Sporazum o zajedničkoj saradnji i borbi potpisan od strane “Zeničkog četničkog odreda” i “ustaške NDH vlasti” u borbi protiv NOP-a, koji je važio samo za zeničko područje.
Sporazum četničkog pokreta i ustaške NDH vlasti u Zenici je potpisan 14. juna 1942. godine, a sklopljen je “sa ciljem zajedničke borbe protiv narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). U sporazumu se, pored ostalog, četnicima garantuje snabdijevanje oružjem i municijom, liječenje ranjenika u bolnicana, te mogućnost nagrađivanja i dodjele odlikovanja za istaknute borce. Određena je i potpora za porodice poginulih četnika u borbi protiv partizana. Sporazum je u ime četničkog odreda potpisao Golub Mitrović – zapovjednik Zeničkog četničkog odreda, zamjenik Jovo Lakić, načelnik štaba Vojislav Balać i komandir 1. čete Jovan Iličić. U ime NDH potpisnici su bili dr. Milan Badovinac – veliki župan pri predsjedništvu vlade, pukovnik Antun Prohaska – zamjenik zapovjednika 3. domobranskog zbora i Ivan Šojat – ustaški podpukovnik. Taj sporazum je potpisan u sklopu iznalaženja saveznika za porbu protiv NOP-a, koga su proglasili njihovim glavnim neprijateljem.
Napadi četnika na muslimanska sela Zenice i zločini nad Bošnjacima zeničkih sela
U izvještaju zeničke “Službe redarstva” Lašva prema “Ravnateljstvu za javni red i sigurnost” u Zagrebu ( od 11. maja 1943. godine), spominje se da su 1. maja 1943. godine četnici napali stražarnicu željezničke stanice Donja Vraca, a tom prilikom su ranjeni Kubat Rifet i Araković Adem koji su se nalazili u staražarnici. Cilj četnika je bio da zastraše službenike da ne dolaze u stražarnicu, kako bi nesmetano mogli prelaziti preko rijeke Bosne u selo Stjepanoviće. Prethodno su, dana 19. aprila, napali teretni voz Nemila-Begov Han. Tada su četnici prisilili Pavu Blaževića iz Gradišća da opljačkanu robu nosi četnicima u njihovu komandu u Bijele Vode. Od tada se ne zna ništa o njegovoj sudbini, a vjerovatno su istoga četnici ubili, kao što su radili i u drugim slučajevima osobama koje sa sobom povedu. Ističe se zahtjev muslimanskih i katoličkih sela za dodjelu naoružanja za odbranu, a radi stalnih napada i pljački od strane četnika.
U izvještaju ustaške vlasti iz Zenice od 26. februara 1943. godine prema 5. oružničkoj pukovniji u Sarajevu se govori o zločinima četnika Goluba Mitrovića u zeničkim selima. Dana 2. februara, četnici Zeničkog odreda su ubili seljaka Ramu Takovića iz Sopotnice, zadavši mu 25 uboda nožem u grudi i još 42 uboda nožem u leđa, odrezali mu glavu i bacili truplo u rijeku Bosnu. Četiri naoružana četnika Zeničkog četničkog odreda su u selu Jurjevići, 4. februara 1943. godine, iz strojopuške ubili Jusufa Bajrambašića, Saliha Bajrambašića, Omera Bajrambašića i Ibrahima Bajrambašića. Poslije toga su opljačkali Omerovu kuću i odnijeli 800 komada dukata, 3 kg srebrenog austrijskog novca i živežne namirnice. Izvještaj govori o mnogim pljačkama stanovnika, kada su opljačkane velike količine novca na području Lašve, Busovače i Zenice.
U “tjednom pregledu događaja u vezi sa četnicima” broj 88, od 11. juna 1943. godine, nabrojani su događaji u tom periodu, a spominje se i napad četnika iz Blatnice (Teslić) na sela Bistrica i Smajići od 7. maja 1943. godine u 01:00 h. Pravovremeno je reagovala Muslimanska milicija tih sela i potjerala četnike bez gubitaka, a gubici četnika nisu poznati.
Formiranje “Muslimanske milicije” u zeničkom kraju i odbrana od četnika
U Zenici su četničke vođe bili Golub Mitrović i Miloš Vidačak. Glavno sjedište je bilo u selu Bijele Vode, iza platoa Kraljevina. Odatle su upadali u muslimanska sela i pljačkali i ubijali muslimane.
Odmah poslije početka naoružavanja seoskih odreda muslimanske milicije u zeničkom kraju, prema izvještaju ustaške vlasti u Zenici od 13. juna 1943. godine, dana 7. juna 1943. godine u 04:30 h je došlo do napada četničkog zeničkog odreda potpomognuti sa pojačanjima sa Ozrena, Okruglice i Olova na seoske milicije sela Briznik i ostala okolna sela. Imali su namjeru da spriječe naoružavanje milicija i zastraše muslimane da se ne uključuju u seoske milicije, a milicije su im presjekle komunikaciju između njihovih uporišta u pravoslavnim selima. Jačina snaga je bila preko 500 četnika, a komandovao je Golub Mitrović. Očekivali su bogat plijen i pljačku kuća. Usljed brojčane prednosti i boljeg naoružanja, oko 10 h su uspjeli razbiti milicije kojima je ponestalo municije, pa su zakopavali oružje u šumi gdje se vodila pojedinačna borba. Četnici su imali oko 50 poginulih, a kod milicije je poginulo oko 20 boraca. Poslije zauzimanja sela, četnici su počeli pokolj po kućama, a četničke žene i djeca (koje su sa sobom poveli) su započeli pljačku kuća u Brizniku i Seocima.
U boju sa četnicima poginuli su pripadnici milicije:
Iz Briznika Eniz Hasić, Hasan Hasić, Zulfo Hasić i Nezir Hodžić, iz Varde Mustafa Đulan, iz Mošćanice Zahid Perčo, iz Lušca Salih Ormanović, iz Radinovića Selim Subašić, Muharem Šabić i Hasan Avdić, iz Jurjevića Nezir Buljubašić, iz Babina Mustafa Dudić, Nezir Dudić, Ramo Mahmutović i Salih Kulačić, iz Slivna Jusuf Kobilica.
Četnici su zaklali osobe koje su zarobili:
iz Briznika Ahmed Hasić, Mustafa Varešlić, Omer Hajdar i Salih Vardo, iz Varde Ahmet Kolić (starac od 80 godina koji je bio u kući), iz Mošćanice Husejin Dadžić i Avdija Begović, iz Lušca Hasan Ormanović, iz Puhovca Zaim Šišman, iz Radinovića Hasan i Jusuf Karalić, Fatima Pinjuh (djevojčica od 14 godina), Mehmed Šehović, Ramo Mašić, Junuz Durmiš i Salih Čoloman, iz Jurjevića Eniz Buljubašić, iz Brnjica Zulfo Mandžuka, iz Slivna Kadrija Šišman te iz Zahića Hasan i Zulfo Šabić.
Četnici su pokupili svoje poginule i pokušali su prikazati njemačkoj komandi kako ih je napala milicija, te da su ih oni iznenada poubijali, njemačka komanda u Zenici nije povjerovala njihovom iskazu. Kao kaznu četnicima, Nijemci su preduzele represije prema pravoslavnom stanovništvu (muškarci od 15-60 godina) iz Drivuše i Osojnice i zatvorili ih u sabirni centar (u kaznionici). Kada je njemačka vojska sa komisijom napuštala Briznik, svi stanovnici iz Briznika, Puhovca, Arnauta, Mulića, Čauševića, Lušća i Varde su za njima napustili svoja sela i došli u Zenicu, a neki su ranije izbjegli u Brnjic i Seoce. Izbjegli su jer su četnici svim selima zaprijetili da će, ako i jedna puška bude opalila na njih, biti zaklano svo stanovništvo u tim selima. Komisija njemačke vlasti iz Zenice je došla ispitati okolnosti i konstatovala je da se milicija treba naoružati i tako će sami najbolje štiti muslimanska sela. Rekli su da muslimanski živalj nije nikoga napadao, nego je samo branio vlastita ognjišta. Povodom ovog slučaja, mjesna njemačka komanda u Zenici je izdala proglas u kome se pozivaju četnici da vrate opljačkanu muslimansku imovinu i da će se za svaki ponovljeni slučaj strijeljati po nekoliko pravoslavaca za jednog muslimana. Nisu preduzete nikakve mjere odmazde prema četnicima za izvršeno klanje i pljačku. Iz navedenih opljačkanih sela bilo je oko 1.060 izbjeglica u okolnim selima i Zenici.
Konačni obračun Muslimanskih milicija zeničkih sela sa četnicima kod Radinovića
Konačni obračun Muslimanske milicije zeničkih sela sa četnicima zeničkog kraja se odigrao kod sela Hrastovac i Radinovići tokom juna i jula 1944. godine. O tom događaju je, u razgovoru sa autorom ove monografije, govorio Ferid (Uzeira) Spahić (1943) iz Puhovca, a priču je čuo od svog babe Uzejra Spahića (1919) i dide Hasana Spahića (1890). Ferid pripovjeda:
“Moj dido Hasan je bio učesnik 1. svjetskog rata kao vojnik Austro-Ugarske monarhije na istočnom frontu u Rusiji u jednoj od bosanskohercegovačkih brigada. Pred početak rata je (1911.-1914. godine) služio redovan vojni rok. Nakon odsluženja, kao pismen i obučen vojnik sa dobrim govorom njemačkog jezika, vraćen je u Bosnu i Hercegovinu sa grupom Bošnjaka da prenosi znanje i vještine ratovanja. Tu ga je zatekao početak 1. svjetskog rata. Odlučio se za odlazak za Ruski front, a sa bosanskom brigadom koja je bila sastavljena od elitnih momaka tog vakta. Brigada je imala velikog uspjeha u ratovanju sve do pred kraj 1917. godine, kada je pala u okruženje, ali se uspjela izvući i stići u Austrija na ispomoć bošnjačkim jedinicama u Tirolu. Nakon zarobljavanja i kraja rata, vratio se kući 1919. godine u Puhovac, a njegova prva žena Ajka je od iščekivanja i tuge umrla. Babo Uzejr je služio redovan vojni rok Kraljevine Jugoslavije u Petrinji (Hrvatska), a njegova jedinica je, pred napad Nijemaca 1941. godine, vozom prebačena u Ćupriju (Srbija), gdje su 12 dana zadržavali Nijemce. Tu je ranjen, nakon bombardovanja njemačke avijacije, te je ostao bez ruke.
Srbi su ga, cijeneći njegovu borbu, pustili da se vrati u svoj rodni Puhovac. Po povratku u Bosnu zatiče novu državu – NDH, koja je u međuvremena formirana od strane ustaških grupa. NDH je sarađivala sa četnicima u Bosni, a u zeničkom kraju su potpisali i Sporazum o saradnji sa Golubom Mitrovićem, komandantom četničkih jedinica zeničkog kraja. Prepustili su četnicima da kontrolišu desnu obalu rijeke Bosne, od Ilijaša do Zavidovića i prema Ozrenu. Četnici su u okolini Zenice bili grupisani na platou iznad Puhovca, Arnauta, Radinovića, oko Markovog kamena, Ponihova, Bijelih voda, Dolina, Svića i drugih sela sa pravoslavnim stanovništvom, naseljenim na tom području pred kraj Osmanske države i nakon 1. svjetskog rata. Imali su direktnu komunikaciju sa Ozrenom, koji je bio presudan u četničkom puču u Zeničkom partizanskom odredu. Osjećali su se samouvjereno, bili su dobro naoružani, a hranu su obezbjeđivali pljačkanjem muslimanskih sela u okolini Zenice.
Prisiljavali su Bošnjake da im obezbjeđuju logistiku, pod prijetnjom klanja i ubijanja porodica. Narod ih je zvao “kokošari”. Bošnjaci zeničkih sela su se osjećali ostavljeno i izdano od strane čaršije, a naročito u pojedince koji su bili u ustaškoj vlasti samo kao paravan, a dokazivali su se represijom nad vlastitim narodom. Tokom 1942/1943. godine, četnici su u Radinovićima oteli stoku Mahmutu Karaliću (zvani Mahmo) i ubili mu sinove Jusufa i Hasana, a ranili Refika i Nezira. U toku 1943. godine su ubili ranjenog Šišmana Avdu pred očima njegovog sina Safeta i ostalih članova porodice, kao i efendiju Ćašifa Šišmana i Ibrahima – Ibreta.
U tom napadu, kada su ubijeni Šišmani, poginuo je dajdža moje mame Šabić Muharem iz Zahića, Ramo Mašić i njegova 2 sina, Hasan i Husejn iz Vrhpolja. Četnici su pobili i poklali mnoge, ali bih spomenuo Ševku Đanića iz Osridka, koji je bio kurir Muslimanske milicije. Ševko je bio jedinac u babe, pa se njegovom pogibijom gasi loza Đanića u našem kraju. Mnogi su ranjeni taj dan u Radinovićima, pa i moj dido (mamin otac) Ibrahim Karalić. Tada su Mahmutovog sina Asima počeli klati, a spasila ga je grupa boraca iz gračaničke jedinice Muslimanske milicije (iz koje su 1944. izginuli u zasjedi četnika). Upravo radi toga, u zeničkim selima je već od 1942. g. počelo stvaranje jedinica Muslimanskih milicija za odbranu svojih sela. Vremenom su te milicije postale organizovanije i bolje naoružane, ali su teško parirale dobro naoružanim četnicima i njihovim iznenadnim napadima. Z
apočela je “Koordinacija” između seoskih muslimanskih milicija zeničkog kraja. Koristeći povjerenje Srba, radi ranjavanja u Srbiji, babo Uzejr se sa didom Hasanom mogao kretati između sela i vršiti pripreme za zajednički napad Muslimanskih milicija na četnike sa platoa Markovog kamena i okolnih sela. Obišli su sva sela gdje su postojale jedinice MM (Muslimanske milicije). I pored povjerenja, četnici su im oduzeli junicu dok su išli sa Moščanice. Koordinacija je zaživjela pa su jedinice MM grupisane na području Radinovića, pripremajući se za konačni obračun.
Glavni organizator jedinica Muslimanskih milicija je bio Fadil Imamović. Iz Dusine i Lašvanskog kraja je bila jedinica pod komandom Muharema Čage sa oko 100 boraca. Iz Lugova je bila jedinica pod komandom Lušije sa oko 150 boraca. Iz Puhovca, Arnauta, Radinovića i Moščanice bila jedinica sa oko 100 boraca, kojima je komandovao Škaljo Ago. Iz Hrastovca i okolnih sela je bila jedinica pod komandom Saliha-Salkana Karalića i zamjenika Saliha-Salčeta Hekića, a Brnjička milicija je bila pod komandom ef. Kovača sa oko 100 boraca. Iz Gračanice je bila jedinica pod komandom Mehemeda Šišića sa oko 100 boraca.
Iz Donje Vrace i Heca je bila jedinica pod komandom Muharema Isakovića sa 20 boraca. Iz Ričica i Svića je bila jedinica pod komandom Abdurahmana Avde Beganovića sa oko 50 boraca. Iz Gornje Zenice je bila jedinica pod komandom Rame Šuvalića sa oko 50 boraca. Podršku su dali i Vrandučka milicija, te Šerićka milicija pod komandom Hase Husejnovića-Bega. Ukupno brojno stanje Milicije je bilo oko 800 boraca. Četnici su bili brojniji i bolje naoružani. Bio je juni ili juli 1944. godine, a četnici su se spremali za masovni pokolj muslimanskog življa i grupisali su se na tom području. Prepričavalo se da Draža Mihajlović treba da stigne u zenički kraj, pa su se spremali da obezbjede koridor od Trnova, Ilijaša, Vareša, preko kakanjskog područja, pa prema Zavidovićima i Ozrenu. Jedinice Muslimanske milicije su ih preduhitrile u toj namjeri. U kišnom i maglovitom jutru, četnici su bili iznenađeni napadom MM. Mnogi muškarci obližnjih sela su se sklonili u kuće iz straha, a pojavila se žena zvana Bećirovca Gluhić (porijeklom iz istočne Bosne od prezimana Đozo) sa vilama u rukama, koreći ih i nazivajući “kokošarima”, govoreći: “Hajmo braćo muslimani u borbu na četnike, fatajte ih žive”.
Izašlo je i staro i mlado praveći veliku galamu, a četnici su počeli da bježe u paničnom strahu kroz Puhovac, prema Seocima i Bijelim vodma, a drugim pravcem prema Vozućoj i Ozrenu. Paniku je posebno prenosio četnički komandant Borko Tanasić. Došlo je do pucnjave i obostranih gubitaka. U jednoj kući je poginulo 7 pripadnika gračaničke MM koje su četnici iznenadili, a poginuo je i Avdo Beganović, komandant ričičke MM. Ukopani su u Radinovićima u bašći moje mame Karalić Hasibe (1925). Mezarovi nikad nisu obilježeni nišanima, osim jednog koji je ograđen. U Hrastovcu je strijeljano 7 pripadnika MM, a Vardo Avdija je uspio savladati četnika koji je na njega nanišanio i pobjegao niz strminu prema Kaknju. Četnici su uz velike gubitke počeli povlačenje u 3 pravca, prema Drivuši, prema Kaknju i prema Ozrenu.”
Abdurahman-Avdo Beganović (1900), komandant odreda Muslimanske milicije u Ričicama, prilikom akcije potiskivanja četnika u Bijelim Vodama i okolnim četničkim uporištima (nakon izdaje četničkih doušnika) je zaklan od strane četnika (odrubili mu glavu) dok je obavljao namaz u kući u Hrastovcu. Nije htjeo prekinuti molitvu. Ukopan je u Radinovićima, a mjesto ukopa je obilježeno ogradom. Ostali poginuli su ukopani u blizini, ali se mezari nisu obilježili, pa se nišani koje su pripremili Salih i Hasib Kos za babu Hasiba (jednog od poginulih milicionara) nisu nikada postavili. Ostali su u podrumu kuće Saliha Kosa sve do rušenja 2019. godine, radi izgradnje koridora 5-C.
U toj akciji su poginuli, između ostalih: Heco (Muharem) Uzeir – Hece, Šarić (Agan) Sinan – Gračanica, Kos (Mehmed) Hasib – Gračanica, Hećo Ismet – Ričice, Muharem Isaković – Donja Vraca i Huseinspahić (Rašid) Rasim – Ričice. Četnici su opkolili kuću i pucali na njih dok su iskakali kroz prozore i vrata. Ostatak jedinice se izvukao prema Seocima. Neposredno poslije toga, taj rejon je oslobođen i očišćen od četnika.
Ovom bitkom su definitivno poraženi u zeničkom kraju, a jedinice MM su još izvjesno vrijeme bdile nad svojim selima. Dolaskom partizanskih jedinica u Zenicu mobilisani su i učestvovali u konačnom oslobođenju Zenice i ostalih područja.
Teško je utvrditi šta su četnici radili u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 1944. i početkom 1945. godine. Primjetno je bilo opće rasulo, bježanje i predavanje partizanskim snagama. Radilo se o razbijenim vojnim grupama koje više nisu imale nikakvog vojnog značaja, kao ni političkog uticaja. Pokušavali su zimu 1944./1945. godine, radi rješavanja opskrbe, provesti u sjeveroistočnoj Bosni. U tom periodu se nastavila saradnja sa Nijemcima, a naročito tokom zadnjih mjeseci 1944. godine. U mjesecima 1945. godine glavni i osnovni cilj je bio hvatanje Draže Mihailovića, čime se završava period djelovanja četničkog pokreta do 1945. godine. Sigurno je da četništvo nije uništeno 1945. godine, jer se u ratu 1992-1995. godine pojavljuje u još žešćem i stravičnijem obliku.
Iz knjige “Gračanica između Vranduka i Bilinog polja”, Asim Kadrić
Na prvoj fotografiji je Ferid (Uzejr) Spahić (1943-2020) u razgovoru sa autorom knjige Asimom Kadrićem.
Na drugoj fotografiji je Uzeir (Hasan) Spahić (1919) iz Puhovca
Na trećoj fotografiji je Hasan Spahič (1890) iz Puhovca
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
