Tako se nekada živjelo u Zenici: Istetovirane ruke djeda Asima

Nisu do kraja poznati razlozi zbog kojih se djed Asim odlučio odvažiti na, kako će se ispostaviti, najveće putovanje svog života baš kao što nije poznato ni kako su on i majka Zada došli iz malog mjesta Orahova pored Bosanske Gradiške u Zenicu. Oni koji pamte njegovu najraniju mladost kunu se da je u Zenicu prispio sa dvije tetovaže, obe utisnute na podlaktice njegovih mišićavih ruku, a ona koja je, sa sigurnošću to mogu tvrditi, znala pravu istinu o tome grand voyage nikada nije o tome prozborila ni riječi.

Djed Asim je bio snažan čovjek prijeke naravi, dobar, dobrodušan čak štaviše, ali pomalo silan, na onaj starinski način. Prve godine života u Zenici proveo je u radničkim kasinama, naguran sa hiljadama sličnih njemu, nepoznatog porijekla, ali željenih da izgrade neki bolji, sretniji i veseliji svijet. Sam, o tom periodu života, nije nikada govorio izuzev kada je od pića bio dobro raspoložen, što je bilo izuzetno rijetko jer je od rakije postajao šutljiv, svadljiv, tuđ onom dobrom Asimu koji se nikada nije štedio. I to ne bi bio nikakav problem ni njemu, ni majci Zadi, ni Seadu, Esadu, Senadu i Suadi njegovoj djeci da ta pijanstva nisu bila česta, toliko česta da ga i ja pamtim kao čovjeka nagle naravi i grubih pokreta. Ali, kada bi se u piću i njegovoj svijesti poslagalo tako da mu raspoloženje bude veselo volio je pričati o tim prvim godinama žviota u Zenici.

Sjećam se da je govorio kako su kasine bile razdijeljene na velike spavaonice, da su kuhinja i toalet bili zajednički i da je u dugom hodniku uvijek, i danju i noću, neporekidno, gorila jedna žarulja. Ispred kasine nalazilo se nekakvo drveno korito i cijev iz koje je isticala voda i uvijek je govorio da nikada nije pio hladnije i slađe vode od te, toliko slatke da mu je, tu bi se stao grleno smijati, nekada bila draža i od rakije. Sva su se djeca djeda Asima rodila u Zenici, to je bio jedini njihov dom, ali on i majka Zada, u trenucima intimnosti, kada bi se oko njih navukli mrak i tišina, tiho bi šaptali imena onih koje su ostavili iza sebe. Djed Asim je govorio sa gorčinom i ljutnom, majka Zada uvijek sa žalom i čežnjom, ali ni jedno njihovo dijete nikada nije saznalo šta su to ostavili iza sebe u Orahovi, to nešto o čemu su mislili cijeloga života.

Nije volio kartanje

Odmah po dolasku u Zenicu, djed Asim je počeo raditi u Željezari. Rada se nije bojao, posao nikada nije birao, on bi samo zasukao rukave, što bi se narodski reklo, i radio do iznemoglosti i krajnje isrcpljenosti, radio i nakon toga, jer rad je bila njegova religija. Prvo u čeličani poslije i aglomeraciji, ali uvijek angažiran, predan poslu, obavljajući svaki radni zadatak, bez pitanja, bez sumnje, bez pogovora. Ne zato što je bio savitljive prirode, ili popustljivog karaktera nego zato što je vjerovao da njegov rad gradi zemlju koju je volio. Na povratcima s posla, djed Asim je vonjao na gorak znoj teškog fizičkog rada, lice mu je bilo ispijeno, čelo naborano, vijeđe zamišljene. Spavao je tvrdim snom, ali nije trpio buku i bespotrebnu galamu i u njegovoj se kući poštovao kult tišine.

Djed Asim cijeloga je života pušio, hranio se duhanskim dimom i od te su mu navike prsti na rukama bili žuti, a to bi neprirodno žutilo, moju žuticu, kako se znao našaliti, pred neke važnije datume u godini ispirao smjesom soka od limuna i sode bikarbone. Imao je djed Asim sve navike željezarca i toga se nije nikada stidio, dapače tim se ponosio i dičio. Dok je bilo novca od plate pio je u kafanama načičkanim oko željezničke stanice, kad bi novca ponestalo onda bi se išlo u kaljužave ulice Nove Zenice i tamo pilo po zapušenim bircuzima, uglavnom na dug, povjerenje i založenu riječ.

Ponekad je znao baciti kartu, odigrati poneku partiju remija, u piće, možda u ručak ili u neku sitnu uslugu; za novac nikad nije igrao, ne zato što je strahovao od gubitka ili se bojao potrošiti pare, nego samo zato što ga je kartaško kombinovanje užasno nerviralo. Djed Asim je bio čovjek od pokreta i akcije, od pjesme i veselja, do duboko u četrdesete godine svog života, i čovjek od kafanskih tuča. Nikad nisam udario prvi, uvijek sam čekao da onaj drugi navali na mene, govorio je šeretski, ali svi su znali da je to istina baš kao što se znalo da u Zenici nije bilo čovjeka koji je u tučama bio snažniji i spretniji od djeda Asima. Oni koji ga nisu dobro poznavali nisu ni znali da se dugo godina amaterski bavio boksom i da je na nekom radničkom turniru u Zrenjaninu postao viceprvak države. Nije volio bučne i bahate ljude, nije volio navalentne tipove koji su voljeli vrijeđati, nije volio poruge, provociranja, šale od kojih su drugi trpjeli, a sve ono što nije volio odstranjivao je iz svog života po kratkom postupku.

Kada su se sredinom 70-tih djed Asim i njegova porodica preselili u ulicu Omera Maslića nekoliko je godina mirovao od svojih kafanskih eskapada. Postao je član radničkog savjeta, član gradskog komiteta, aktivan komunista u mjesnoj zajednici. Svo ono društvo s kojim je nekada bančio po kafanama sada je počelo dolaziti u njegov stan sjediti za velikim trpezarijskim stolom i više se nije pila jeftina brlja nego Rubinov vinjak ili Badelov konjak. I tada, kao i prije, jela se teška, jaka hrana, jela od kojih se nadimao stomak, jela od kojih je mirisalo cijelo stubište.

O vjerskim uvjerenjima znalo se malo

Uvijek i za sve, djed Asim je dozivao svoju ženu: „Daj, Zado ovo, hajde Zado ono, vidi Zado, šta ćeš s tim“ i tako u nedogled. A ona je bila sretna zbog toga, zbog tog čudnog izražavanja nježnosti, i zbog još jedne veoma važne stvari.  Nije više morala zajedno sa drugim ženama ‘na dan’, kako su međusobom govorile za datum kada se u direkciji Željezare isplaćivala plata, čekati ispred kapije broj 5. i onda njima, svojim muževima, otimati iz ruku novac, jer ako ne bi otele, oni bi to proleterski propili, ne misleći koliko će gladnih noći ostati iza njihovih razuzdanih terevenki.

O vjerskim uvjerenjima djeda Asima znam malo, ali pamtim da je majka Zada redovno klanjala, da je za oba bajrama kuhala ružicu i pravila sok od ružnih latica. Možda je apokrifna, ali bojim se da nije, slika djeda Asima kako sjedi za velikim trpezarijskim stolom, na stolici do prozora, puši nervozno i gledajući kroz otvorena vrata kako majka klanja u primaćoj sobi govori:“Dosta je meni tih nazadnih običaja, nećeš ti to meni još dugo“. Ali, ona nikada nije prestala, a on, silan kakav je bio, nikad se nije usudio reći to naglas, reći joj to u lice. Sjećam se, jednom me, majka Zada, povela u ciču zimu za ruku, negdje u mrak, sjećam se i da je hodala odlučna i ljuta. Kad smo došli u Ešove onu dvojicu koji su cupkali u nekoj polumračnoj avliji kočeći se od zime nije morala ništa ni pitati, a oni se nisu usudili ništa ni govoriti, samo je djeda pijanog, promrzlog i obeznanjenog uprtila na leđa i nosila obasipajući ga najcrnjim kletvama.

Kad smo mi, njegovi unuci, poodrasli da se s nama mogao igrati i šaliti, znao je na Bosni upecati golemu ribu, živu je donijeti kući, smjestiti je u kadu napunjenu vodom i govoriti ovo je šaran, ili, ovo je klen, ili, ovo je škobalj, gledajući kako se divimo tim čudnim riječnim stvorenjima. Znao je onda sjesti na sećiju, skinuti košulju i sjedeći u potkošulji dozvoljavati da mu prstima diramo tetovaže na širokim podlakticama. Kad god bismo ga pitali ‘djede gdje si se ovo oslikao’, pričao bi drugu priču. Kad sam bio mornar na brodu Mauritanija, negdje na ušću rijeke Niger; drugi put bi pričao kako je deset godina u mladosti proveo u zatvoru, a tamo je običaj da se ljudi tetoviraju, jednom je ispričao kako je slike stavio na ruke da kad jednom umre po njima ga prepoznaju.

Djed Asim se od svojih mahnitanja smirio tek u godini koja je navijestila rat. Tu je godinu, cijelu, presjedio pred televizorom gledajući šta se dešava sa njegovom zemljom. Cijelu je godinu puno telefonirao i pričao mnogo, možda više nego sve prethodne godine života zbirno, a kada je rat počeo opet je bio iznenađen i zaprepašten. Otišao je odmah u štab Teritorijalne odbrane i istog se dana od tamo vratio kući, rekli mu još nema potrebe za djecom i starcima. Ljeto ‘92 bio je sentimentalan i pomalo odsutan, nastojao je doznati šta se dešava s njegovim u Orahovi i Gradišci. Kad se na svakom mjestu u gradu počeo skrnaviti Brozov lik on Titovu sliku nije htio skinuti sa zida, izbjegavao je polemike i počeo pomalo zazirati od ljudi. Te jeseni bio je već pomalo oronuo, sablasno tih, povučen u sebe. I kada je bilo hrane nije mnogo jeo, pića se skroz odrekao, ostalo mu je samo da uživa u duhanu. Baš kao u mladosti, otkidao bi filter sa cigare i pušio onako na grubo pijući plavičasti dim duhana kao da je to jedina smislena stvar na svijetu.

Tog novembarskog dana kada je umro naglo je otoplilo i oblaci su se razišli. Sjeo je na svoje omiljeno mjesto, za stol, na stolicu do prozora i između zavjesa gledao na ulicu. Na licu mu se vidjelo da mu prijaju živost i graja, a onda se samo okrenuo prema unutrašnjosti trpezarije, pogledao svoju ženu i rekao: „Dalje, bez mene, Zado“. Nakon toga je sklopio oči i više ih nikada nije otvorio.