Šarmantni blagi osmijeh, vedar duh, stasit, krških proporcija, odmjeren u govoru i držanju. Nepoznato?! Dubok baršunast voditeljski glas, famozni dizajnerski okviri naočala koji razbijaju balkansko sivilo jednoličnosti, lik koji davanjem imena djeci uspostavlja trendove najpopularnijih muških imena. I dalje nepoznato?! Zeničanin sa zagrebačkom adresom ili pak zagrepčanin sa izgubljenom zeničkom adresom, glumac, voditelj, urbana silueta kozmopolitskih manira. Tarik Filipović mu je ime, to svi znamo. I kakve veze tamo neki zagrepčanin, hrvatski glumac ima sa ljubavnim delirijumom zeničke kotline i šta se iz primjera nekog šoubiz selebritija može zaključiti o zeničkom mentalitetu? Sve!
Rodite se i mladost provedete u industrijskom mjestu od stotinjak hiljada ljudi. Grad u kojem postoje institucije kulture, grandiozne poput monumentalnog djela arhitekata Ugljena i Fincija – Bosanskog narodnog pozorišta, ali koje ne oblikuju osnovnu sliku grada, jer je to ipak čelični grad.
Željezarini dimnjaci, zatvorske kule i bodljikava žica, bilinopoljski reflektori, lamela, ti austrougarski relikti i socijalistički simboli su ipak odraz identiteta grada i dominiraju gradskim reljefom. Svakodnevni život je podređen ovim simbolima i sve što se odvija nosi pečat prividnog sivila građevina. Rođenjem i ranom mladošću ne dovodite u pitanje okruženje.
Sivilo u bojama građevina i zraka ne utiče na vašu sliku žarkih ljetnih boja, proljetnog cvijeća i bujnog gradskog zelenila.
Zatvorske zidine, industrijska kilometarska postrojenja, crveno-žućkasti dim koji navire ka gradu povjetarcem sa postrojenja stacioniranih u sjevero-zapadnom dijelu grada, bilinopoljski huk, u mladom dobu postaju prirodno okruženje koje se ne propituje, već prosto ulazi u DNK i bez da si svjetan, oblikuju tvoju sliku svijeta. I onda dok uradiš dlanom o dlan, tinejdžer si i razvijaš duhovne potrebe. Neko ide na Bilino u potrazi za duhovnom nadgradnjom, a nekoga zapadne teška kletva upoznavanja iznutra tog arhitektonskog vanserijskog zdanja – zeničkog pozorišta.
Šta god da radite, ma gdje da se šćućurite u ovom uzavrelom sivilu, pomoći i bježanja nema, sudba vas je rođenjem zadesila. I tako ma koliko talentovani bili u tinejdžerskom dobu, ma koliko prevazišli okvire nekog srednjobosanskog gradića od stotinjak hiljada stanovnika, ma koliko mentalitetom bili stanovnik svijeta, umjetnik, naučnik, sportista, vama pomoći ako potičete iz ove sredine nema.
Džaba HTV, džaba regionalni angažmani, džaba polemisanje sa velikim regionalnim umovima, džaba duhovno sazrijevanje kroz čitanje, razgovor, upijanje mentaliteta metropole kojom se okružite više od pola životnog vijeka, džaba vama šarmantna misica, džaba vama pijedestal regionalne zvijezde, lik ostvarenog čovjeka koji je postao mio od Triglava do Đevđelije, možete vi i u istupima pokazivati obrise produhovljenog, staloženog, pacifističkog, dobronamjernog, a opet hrabrog tipa, ali sve to je vama džaba!
Vi ste baždareni, vi ste kaljeni na jednoj posebnoj tački zemljine kugle, gdje vam je individualno određenje uslovljeno geografskom tačkom rođenja na koju ama baš nikakvog uticaja niste imali. Jer da se ne lažemo, ko bi to ala Tarika Filipovića scenskog umjetnika odabrao od svih geografskih meridijana da se baš rodi i odrasta u Zenici. Industrijskoj Zenici u kojoj se talenat među rajom priznaje samo ako se može pokazati na papirnoj, Kamberovića polju, ili terenima na Meokušnicama ili Crkvicama, sve ostalo ovdje se doživljava kao nužno zlo, jebiga zastranio reklo bi se. Pitate se ko? Mi zeničani znamo, niko možda ne bi odabrao to jer tu niti ima M od metropole, tu nema pola godine ni zrake sunca, tu nema kvizova sa nacionalnom frekvencijom, tu nema Kaze nakaze, a ni Kazablanku tu snimiti nećete. Možda niko i ne bi, osim onog koji je jedini zaista u prilici da se stavi u tu poziciju: Tarika Filipovića, i on i da može birati mi zeničani to znamo, to bi ponovno bila Zenica i ni za jotu sjevernije ili zapadnije. Znamo mi to svi, jer je to specifičan mentalni koncept. Zeničane i ljubav prema Zenici i Čeliku se plastičnije ne može objasniti nego baš preko regionalno najpoznatijeg zagriženog zaljubljenika u Čelik i Zenicu. On je metafora ljubavi prema jednom gradu koji se grčevito bori za opstanak. Lako je i svakome se čini prirodno biti simpatizer grada u kojem obitavate i nogometnog kluba koji egzistira u lokalnoj sredini iz koje niste maknuli.
Ali, kako objasniti taj fenomen da odaberete profesionalno usmjerenje za koje se osposobite a potom i sa velikih uspjehom ostvarite u drugoj državi. I to ne samo da sve to postignete u drugoj državi, već to postignete u regionalnoj metropoli koja je deset puta veća od sredine iz koje potičete, a u koju ste doselili dok ste još bili u procesu formiranja ličnosti. Kako objasniti fenomen da ste nacionalno priznati a regionalno prepoznati po projektima nacionalne televizije države u koju ste doselili u potrazi za svojim parčetom životne sreće i da vas ti projekti decenijama etabliraju. Kako objasniti fenomen da ste bliski nogometnim krugovima koji su obilježili “povijest” evropskog, a zagrebačkog modrog velikana i tako već decenijama. Kako objasniti da ste sve to ostvarili u državi koja vam je pružila životnu sreću i to državi koja je iznjedrila i to čini već decenijama – bez premca najbolju regionalnu nogometnu reprezentativnu selekciju sa nadrealnim uspjesima na svjetskoj sceni. Kako objasniti da ste porodičnu sreću pronašli upravo u toj metropoli? Kako objasniti da su vaši medijski istupi praćeni, da su vam autorske predstave gledane? Kako to da vas smatraju primjerom gradske raje a rođeni ste u sredini mnogo manjoj od one u kojoj obitavate?
Jalov je to fenomen za objasniti: talentovani ste, svjesni i puni vjere u sebe, socijalno inteligentni, empatični i simpatični i zovete se neki Tarik Filipović. Ni prvi ni zadnji, reklo bi se. Šta je tu sada uopšte fenomen, e pa žurite, fenomenološko pitanje tek dolazi, ovo je do sada bila samo potvrda teze da veličina grada, okolnosti u kojima odrastate, pod uslovom da ste vraški talentovani i spremni na žrtvu ne može biti nepremostivi kamen spoticanja za uspjeh.
No međutua, kako objasniti to da svaku priliku koristite da sve oko sebe podsjetite da potičete iz tamo neke Zenice. Kako objasniti potrebu da podsjetite da je vaša prva istinska ljubav nogometni klub Čelik Zenica? Kako objasniti vašu potrebu da upalite automobil u nekom dalekom zapadnom svijetu za vrijeme utakmice evropske lige prvaka ili lige evrope kada u gradu vašeg prebivališta gostuje tamo neki Arsenal, Čelzi, Milan, da biste čekali na graničnom prelazu nekoliko sati na ulazak u tamni vilajet (da stvarno nema rasvjete kada kročite nogom na tlo države) i onda se vozite trusnim tlom krivudavih životno opasnih serpentnina sjeverne Bosne rizikujući glamur komformne zagrebačke životne stvarnosti da biste prisustvovali nekom kotlinskom međulokalnom derbiju zvanično najgoreg nacionalnog prvenstva Evrope. Praktično prisustvujete borbi nizašta.
Kako objasniti neprestane pokušaje da doprinesete globalizaciji lokalnog simbola mjesta vašeg rođenja, bez postojanja ličnog interesa, uz spoznaju sa kakvim mentalitetom i nedostatkom vizije imate posla? Zašto vas uopšte pogađa i to dijelite sa okruženjem, status i pozicija te neke periferije iz zagrebačkog horizontal? E taj fenomen se objašnjava zeničkom tačkom ključanja: Čelikom i vječnim životnim delirijumom koji vas prati ako ste odrasli u uzravrelom gradu.
To vam je mentalitet koji će naići na verbalno neodobravanje u zeničkim okvirima, ali samo zato što je svima znan i zajednički. Svi će tako da konstatuju, ‘ta će njemu Zenica i Čelik, ja da sam na njegovom mjestu, sjetio se ne bi ni ove čaršije a ni kluba u vječnoj borbi za opstanak. Jah, tako vam je to, svi bi imali šta da dodaju na spisak objektivnih zapažanja o tuđoj avliji. Priznat u drugoj državi. Popularan. Uspješan. Ostvaren. Sve bi se tu zabilježilo i objektivno uočilo da mu ni Čelik ni Zenica ništa dali nisu, i da je sve ostvario zahvaljujući sebi i bijelom svijetu. I zato bi se na kraju moralo zaključiti, ne bi bilo druge do to, njemu ni Čelik ni Zenica ne trebaju u životu i šta mu to treba u životu koji je praktično holivudska priča, a ne smogovska bezličnost sivila, ne prosipaju se biseri pred svinje. Baš tako je Tariku govorio i Goran Navojec godinama, sve dok sa Tarikom nije došao u grotlo Bilinog polja na uzavreli derbi.
Svi bi mi to tako kazali, i onda bismo tako ušli na svaki mogući portal da pronađemo sve vijesti o posljednoj Čelikovoj utakmici sa nikome znanim protivnikom, pročitali bismo sve vijesti o stanju u Zenici, političkim, kulturnim, ekonomskim i sportskim prilikama u gradu, a ništa od toga praktično za nas i našu sudbinu nemamo. Napustili bismo grad rođenja i mladosti u potrazi sa ekonomskim blagostanjem u Njemačkoj, Švedskoj i Austriji, gdje svako par mjeseci gostuju neki bavarski, katalonski, kraljevski, liverpulski nogometni giganti, gdje gostuju neki Biberi, Derule, Rihanne, Drejkovi, Džegeri, ali mi bismo ipak upalili stream iz Ustikoline u nadi da svjedočimo povijesnom neriješenom rezultatu bez ijednog šuta u okvir gola na neuslovnoj kišom okupanoj oranici i ulasku u baraž za drugu ligu najgoreg evropskog nogometnog prvenstva.
Pri čemu bismo razbijali od sreće ili tuge, svejedno je, krvavo zarađene tv plazme ili ajfone za koje smo dali krv, prešli pola Evrope i zbog koje smo napustili matični grad, sve samo zbog toga što je nama Čelik sve, jer u delirijumu nama upravlja zenički čelik, mi se topimo na spomen te dvije riječi. Baš sve kao i Goran Navojec, Tarikov gost na derbiju Čelik – Sarajevo, kada je onomad jedne vrele noći u euforiji dvadeset hiljada ljudi na pomen njegovog imena preko spikerforna počelo histerično da kliče, samo zato što je Tarikov drug i što je dobrodošla zvanica.
Onda bismo po forumima i portalima ostavljali komentare pune zeničkog delirijuma, opijeni u zanosu baš kao i Navojec te nezaboravne crno-crvene noći, zaboravljajući da smo u međuvremenu u tom bijelom svijetu oblikovani u staložene i smirene nalazače profesionalne i privatne sreće. Svi bismo na pomen Zenice i Čelika postavili jednostavno pitanje: Koliko? Kako da pomognem? Odvajali bismo od porodičnih zaliha samo da možemo sakupiti dovoljno za još jedno svjedočenje čarima Bilinog i za samo još jedan udah tog do srži zagađenog smogovskog zraka.
I je li sada jasno zašto ovo nije tekst o najpoznatijem zeničaninu, jer smo svi mi samo objekat nikada subjekat u vijekovnom romanu o ljubavi prema Zenici i Čeliku, koji je nepromjenjiv zvali se vi Elvir Bolić, Mirsad Hibić, Nermin Šabić, Haris Burina, Zoran Savić ili tamo neki Tarik Filipović.
Na kraju, kakva bi to knjiga bila o Zenici i Čeliku, ako njen neizostavni dio ne bi činio Tarik Filipović, zenički ponos koji dostojanstveno i sebi svojstveno svijetom pronosi ime o jednom posebnom gradu i jednom nogometnom klubu.
Izvod iz knjige u pripremi: Zenička tačka topljenja: Čelik – ljubavni delirijum uzavrelog grada.
Autor Demirel Delić
Autor je Zeničanin, autor niza kolumni i tekstova u Oslobođenju i Večernjem listu. Radi kao pravni savjetnik u VSTV-u.
Sadržaj teksta predstavlja lične stavove autora i ne održavaju stavove institucije VSTV-a BiH ili redakcije portala Zenicablog.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
