Često mi zaokupi misli posrnulo stanje duha, koje, htjeli mi to priznati ili ne, svakim danom biva sve siromašnije i nekako ogoljeno otkriva sramotu poput jadno obučene pjevačice na seoskoj koridi. Za novogodišnje praznike kada se ulaže i zadnji krajcer, da se posiju hormoni sreće, zadovoljstva zatrpanog delicijama, plivajući u tekućinama nabujalim, kao rijetko koju noć i prije i poslije, nekome bi samo surova bitka na život ili smrt.
Slušam jednog slavljenika dva dana poslije kako na parkingu obližnjeg izletišta popravljajući se od mamurluka doljeva ulje na vatru, priča da mu je cura za tu prigodu poklonila eksplozivnu napravu „la bomba”. I to je dio dekora, razuzdanog hedonizma dok ispod prozora umire čovjek. Ali čovjek umire i iza skupe zavjese, sebičnog sljepila.
Jer je baš u to vrijeme na stepenicama pored robne kuće, u centru Zenice, deset koraka od Austrijske česme, koju u zadnje vrijeme zovu konjska, nađen četrdesetčetverogodišnji E.M. smrznut. Samo koji korak više od spomenika „Kameni spavač”. Slika koju je lokalni fotograf uhvatio oko desetak sati ujutro, mogla je konkurisati za Pulicerovu nagradu. Na njoj je pas lutalica stajao pored mrtvog čovjeka. Ovo me baška pokrenu na razmišljanje da pišem na ovu temu, jer još je nekoliko gradova u BiH, imalo istu sliku. Istu ili sličnu, mediji su nabrojali četri.
Po ustaljenoj matrici, uvijek je to bio beskućnik, sklon alkoholu, sa psihičkim smetnjama. Kao da popunjavaju rubrike policijskog biltena, hladno i do bola grubo, redaju se te, nazovi činjenice koje bi trebale označiti uzroke gubitka nekoliko života. Ne čini li se ipak da sve pobrojano samo su posljedice a uzroci su negdje daleko dublje.
Ovdje se svakako odmah upire prst na državu i njenu neuređenost što je svakako tačno. Točno je da nam svakodnevno umiru djeca bez adekvatne zdravstvene zaštite. I to je točno. I to je produkt neuređenosti. Ali je neoborivo tačno da je u Zenici na najprometnijem mjestu kojem kroče i vjernici i nevjernici i bogati i siromašni, i hadžije i kadije, čovjek umro od hladnoće. Kakva je to mrena pala na oči onog čovjeka koji ne nosi državni dres, osim haljinke po kojoj se i bilježi da je čovjek. Ljudsko dostojanstvo.
Jesmo li to balzamirani u omotu sebičnosti, narcisoidnosti, samoljublja, bolesnog hedonizma, pohlepe koja muti razum i otupljuje ono Bogom dano, ljudsko unutar?
Nije mi nakana bilo koga kritizirati jer sam i sam dio ove zbilje. Naprotiv, nameće se potreba za sažaljenjem nad našom kolektivnom sviješću. Potreba da se sami vežemo za stub srama u eri posrnuloga načina življenja, ako ni zbog čeg, onda zbog činjenice da se koliko sutra ne pretvorimo u inicijale. Beživotni, smrznuti na nekim stepenicama gdje nas možda u ta neka nadolezeća vremena neće uslikati u kadru sa psom lutalicom. Sami!
Zato bih volio kada bi ovo shvatili kao poziv na onaj zaboravljeni osjećaj ljudske povezanosti, naslonjenosti jednih na druge, nikako jednih pored drugih. Tako se samo redaju keramičke figurice na kredencu, vremešne i samo prašini bliske.
Time ćemo se oduprijeti onoj prašini savremene otuđnosti. Udaljenosti na tako malom prostoru, nedozvani i kada se očešemo u prolazu i nedostupni u eri najveće moguće komunikacije. Prijatelje nosimo pohranjene u džepu na posljednjoj izvedbi mobilnog telefona ili neke druge kutije, umirući od čežnje da nam neki od njih pošalje samo jedan LIKE, na koji ni sami često nismo spremni.
Nevažno i isprazno, bezdušno, haldno, još vjerujemo kako nismo sami. A jesmo! Jer da nije tako ne bi svjedočili da se samo u prošloj godini u Bosni i Hercegovini na samoubistvo odlučilo 459 osoba. Bolesni statističari su požurili da izmjere kako je to srazmjerno broju stanovnika, dva puta više u Republici Srpskoj u odnosu na Federaciju BiH. Neki idu dalje pa kažu, nije to ništa, jer je u Srbiji za prošlu godinu ta brojka iznosila 1400 osoba. U Hrvatskoj nešto manje,777 osoba.
Nema utješne brojke iza koje se krije mrtav čovjek makar ga, kao dobro okrivljenog bilježili samo inicijalima.
Svijet je od svoga nastajanja spoznao i hedonizam i pohlepu i sebičnost, koje su ubijale onu Bogom danu empatiju, ljudsko suosjećanje u dobru i zlu. Tražeći lijeka za dobro posrnulu dušu, književnik, mislilac, ruski grof, Lav Nikolajevič Tolstoj, nakon razvratnog života, prepunog zlobe i pakosti spram ljudi iz okruženja čak i onih koje je srcem volio kao Ljubovu Isljenjevu, koju je u napadu srdžbe bacio sa balkona, okrenuo je list, onaj životni i počeo novu, humaniju filozofiju življenja.
Prikazujujući neobičnu sposobnost za empatiju, stavljajući se u ulogu ljudi čiji su životi bili znatno drukčiji od njegovog, ne samo da je usvojio seljačku haljinu, nego je počeo raditi uz radnike na imanju. Orao je polja i popravljao njihove domove vlastitim rukama. Iako nesumnjivo prožet paternalizmom, očinskom brigom nad nemoćnima, uživao je u društvu seljaka i svjesno izbjegavao književne i aristokratske elite u gradovima.
Tolstoj je vjerovao da nikada ne možete razumjeti stvarnost tuđih života, osim ako ga sami ne okusite. Najbolji način da preispitate svoje pretpostavke i predrasude i razvijete nove poglede na svijet je da se okružite s ljudima čiji se način života razlikuje od vašeg.
Ne gajim iluziju da ćemo koliko sutra u svome životu primjeniti Tolstojevu empatiju, suosjećanja sa drugim i drugačijim od nas. Hoću da vjerujem da možemo, na koncu da moramo, početi razmišljati o ovom, ukoliko želimo ostati ljudi.U neposrednoj blizini grada u pećini pored same rijeke živi bivši udarnik Željezare Zenica Žarko Hrgić.
I on je beskućnik. Kada smo se zadnji put zaustavili u svojoj trci življenja i hedonizma i spoznali tuđe potrebe. Makar spoznali, kao korektiv spostvene pohlepe. Počnemo li spoznaju danas, imamo nade dočekati sutra bez inicijala smrznutog beskućnika. Tolstoj je bio plave krvi, naša se još crveni od stida.
.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
