovima pomogne i mnogim civilima ublaže patnje.
Bilo je nastalo već proljeće 1948. godine, sunce se ponovo smiješilo, a transporti s otpuštenim ratnim zarobljenicima već su išli put domovine. Ja sam pak sa svojim stražarom preko Sarajeva putovao u Zenicu, gdje me je stražar predao u tamošnjoj bolnici. Sama Zenica je veliki industrijski grad s rudnikom i ljevaonicom. Ovdje sam trebao provesti ostatak zarobljeništva. U Zenici se nalazio logor ratnih zarobljenika br. 120, gdje sam kako je bilo uobičajeno prijavljen, ali nisam trebao spavati u logoru nego u jednoj solidnoj baraci kod bolnice. Srpskohrvatski sam već bio vrlo dobro naučio i tako sam otišao u pisarnicu. Ušao sam i rekao „Dobar dan“. Bio sam dobro osmotren od glave do pete. „Zdravo”, kazao mi je jedan mali debeli gospodin s kožnim dokoljenicama i ćelom, a zatim “Dobrodošao”. Predao sam mu potvrdu, nakon čega je on ustao, pružio mi ruku i predstavio se kao šef bolnice, primarius dr. med. [Adolf] Goldberger. Odmah je sa mnom počeo govoriti njemački. Bio je ipak nešto sumnjičav, jer je stalno naglašavao da su mu potrebni samo prvoklasni ljudi, ali da je o meni već čuo. “Idite u kuhinju jesti, a onda osam dana razgledajte posvuda po bolnici, sve pogledajte, pa ćemo onda opet razgovarati.” To je bilo sve što mi je kazao.
Primarius dr. Goldberger bio je Židov i studirao je ranije u Heidelbergu. On kao i njegova žena bili su po rođenju Austrijanci; zahtijevao je da se mnogo radi. Na dvorištu je bila solidna baraka pokrivena valovitim limom. Poseban ulaz pokazivao je moj budući smještaj. Dobio sam dvije sobe s pravim bolesničkim krevetom, stolom, dvjema stolicama i ormarom. Tako nešto još nisam bio doživio i odmah sam se namjestio kao kod kuće.
Svaki dan sam jedanput išao drugovima u logor br. 120; svi su oni imali dobru radnu komandu i prolazili su dobro, imali su izlaske, stražare bez pušaka i oko logora nije bilo bodljikave žice. Ovdje je moglo biti oko 400 drugova. I zaista, punih osam dana hodao sam po bolnici i sve točno razgledao. Također sam bio prisutan kod svih operacija i sterilizacija. Operacijska dvorana bila je veoma velika, 4 pobočne lampe, 4 plafonska reflektora, od kojih su po dva osvjetljavala s različitih strana mjesto operacije, te jedna velika operacijska lampa direktno iznad operacijskog stola. Dakle, moglo bi se reći, moderno opremljena, a instrumenata je bilo više nego dovoljno. U operacijskoj dvorani bila je svake noći uključivana ultraljubičasta lampa za uništavanje bakterija. U sterilizacijskom prostoru nalazila su se dva velika autoklava, jedan Küsterov autoklav od 120 C, i jedan mađarski autoklav od 120 C. Nadalje su tu bila dva velika kuhala za iskuhavanje instrumenata. Moj dnevni posao počinjao je u pet sati ujutro i trajao je do u noć, dok sam od 13-14 sati imao sam slobodno. Uz autoklave imali smo najmodernije Schimmelbuschove bubnjeve za sterilizaciju; za narkozu se upotrebljavalo 2/3 etera i 1/3 kloroforma, a kod teških pušača za početak upotrebljavao se čisti eter. Pribor za kiretažu bio je uvijek savršeno sterilan i spreman za uporabu, jer su skoro svaki dan rađene jedna do dvije kiretaže. U 17 sati je gosp. primarius vršio uvijek glavnu vizitu na kojoj sam i ja uvijek morao biti prisutan. Ovdje u bolnici bila su još dva njemačka liječnika. Dvije bolesničke sobe bile su određene za njemačke ratne zarobljenike; one su uvijek bile pune, no mnogim našim drugovima ovdje se pomoglo, nekima čak i život spasio. U slobodnim satima najviše sam radio privatne masaže na “posttraumatskim oštećenjima” udova, gdje sam stvarno postizao i dobre rezultate.
Dr. Adolf Goldberger s osobljem pred bolnicom u Zenici 1950.
Međutim, moram naročito istaknuti gosp. primariusa dr. med. Goldbergera i zahvaliti mu, što je s nama njemačkim zarobljenicima postupao istinski kao čovjek. Često sam navečer prisluškivao, kad je dr. Goldberger bio dobrog raspoloženja: tada bi on zatamnio svoju sobu u stanu i svirao violinu. Svirao je vrlo dobro i ja sam rado slušao njegovu svirku; čak ni mačak Pufi i pas Crni ne bi u tim trenucima ni mrdnuli.Štaviše prilikom mog povratka kući izdao mi je primarius dr. Goldberger najbolju svjedodžbu i dao najbolje snimke operacija kao i svoju fotografiju. On je također isposlovao da od otseka (policije) dobijem dozvolu za izlazak u grad s kojom sam mogao normalno izlaziti do 24 sata. Time sam se i koristio, kad mi je to slobodno vrijeme dozvoljavalo. Morao sam naravno dežurnom bolnice javiti kuda idem, kako bi me se u slučaju potrebe uvijek moglo naći. Sav novac, koji sam dobivao kao napojnicu, štedio sam strogo za budući povratak kući.Rado sam promatrao običaje muslimana i njihovu vjeru, jer se uvijek govorilo da se musliman rađa s puškom. Time se htjelo reći da se rađa s oružjem, i zaista je tako, jer je svaki musliman nosio pušku i znao vrlo dobro gađati. Već kad bi dolazili u grad, uvijek bi uza se nosili pušku, bilo o ramenu bilo na sedlu.Život u muslimanskom gradu bio je veoma zanimljiv. Izjutra, u podne i navečer uzlazio je hodža na minaret džamije i, okrenut prema istoku, izvikivao molitvu Muhamedu. Prije ulaska u džamiju prvo je trebalo napolju na česmi oprati noge, a tek onda se smjelo bosonog ući u džamiju. S velikom pozornošću pratio sam ovdje običaje ovog naroda. Svinjetinu nisu trošili, jer Muhamedova nauka zabranjuje svinjsko meso. Sve su žene bile pokrivene u javnosti i nijedna se ne bi usudila hodati bez zara, jer to nije dozvoljavao kućni zakon prema Muhamedovom učenju.Mi Nijemci poznajemo božićni blagdan kao najveću svetkovinu, a muslimani ne poznaju Božića, nego prema Muhamedovom učenju veliki post. Od 1. kolovoza tekuće godine počinje post i ovaj početak naziva se Ramadan. Post traje do 1. rujna i za to vrijeme se preko dana od izlaska sunca do zalaska ne smije ništa jesti ni piti i toga se oni najstrože pridržavaju. Ponekad bih nekom muslimanu ponudio cigaretu, ali nikad nisam doživio i da bi je on uzeo. Ovaj zakon je strog i prestrog, a Muhamedova nauka velika i silna. 1. rujna je veliki blagdan; tri dana se ne radi, jer to su najveći praznici u godini. Prave se kolači i pečenja i ide se u posjete. Ta sva tri dana gajde ne prestaju sa svirkom.Svaki put kad bi neki transport krenuo put domovine, stajao sam na kolodvoru i slao pozdrave zavičaju, jer tamo su išle moje čežnje, čežnje za Njemačkom i mojim sinom. Ali ja još nisam bio na redu i moj dnevni posao bio je stalno isti.
Tako je došlo proljeće 1950. Skupio sam hrabrosti i otišao jednoga dana šefu dr. Goldbergeru. U njegovom stanu sam mu opisao moj položaj za što je on pokazao razumijevanje. Rekao mi je da mi roditelji pošalju molbu i da će se on zauzeti za nju i proslijediti je dalje ministarstvu u Sarajevo. Ali sam mu prvo morao obećati da ću priučiti novog jugoslavenskog bolničara kao instrumentatora, što sam i uradio. Odmah sam pisao roditeljima i zamolio ih da upute molbu jugoslavenskoj vladi, budući da sam bio sin jedinac. Već u svibnju stigla je od mojih roditelja molba ovjerena od njemačkog Crvenog križa i upućena Ministarstvu; uz molbu za mojim otpustom bilo je opisano zdravstveno stanje mojih roditelja. Predao sam ovo gospodinu Goldbergeru, šefu bolnice. Obradovao se nije, jer bi me rado zadržao duže, ali je njegovo dobro ljudsko srce bilo jače i on je s dobrim preporukama pismo proslijedio Ministarstvu u Sarajevo. – 17. 7. 1950. morao sam otići u Komitet grada Zenice, jer su bili stigli papiri iz Sarajeva. Morao sam još jednom potvrditi da je to bila molba mojih roditelja i da nemam braće i sestara. Zatim sam dobio sve papire za putnu dozvolu za Njemačku. Do Beograda sam trebao putovati sâm, a odatle sa sedmoricom drugih u Njemačku. Tada sam dobio 300 dinara od Ministarstva za putnu kartu do Njemačke. To je bilo 15. 7. 1950. Sve je bilo spremno, a ja sam sve svoje instrumente pospremio i uredno predao.
Još jedanput sam morao u otsek (policiju), gdje sam bio saslušan, ali bez zamjerki. Od napojnica bio sam uštedio za ove dvije godine preko 4000 dinara, tako da sam sada imao 12000 dinara. Putnu kartu do Beograda već sam imao u džepu i 1. 8. 1950. navečer krenuo sam na put brzim vlakom. U 18 sati toga dana bili su doslovno svi bolničari i dio medicinskih sestara iz bolnice okupljeni na kolodvoru. I sam šef s nekoliko liječnika i studenata i sa svojim sinom Pubom došli su da se oproste od mene. Ja to nisam mogao shvatiti i svatko je htio platiti brzo po još jedno piće. Takvo prijateljstvo i kolegijalnost nisam nikada u svom životu vidio. Srdačno sam se zahvalio još jednom za sve i za vrijeme te gužve stigao je vlak dahćući iz pravca Sarajeva. Još jedan snažan stisak ruke svima, jedno iskreno zbogom mome šefu dr. Goldbergeru i ušao sam u vlak. – Tko je mogao razumjeti ovaj trenutak! Vlak je polako krenuo u pravcu Beograda, u veliku slobodu za Njemačku. Vlak je puštao paru u noć. Iza mene su ostale Zenica i bolnica. Prošli su istinsko drugarstvo i veliko pobratimstvo koje nikad u životu neću zaboraviti. 2. 8. 1950. prije podne stigao sam u Beograd. Imao sam vremena te sam otišao u Zemun i još jedanput sve pogledao, tamo gdje sam nekoć tako patio: logor na Dunavu, „Ikarus“ i sva poznata mjesta. – Za mnom su bila teška vremena, a ipak je to bio rastanak. Otišao sam još do Savskog mosta, sjeo dolje kraj vode i oprao noge u Savi, rijeci za koju se nekoć borba vodila i koja je odnijela sa sobom mnogo njemačke krvi. Činilo mi se kao da sam Savi htio reći “doviđenja”, a samo nekoliko stotina metara dalje ona se ulijevala u lijepi Dunav. Iste večeri otišao sam u prijavni ured gdje su na mene već čekali ostali drugovi.
Za slijedeće tri noći bili smo smješteni u hotelu “Moskva”, a slijedeća tri dana započela je velika trka. Morali smo na Syvilja-trg [!], u Narodnu banku da zamjenimo novac. Po 2000 dinara, za to smo dobili 150 DM. Zatim u „Putnik“, to je bila putnička agencija i tu smo svi dobili vozne karte od Beograda do Hamburga po cijeni od 3.900 dinara. Ostatak novca potrošili smo u Beogradu. Zatim smo morali još na engleski konzulat. Ovdje smo dobili pasoš i vizu kao otpušteni ratni zarobljenici. Onda još na austrijski konzulat radi dozvole za proputovanje kroz Austriju i sad je sve bilo spremno.
Četvrtog dana uvečer krenuo je naš vlak iz Beograda preko Zagreba kroz Sloveniju prema granici. Jesenice su bile granična postaja. Ovdje smo morali presjesti u drugi vagon, jer su samo jedna lokomotiva i jedan vagon saobraćali kroz ničiju zemlju do granične postaje (Austrija). U Jesenicama je bila velika carinska kontrola, pa su i nas pregledali. Odmah smo kazali: “otpušteni ratni zarobljenici” i pokazali naše papire, na što je carinski službenik samo odmahnuo rukom. Ovdje su nam rekli da moramo potrošiti ili predati preostali novac. Uskoro smo stigli na drugu granicu, zatim kroz Austriju, Bavarsku i Göttingen – u logor Friedland. Bilo je to 12. 8. 1950.
(Iz dokumentacije: Die deutschen Kriegsgefangenen in Jugoslawien 1941-1949 [Njemački ratni zarobljenici u Jugoslaviji 1941-1949.]. Von K. W. Böhme, sv. I/1, München 1962, str. 230-233. – Riječi u izvještaju pisane kurzivom donesene su tako u originalnom njemačkom tekstu.)
Autor: Jozo Džambo, polis.ba
Fotografije u tekstu i opisi: ZENICA – Stare slike i pričice
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
