Svijet smajlija i lajkova ubija kulturu čitanja u BiH – U svijetu smajlija, gifova i lajkova, mladi (pa i stariji!) sve više gube sposobnost čitanja i razumijevanja kompleksnijih tekstova.
Nepismenost u Bosni i Hercegovini u kontinuiranom je opadanju. Pa iako cifra od 90 hiljada onih, koje statistika vodi kao nepismene, zvuči strašno – činjenica je da je u procentualnom smislu broj nepismenih u zemlji doveden na relativno niskih 2,8 posto.
Kada se analiziraju statistički podaci o strukturi pismenosti stanovništva činjenica je, isto tako, da je Bosna i Hercegovina zemlja sa najviše nepismenog stanovništva u regiji, ali razlike između zemalja, koje se dovode u komparativnu analizu, toliko su male i beznačajne da se nivo pismenosti u zemljama regije može smatrati jednakim, kaže viši stručni saradnik na Institutu za jezik iz Sarajeva, Zenaida Karavdić.
Bosanci jednako obrazovani kao i stanovnici regije
„Ovako strašno zvuči 90.000 nepismenih, ali ako pogledate procentualne podatke to je samo 2,8 posto. Pa čak iako je najviše od svih zemalja u regiji to ne odstupa previše. U Srbiji je 1, 96 posto nepismenog stanovništva, u Crnoj Gori 1,5 posto. Isto tako kada pogledate rezultate popisa iz ranijih godina. Recimo 1971. bilo je 23,2 posto nepismenih, 1981. to se smanjilo na 14,5, a 1991. već na 9,9 posto. Sada je 2,8 i mislim da je to prilično dobar rezultat i da bismo na narednom popisu mogli očekivati neki rezultat u promilima“.
Teza o manjoj obrazovanosti stanovnika Bosne i Hercegovine je mit, jer kada se usporede podaci i analizira tekstualna, gramatička i pravopisna pismenost stanovništva regije Bosanci su u gotovo svim mjerljivim stvarima jednaki svojim susjedima. Karavdić kaže da je pismenost, koja se vidi u tekstovima objavljenim na internetu, gotovo ujednačena i da svi stanovnici regije imaju gotovo identične probleme u savladavanju, prihvatanju i izražavanju koje se može, u lingvističkom smislu, smatrati uzornom pismenošću.
„Iskreno rečeno, ne mislim da su Bosanci nešto puno neobrazovaniji i nepismeniji od ostalih. Između ostalog pravila sam ispitivanja tekstova na internetu, jer mi je to prozor u jezik, konkretan jezik koji se govori u susjednim državama i nema tu pretjeranih razlika što se tiče načina pisanja. Mislim da smo mi tu negdje, a vic sa glupim Bosancima je samo vic i mi tu ne možemo ništa“.
Informatička i medicinska pismenost
Problem sa pismenošću je što se danas način tretiranja nepismenih osoba promijenio i broj od 90.000 možda zvuči strašno, ali je potrebno shvatiti da je po mnogim standardima nepismenost u stalnoj regresiji. Kao primjer povećanja pismenosti Karavdić navodi sposobnost današnjeg stanovništva da se uspješnije koristi društvenim pogodnostima, posebno apostrofirajući informatičku i medicinsku pismenost, koje su u stalnom porastu u Bosni i Hercegovini.
„Što se tiče ovog podatka o broju nepismenih od 90 hiljada on se odnosio na osobe koje ne mogu sa razumijevanjem pročitati i napisati kratku izjavu o svom svakodnevnom životu. Ali, danas je pismenost postala mnogo širi pojam. Vjerovatno imate podatak da je međunarodni dan pismenosti proglašen 1965. godine, a već od ’66. UNESCO ga je počeo obilježavati i od te godine do danas pojam pismenosti se jako proširio. Pored informatičke pismenosti, koja podrazumjeva korištenje osnovnih informatičkih programa i korištenje interneta, pismenost je postala sposobnost funkcioniranja u društvu, npr. otići u opštinu i izvaditi rodni list. Zatim, deset godina je bilo posvećeno medicinskoj pismenosti, što je odnos ljekara i pacijenta. Odnosno, kako neko ko je bolestan treba da dođe do podataka o bolesti. Ako pogledamo od ’66. do na ovamo dosta toga je urađeno recimo u medicinskoj pismenosti. Ja primjećuje da je velika razlika u odnosu između ljekara i pacijenta nego prije dese godina“.
Fama oko nepismenosti stanovništva širi se i plasiranjem podataka bez njihove stručne analize. Karavdić kaže da je razlog ovolikom broju nepismenih taj što je tokom rata u Bosni i Hercegovini zemlju napustio veliki broj pismenih i obrazovanih ljudi i da je u cifri od 90.000 nepismenih vjerovatno veliki broj starijih, osoba koje žive u ruralnim dijelovima zemlje i pripadnika romske populacije.
Ono što vidi kao problem jeste nedostatak kulture čitanja, koja se danas ipak mora tretirati na dva različita načina. I dok je sasvim evidentno da se književna djela čitaju sve manje čitanje kao proces saznavanja informacija je u porastu.
Šta je to kultura čitanja
„Šta bismo podrazumjevali pod kulturom čitanja? Ako je to riječ o čitanju književnosti – da, činjenica je da se puno manje čitaju književna djela. Međutim, ako ja uporedim loše đake u svoje vrijeme i loše đake danas, tj. oni koji ne čitaju, da ostanemo na nivou osnovne škole, danas i takvi đaci čitaju puno više, jer danas postoji internet. Oni čitaju mnogo više i puno djece danas zna engleski jezik, posebice kada se usporedi s mojim vremenom, tako da mislim da se čita, samo što se ne čitaju stvari koje će podići naš nivo kulture nego se čitaju neke frivolne stvari. Samim tim pismenost u onom najosnovnijem pravopisnom smislu, kako mi jezičari najviše volimo da to tretiramo, opada jer smo okruženi nepismenim tekstovima i ne možemo nesvjesno usvojiti neka pravopisna pravila kao što sam ja radila prije 20 ili 30 godina“.
Da je kultura čitanja opasno dovedena u opasnost misli i književni historičar Gorčin Dizdar koji smatra da veliki broj ljudi sve rapidnije gubi sposobnost da razumijeva složenije tekstove. To je problem koji može urušiti same temelje savremenog načina življenja i borba protiv takve vrste „nepismenosti“ morala bi biti prioritet svakog društva.
„U svijetu smajlija, gifova i lajkova, mladi (pa i stariji!) sve više gube sposobnost čitanja i razumijevanja kompleksnijih tekstova. Ovaj proces ima negativan utjecaj ne samo na kulturnu svijest i opću obrazovanost stanovništva, već i na same principe demokratskog društva, koje se temelji na ideji zajednice pojedinaca koji su u stanju donijeti racionalne odluke o prirodi vladajućih društvenih procesa. Ovom opasnom trendu može se stati u kraj jedino dugoročnom obrazovnom strategijom koja trenutno sasvim sigurno ne predstavlja jednu od prioriteta vladajućih struktura“.
Nova obrazovna strategija
Obrazovna strategija, koja bi promijenila odnos prema kulturi čitanja, morala bi se temeljiti na principima izgradnje slobodnog mislećeg duha, dodaje Dizdar.
„Ta strategija podrazumijevala bi promjenu paradigme obrazovanja od principa memorizacije činjenica ka ideji kritičkog čitanja i prosuđivanja, kakva je već odavno ustaljena u zemljama zapadne Evrope i sjeverne Amerike. Time učenici od pasivnih konzumenata informacija postaju istinski čitaoci koji će umjesto slijepog oslanjanja na autoritete i sami osjećati potrebu za produbljivanjem vlastitog znanja“.
Proces propadanje kulture čitanja mnogo je opasniji od alarmantno visokog broja analfabeta u BiH koji se, kaže Dizdar, može riješiti na relativno veoma jednostavan način a to je „sistemski planiranom akcijom opismenjavanja“.
Proces propadanja kulture čitanja, na žalost, pojava je prisutna u cijelom svijetu, što nikako ne amnestira vladajuće strukture u BiH koje sistemski pismenost i obrazovanost drže na margini društvenih prioriteta. Ali, čini se da je i u zemljama regije odnos prema ovim fenomenima jednak kao u BiH pa se problem može smatrati više kao izazov epohe nego kao isključiva „boljka“ bosanskohercegovačkog društva.
Izvor: Al Jazeera; autor: Jasmin AGIĆ
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
