Šta nakon odluke suda u Haagu – Iako posljednja odluka Međunarodnog suda nije dobra ni za Bosnu i Hercegovinu, presuda iz 2007. godine u potpunosti ostaje trajati sa svim svojim određenjima i zaključcima da je Republika Srbija prva država koja je proglašena odgovornom za povredu svojih međunarodnih obaveza iz UN Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ostat će trajno zabilježeno da su zločin na području Srebrenice izvršile policija i vojska Republike Srpske. I to je pravna i historijska istina, ali i ona procesna i ona materijalna, koja bi za svoju posljedicu trebala imati doslovno izvršenje ove sudske odluke iz 2007. godine.
Kada nemate jasne odredbe u Statutu i Pravilima Međunarodnog suda, s naznakom da su ova potonja više puta amendirana, s posljednjim suštinskim izmjenama iz 1978. (s nekolicinom dopuna načinjenih 2001. i 2005. godine), kao i u drugim dokumentima Suda, poglavito, za ove uvjete karakterističnim instrukcijama Registraru iz 2012. godine, te ni u Praktičnim uputama počevši od 2001. godine, s posebnim osvrtom na činjenicu da se naznačene
Upute do sada ne referiraju uopće na postupke revizije ni tumačenja, već je općeprihvaćeno da se one, u nedostatku internih akata s egzaktnim značenjem, imaju primjenjivati i u ovim postupcima, te, u konačnici, u slučaju ne tako obilate sudske prakse u području revizija svojih odluka i naslanjajućih procesnih pitanja – podsjećam da je ovo bio tek peti zahtjev za reviziju presude jedne strane u sporu prema ovome Sudu od njegovog osnivanja 1946. godine – otuda je Sud u konkretnoj stvari očigledno odlučio temeljem proprio motu, tj. svoje vlastite inicijative ili prosudbe, kada je Registrar Suda uputio, a na temelju instrukcija Suda, pismo s odlukom kojom se nije ušlo ni u svojevrsni pretpostupak, u kojem bi Sud ispitao uvjete sadržane u članu 61. Statuta Suda i na kraju kojeg bi donio odluku u formi presude o (ne)dopustivosti Zahtjeva za reviziju presude iz 2007. godine i koja ni u kom slučaju ne bi vodila do prima facie zaključaka u pogledu same suštine stvari.
ODLUKA BEZ PRAVNOGA LIJEKA
Inače, pretpostupak je naziv za prvu fazu u postupku revizije presude u kojem se rješavaju svi preliminarni prigovori, dok se druga faza otvara presudom o dopustivosti zahtjeva za reviziju, koja se donosi kada je sud uvjeren da su ispunjeni svi traženi procesni uvjeti peremptorne naravi. U drugoj fazi zahtjev za reviziju naprosto se raspakira do samoga svoga bitka, uz uvjet da se sud kreće unutar opsega i novih činjenica iz samoga zahtjeva. Druga i konačna presuda Suda, koja dolazi na kraju druge faze u postupku revizije, ima snagu promijeniti zaključke presude koji su sadržani u njezinoj izreci ili, suprotno, potvrditi sve zaključke presude iz osnovnoga postupka.
Kako smo vidjeli, sud se odmah na početku upustio u donošenje odluke o tome ima li Bosna i Hercegovina, kao država, uopće pravo pristupa ovome Sudu (jus standi in judicio), odnosno, neizravno, ima li Sakib Softić nužan kapacitet, tj. legitimitet podnijeti podnesak Međunarodnom sudu na raspravljanje i odlučivanje, budući da su prema Povelji Ujedinjenih nacija i Statutu Suda stranke u postupku isključivo države kao primarni učesnici u međunarodnom pravu. Znakovito je istaknuti dilemu u smislu je li Sud u ovome dijelu uopće raspravio legalitet Sakiba Softića ili je samo pripazio na eventualno odsustvo legitimiteta agenta u sporu. Zapravo, da li se Sud uopće bavio pitanjem punomoćja i, ako jeste, je li se rukovodio bosanskohercegovačkim, anglosaksonskim, općim međunarodnim pravom ili svojim internim aktima? Nastavno na prednje jeste i dvojba – da li je Sud ovlašten otkazati, opozvati ili ukinuti punomoć nekom agentu ili to nužno mora učiniti njegov vlastodavac? S druge strane, ako znamo da je načelo kontinuiteta u pogledu nekoga čina vrlo važno u međunarodnom pravu, prosto radi povlačenja pravnih posljedica, da li otuda ponašanje nekoga agenta izvan suda može proizvoditi pravne učinke i utjecati na konačnu prosudbu predmetnoga sudišta?
Sud je otuda odlučio kako je odlučio, na ovu njegovu odluku više nema pravnoga lijeka, ni redovnoga ni vanrednoga, i ovim se ova pravna stvar između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije na tome Sudu završila. Čak i kada bi Bosna i Hercegovina izjavila žalbu ovome Sudu, taj se dokument, shodno aktima Suda, ne bi tretirao kao žalba, već kao puka korespondencija jedne države s međunarodnim tijelom. Držim da takvo pismo ne bi ostvarivalo ni procesne ni materijalno‑pravne efekte.
No, u ovome je dijelu razložno postaviti neka pitanja: Da li je pravna dvojba oko pristupa Sudu mogla biti riješena u pretpostupku revizije presude procesnom odlukom ovoga Suda, a ne dopisom ili obaviješću Registrara? Da li su ovu dilemu mogle razriješiti sudije ovoga međunarodnoga sudskoga foruma svojom odlukom procesne naravi, makar ona bila istoga zaključka i završila s odbacivanjem navedenoga zahtjeva? Znajući da je ovaj Sud već jednom u ne tako davnoj prošlosti u ovome predmetu odlučivao i presudio, i to u procesnoj odluci, o preliminarnim prigovorima tadašnje Savezne Republike Jugoslavije upravo, između ostaloga, i o pravu na pristup Sudu, budući da je druga država tvrdila da nikako ne mogu biti pasivno legitimirana strana u sporu, s obzirom na to da nisu bili članica Ujedinjenih nacija u kritičnom razdoblju, zašto se ovoga puta o pravu na pristup Sudu jedne države, ovoga puta o aktivnoj legitimaciji, odlučuje u jednoj obavijesti?
ZAŠTO SE IZBJEGLO SASLUŠATI STRANE U SPORU
Meni su osobno ovdje zanimljive dvije stvari – prva je da je najnovija odluka Međunarodnog suda suštinski sadržana u jednoj rečenici i da u njoj ne možemo pronaći pravno obrazloženje Suda u smislu kojim se to pravilima, sudskom praksom, linijom argumentacije ili, pak, interesima rukovodio u njezinom formuliranju, dok druga interesantnost leži u činjenici da je Sakib Softić imenovan za pravnoga agenta odlukom Predsjedništva BiH iz oktobra 2002. godine, da je već naredni mjesec iste godine održana usmena rasprava pred Sudom u postupku revizije presude iz 1996. godine, koju je zahtijevala Srbija, i da u tom postupku nikada nije bila upitna njegova generalna punomoć.
Dakle, zaključak je da je na temelju iste punomoći iz 2002. godine Sakib Softić bio opunomoćenik Bosne i Hercegovine u “dva pravna postupka” – i u redovnome postupku koji se završio donošenjem presude 2007. godine, ali i u postupku revizije presude o nadležnosti i dopustivosti iz 1996. godine. Čak da je u ovome najrecentnijemu primjeru i bilo određenih pravnih anomalija u pogledu njegovog statusa, aplikaciju ili zahtjev za reviziju mogao je u ime države potpisati, kako stoji u Pravilima Suda, ili diplomatski predstavnik države u sporu u državi sjedišta Suda, dakle u Kraljevini Nizozemskoj, ili neka druga ovlaštena osoba. No, i tada, kada se postupak pokreće zahtjevom, ime agenta države mora biti naznačeno u tome zahtjevu. U prilog ovoj tvrdnji ide i pravilo da država‑respondent mora odmah, odnosno po primitku ovjerene kopije zahtjeva, imenovati svoga agenta za zastupanje. Ovo sve navedeno za svrhe razrješenja dileme – da li bi krajnji ishod u tom slučaju bio istovjetan ovome što smo ga nedavno dobili.
Nadalje, zašto se po ovome pitanju nije, prema analogiji, mogla primijeniti odredba iz Pravila Suda da u slučaju sumnje ili bilo kojega prigovora sporno pitanje riješi Sud i, ako to smatra nužnim, nakon saslušanja strana u sporu? Valjalo bi tako ustvrditi da ovom međunarodnom sudištu nije strana upotreba analogije pojave li se u nekom domenu pravne praznine, u što smo se mogli uvjeriti i u situacijama jednakih procesnih postupanja u slučajevima revizije i tumačenja “spornih” dijelova presude.
Naposljetku, čak i da se priklonimo razumijevanju ili tumačenju da se na temelju prakse Stalnoga suda međunarodne pravde i Međunarodnog suda postupak za tumačenje presude, ali i postupak revizije, ima uzeti kao potpuno zaseban pravni postupak, te da se oni kao takvi od Suda ne mogu tretirati kao nastavak osnovnoga ili primarnoga sudskoga postupka, a na osnovu svih podataka koje nam daje Shabtai Rosenne u svojoj knjizi Interpretation, Revision and Other Recourse from International Judgments and Awards, i dalje ostaje nejasan spomenuti presedan Suda, načinjen u razdoblju od 2001. do 2003. godine u vezi s postupkom revizije koju podnosi tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, osim utvrđivanja da se presuda iz 1996. godine odnosi na procesna pitanja, dok je presuda iz 2007. odluka o meritumu, za što smatram da argumentacija u vezi s vrstom i sadržajem odluke ne može biti pravno održiva teza. Uostalom, zahtjev za reviziju Savezne Republike Jugoslavije nalazi se na općoj listi predmeta Međunarodnog suda za 2001. godinu (što može biti slijedom administrativno-tehničkih razloga i samoga sistema zavođenja predmeta na navedenom međunarodnom sudu), a ovlaštenje Sakiba Softića za poduzimanje pravnih radnji u ovome primjeru nije morala, prema Sudu, biti ona posebna.
Glede dopisa Međunarodnog suda iz maja 2016. godine o nepostojanju legitimiteta Sakiba Softića, bit će zanimljivo ustvrditi, kada nam predmetna odluka bude dostupna, je li bar tu ovaj Sud dao svoje pravno obrazloženje.
ODLUKA SUDA I UNUTARNJE USTROJSTVO BiH
Istovremeno treba imati u vidu da Sud, kao glavni sudski organ Ujedinjenih nacija, izuzetno dobro poznaje glavne ciljeve ove međunarodne organizacije sadržane u Povelji, a svakako jedan od temeljnih ciljeva jeste očuvanje i ponovna uspostava međunarodnog, pa i onoga regionalnog mira i sigurnosti te stabilnosti. S druge strane, ova situacija potvrdila je još jednom svojevrsnu impotentnost Bosne i Hercegovine u smislu donošenja jako važnih odluka na državnoj razini, posebno imajući u vidu da se odluke u instituciji Predsjedništva BiH, a na temelju Ustava, donose konsenzusom. Znajući sve ovo, postavlja se pitanje: Je li bilo realno očekivati, u ovakvim uvjetima unutarnjeg ustrojstva Bosne i Hercegovine, novu odluku Predsjedništva države u ovome smjeru? I da li su otuda predsjedavajući Predsjedništva Mladen Ivanić i član ovoga tijela Dragan Čović, koji su bili protiv, svojim pismima o pojašnjenju statusa Sakiba Softića de facto “ostavili” potonjega bez njegova legitimiteta?
Iako posljednja odluka iliti obavijest Međunarodnog suda nije dobra ni za Bosnu i Hercegovinu, ali ni za Republiku Srbiju, jer je sada iz proceduralnih razloga onemogućen ulazak Suda u suštinu stvari i njegovo meritorno rješavanje po zahtjevu za reviziju, u svakom slučaju presuda iz 2007. godine u potpunosti ostaje trajati sa svim svojim određenjima i zaključcima da je Republika Srbija prva država koja je proglašena odgovornom po međunarodnom pravu za povredu svojih međunarodnih obaveza iz UN Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., inter alia, za nesprečavanje i nekažnjavanje počinitelja ovoga međunarodnoga zločina. Također, ostat će trajno zabilježeno da su ovaj zločin na području Srebrenice izvršile policija i vojska Republike Srpske. I to je pravna i historijska istina, ali i ona procesna i ona materijalna, koja bi za svoju posljedicu trebala imati doslovno izvršenje ove sudske odluke iz 2007. godine. Štaviše, kontinuirano osporavanje revizije iz RS-a možda se može protumačiti i u duhu priznanja potonje odluke, posebno u dijelu u kojem je na međunarodnoj razini okvalificirano da su organi ovoga bosanskohercegovačkoga entiteta počinili genocid u kritičnome području.
U konačnici, traganje za istinom i pravdom, ali i konstantna borba protiv negiranja i relativiziranja počinjenoga zločina genocida ne smije prestati – sve poluge tranzicijske pravde moraju biti iskorištene i provedene u svom punom kapacitetu i opsegu za svrhe dosega istinskih vrijednosti jednoga društva i konačne satisfakcije za žrtve toga gnusnoga zločina.
(Mr. sci. Enis Omerović, ekspert za međunarodno pravo i viši ass. na Katedri za državno i međunarodno javno pravo na Pravnom fakultetu u Zenici, dao je stručno mišljenje na određena pravna pitanja u pripremi zahtjeva za reviziju.)
Izvor: stav.ba, Piše: Enis OMEROVIĆ
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
