Šta nije u redu sa generacijom rođenom od 1984. godine naovamo?- Imamo starosne granice kada su u pitanju cigarete, alkohol i kocka, a nemamo starosne granice kada su u pitanju mobilni telefoni i društvene mreže. To je kao da otvorite bife sa alkoholom tinejdžerima i kažete im, ako vas muče adolescentski problemi, poslužite se… To je upravo ono što se dešava.
Optužuju ih da su povlašteni, narcisoidni, sebični, nefokusirani, lijeni… Poslodavci su zbunjeni njihovim ponašanjem, pa ih pitaju šta žele da rade, a oni kažu ’želimo raditi za kompaniju koja ima viši cilj, želimo mijenjati svijet, želimo besplatnu hranu i vreće za sjedenje’. Onda poslodavac artikuliše neki više cilj, da im gomilu besplatne hrane i vreće za sjedenje, pa ipak, iz nekog razloga, oni i dalje nisu sretni. Zašto?
Postoje četiri ključna faktora – odgoj, tehnologija, nestrpljivost i okruženje.Generacija koju zovemo ’milenijalci’ odrasta uz pogrešne strategije odgoja, gdje im se stalno govori da su posebni, da mogu imati šta god žele u životu, samo zato što to žele. Neki od njih spadaju među bolje učenike samo zato što su se njihovi roditelji žalili, neki su dobili odlične ocjene ne zato što su ih zaradili, već zato što nastavnici nisu željeli da imaju posla sa roditeljima. Dobijali su medalje za učešće… imate čak medalje za onoga ko stigne posljednji, što obezvređuje medalje i nagrade za one koji su naporno radili… zbog toga se osobe koje su došle posljednje osjećaju posramljeno, jer znaju da nisu zaslužili medalju, pa se zbog toga osjećaju još gore. Kada ti ljudi završe školu i dobiju posao, i kada ih bacite u stvarni svijet, oni istog trenutka shvataju da nisu posebni, da im mama ne može urgirati za unapređenje, da neće ništa dobiti ako stignu posljednji i da ne mogu imati nešto samo zato što to žele. U tom trenutku njihova predstava o sebi je uništena. Tako da imate cijelu generaciju koja odrasta sa manje samopouzdanja od prethodne generacije.
Drugi problem koji pogoršava situaciju je taj što odrastamo u svijetu Facebooka i Instagrama. Drugim riječima, dobri smo u uljepšavanju stvari, dobri smo u pokazivanju ljudima kako je život sjajan, iako smo depresivni. Svi zvuče kao da su jaki, kao da su sve shvatili, a u stvarnosti je malo jakih ljudi i većina ih nije sve shvatila.
Dodajmo tome tehnologiju. Znamo da kada koristimo mobilni telefon ili društvene mreže naše tijelo luči dopamin, hormon sreće. Zbog toga se dobro osjećate kada dobijete poruku. Zbog toga brojimo lajkove, zbog toga se vraćamo 10 puta da vidimo kako nam prolaze fotografije na Instagramu, zašto idu loše, jesam li nešto pogrešno uradio, zar me više ne vole… za djecu je trauma da ih neko anfrenduje, kad dobijete pozitivnu povratnu informaciju, raste dopanim, zato nam se to sviđa, zato se dobro osjećamo, zato se stalno tome vraćamo. Dopamin je ista hemikalija zbog koje se dobro osjećamo kada pušimo, kada pijemo i kada se kockamo. Drugim riječima, izaziva ovisnost. Imamo starosne granice kada su u pitanju cigarete, alkohol i kocka, a nemamo starosne granice kada su u pitanju mobilni telefoni i društvene mreže. To je kao da otvorite bife sa alkoholom tinejdžerima i kažete im, ako vas muče adolescentski problemi, poslužite se… To je upravo ono što se dešava. Tinejdžeri imaju pristup izuzetno adiktivnom, otupljujućem dopaminu, dok prolaze kroz stresni period adolescencije, putem mobilnih telefona i društvenih medija. Zašto je ovo važno? Gotovo svi alkoholičari su otkrili alkohol kad su bili tinejdžeri. Kada smo sasvim mali, jedino odobravanje koje nam je potrebno je ono od roditelja, ali kako prolazimo kroz period adolescencije, prolazimo kroz tranziciju gdje nam je sada potrebno i odobravanje vršnjaka. To je veoma frustrirajuće za roditelje, ali je veoma važno za nas, jer se na taj način prilagođavamo široj zajednici u kojoj živimo. To je izuzetno stresan period u našem životu, pun briga.
Neki ljudi sasvim slučajno otkriju alkohol i otupljujući učinak dopamina, koji im pomaže da se nose sa brigama i stresom adolescencije. Nažalost, to se automatizuje u njihovom mozgu i kasnije kada imaju problem, neće se okrenuti osobi, već boci. Društveni, finansijski, poslovni stres uglavnom su razlozi zbog kojih alkoholičar pije. Pošto omogućavamo neograničen pristup ovim uređajima i medijima koji proizvode dopamin, to se automatizuje i vidimo da djeca odrastaju, a da mnogi od njih ne znaju uspostaviti duboke i značajne odnose sa ljudima. Oni će vam priznati da su mnoga od njihovih prijateljstava površna, da ne računaju na svoje prijatelje, da se ne oslanjaju na njih, da se zabavljaju sa svojim prijateljima, ali da znaju da će ih prijatelji ostaviti ako naiđe nešto bolje. Duboki odnosi ne postoje jer nikada nisu vježbali socijalne vještine i, još gore, nemaju mehanizme za nošenje sa stresom tako da, kada im se u životu pojavi veliki stres, oni se ne okreću osobi, već uređaju, društvenim mrežama, koje nude privremeno olakšanje.
Znamo, nauka je jasna, da je kod ljudi koji provode više vremena na Facebooku veća stopa depresije nego ljudi koji provode manje vremena na Facebooku. Alkohol nije loš, previše alkohola je loše, kockanje je zabavno, previše kockanja je opasno, nema ništa loše u mobilnim telefonima i društvenim medijima, ali radi se o disbalansu. Ako večerate sa prijateljem i šaljete poruke nekom ko nije tu, to je problem, to je ovisnost. Ako sjedite na sastanku sa ljudima koje bi trebalo da slušate i da razgovarate sa njima, a stavite telefon na sto, bilo da je okrenut licem prema gore ili prema dolje, šaljete podsvjesnu poruku ljudima oko sebe da vam oni nisu toliko važni trenutno. A razlog zbog kojeg ga ne možete skloniti je to što ste ovisni. Ako ustanete i provjerite svoj telefon prije nego što kažete dobro jutro svom momku, djevojci, supružniku, patite od ovisnosti. I kao svaka ovisnost, ona će vremenom uništiti vašu vezu, koštaće vas vremena i novca i učiniće vaš život gorim.
Imate generaciju koja odrasta sa niskim samopouzdanjem, bez mehanizama da se nosi sa stresom. Sada još dodajte osjećaj nestrpljivosti. Rastu u svijetu instant nagrade. Želite nešto, odete na Amazon i to vam stigne već sljedeći dan. Želite gledati film, gledate ga odmah, ne morate čekati da se prikazuje na TV. Znam ljude koji namjerno propuste cijelu sezonu serije da bi na kraju mogli sve odjednom da gledaju… Želite da idete na spoj, ne morate ni da naučite i vježbate društvene vještine koje su vam za to potrebne, da vam bude nelagodno kad ne znate da li ’da’ znači ’ne’ ili ’ne’ znači ’da’… Sve što poželite možete dobiti iste sekunde… Jedino što ne možete dobiti odmah jeste zadovoljstvo u poslu i u odnosima s ljudima. Za to ne postoji aplikacija. To su spori, komplikovani procesi. Stalno viđam tu fantastičnu, pametnu, vrijednu djecu, idealiste, koji su tek završili fakultete i dobili prve poslove. Pitam ih kako im ide, a oni kažu da će možda dati otkaz. Ja ih pitam zašto, a oni kažu ’ne mijenjam svijet’. Ja im kažem da su tu tek 8 mjeseci… To je kao da stoje u podnožju planine i imaju taj apstraktni koncept mijenjanja svijeta, koji je na vrhu, ali ono što oni ne vide je planina. Ne zanima me da li ćeš se popeti brzo i sporo, ali i dalje je tu planina… Ta mlada generacija se mora naučiti strpljenju, da neke stvare koji su zaista važne, kao što je ljubav ili ispunjenost poslom koji radite, radost, ljubav prema životu, samopouzdanje, vještine, sve te stvare, za sve je potrebno vrijeme… Ponekad možete ubrzati neke dijelove, ali cijelo putovanje je dugačko i teško i, ako ne tražite pomoć i naučite neophodne vještine, pašćete sa planine. U najgorem slučaju, a to već gledamo, dolazi do porasta stope samoubistava, broja smrtnih slučajeva zbog prekomjerne upotrebe droga, napuštanje škole ili dugi periodi odsustva zbog depresije… To je nečuveno, to je zaista loše… U najboljem slučaju, imaćete cijelu jednu generaciju koja prolazi kroz život ne nalazeći radost nikada, nikada neće naći duboko ispunjenje, proći će kroz život, a da ni u poslu, ni u vezi neće biti ispunjeni.
To me vodi do četvrte tačke – okruženja. Ako uzmemu svu tu fantastičnu djecu i stavimo ih u korporacije kojima su bitnije brojke nego ljudi, zanima ih više kratkoročna dobiti, nego dugoročni životi ovih mladih ljudskih bića, zanima nas više godina, nego životni vijek, stavljamo ih u to okruženje koje im neće pomoći da izgrade samopouzdanje, koje im ne pomaže da nauče vještine saradnje, koje im ne pomaže da savladaju izazove digitalnog svijeta… Oni misle da je do njih, ali nije, radi se o potpunom nedostatku dobrog vođstva u svijetu. Na kompanijama je odgovornost, volio bih da su društvo i roditelji uradili bolji posao, ali nisu. Mi ih primamo u svoje kompanije i sada moramo preuzeti odgovornost. Moramo uložiti dodatni napor da im pomognemo da izgrade samopouzdanje, da ih naučimo društvenim vještinama koje nemaju. U sale za sastanke ne treba nositi mobilne telefone, uopšte. Kada čekamo da počne sastanak, svi gledamo u svoje telefone. Tako se ne uspostavljaju odnosi među ljudima. Kada čekate da počne sastanak, razgovarate sa svojim kolegama, tako se uspostavlja povjerenje. To se ne može desiti u jednom danu, jednom događaju, to je sporo i zahtijeva dosljednost. Potrebni su nam mehanizmi koji dozvoljavaju te male interakcije među ljudima. Kada idem na večeru sa prijateljima, mi ostavimo mobilne telefone kod kuće. Jedan od nas ponese telefon da možemo pozvati taksi. Zašto alkoholičar izbacuje alkohol iz kuće? Zato što ne možemo vjerovati jačini svoje volje, jednostavno nismo toliko jaki. Kada uklonite iskušenje, onda je mnogo lakše. Ako nemate telefon, onda jednostavno uživate u svijetu oko sebe i tada se rađaju ideje. Konstantno angažovan um ne može proizvesti inovativne ideje, inovacije se dese kada naš um slobodno luta i kada vidite nešto što vas inspiriše.
Kada krenete na spavanje, ostavite telefon u dnevnom boravku, uklonite iskušenje. Kada se probudite usred noći, jer ne možete da spavate, nećete provjeriti telefon. Ako koristite telefon kao budilnik, kupite sebi budilnik, košta 8 dolara.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
