Turisti po našoj (ne)volji: Ko (ni)je u BiH dobrodošao – Svaka velika mržnja počinje velikom generalizacijom i zato bi se valjalo podsjetiti na našu ljutnju kada su nas svojevremeno po Evropi etiketirali na isti način.
Mjesec juli 2016. godine bio je najuspješniji u proteklih dvadeset godina kad je riječ o posjeti turista Sarajevu. Glavnim gradom prošlo je 45.000 turista iz 126 zemalja svijeta, a najveći broj posjeta bilježe, pored turskih, gosti iz zemalja Perzijskog zaljeva (Saudijska Arabija, Oman, Kuvajt, Bahrein, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati).
Upravo ovi gosti izazivaju najviše pažnje i najgorljivije rasprave među bh. građanima, osobito na društvenim mrežama. Niz je predrasuda i stereotipa „obojenih“ sudova izneseno od strane uglavnom anonimnih forumaša, koji u „najezdi ovih navodnih turista“, kako komentira jedan od njih, vide potencijalnu opasnost po kulturu, običaje, ugled, pa i sigurnost Sarajeva i BiH.
Snijeg i trava
U beskrajnim diskusijama istomišljenika navode se neki od argumenata protiv dolaska turista iz Zaljeva, sa kojima ćemo pokušati polemizirati na ovom mjestu. No, prije toga, valja napomenuti da ovdje ne govorimo o građanima iz arapskih zemalja koji u BiH dolaze s namjerom pokretanja svog biznisa, kupovine imovine, religijskih ili drugih razloga zbog kojih žele ostati u našoj zemlji, već o prolaznicima kroz BiH koji, po vlastitim riječima, dolaze nakratko vidjeti bosanskohercegovačke prirodne ljepote, obaviti pristupačan šoping, „pokazati djeci travu i snijeg“, kako reče jedan od posjetilaca iz Omana u nedavnoj televizijskoj priči. Takve goste dočekujemo, dakle, s neuobičajeno velikim brojem negativnih stavova, sa kojima su rijetko dočekani turisti iz drugih zemalja. Svaki od ovih koje navodimo na ovom mjestu doslovno su prepisani iz komentara sa web portala u BiH. I govore puno. Ne o turistima, nego o nama.
Stav 1: „Oni ovdje donose svoje običaje.“ Istina. Ne postoji, naime, nikakva granična ili carinska kontrola pred kojom bi posjetioce ostavljali svoje navike, običaje, kulturu i ulazili u bilo koju zemlju „skrojeni“ po mjeri domaćina. Svjedočili smo stoga, već godinama, recimo činjenici da neki mladi backpackeri koji uglavnom autostopom obilaze Evropu, svoju higijenske rituale obavljaju u toaletima po tržnim centrima, da neki od kineskih turista nose zaštitne maske i suncobrane i radije sjede po trotoarima nego u kafićima, pa i da se neki arapski turisti kreću u velikim grupama, sjede na travnjacima, kupaju u burkinijima ili obavljaju vjerske rituale na mjestima koja nisu za to predviđena. Trebat će, doista, vremena da se i gosti iz drugog kulturološkog koda priviknu na lokalne običaje i način na koji se opohodi u Evropi, pa i u Bosni i Hercegovini, ali očekivati da neko dođe u turističku posjetu, a da „svoje običaje“ ostavi kući naprosto je nerealno. Užasavali smo se, ne tako davno, s punim pravom, nad riječima HTV-ove novinarke Dijane Čuljak i novinara časopisa „Makarsko primorje“ Ive Ćurkovića, koji su primitivnim i nenaviklim na uglađene običaje na moru opisivali „jednodnevne turiste“ iz BiH, a danas po inernet portalima i sami biramo poželjne i nepoželjne goste. Nedosljednost? Ili smo mi, kako to u svemu uobičavamo za sebe misliti, ipak posebni?
Stav 2.: „Svi su oni isti, nek nas zaobiđu“. Svaka velika mržnja počinje velikom generalizacijom, a one koji iznose ovakve stavove valjalo bi podsjetiti na našu ljutnju i rezigniranost kada su nas svojevremeno po Zapadnoj Evropi etiketirali na isti način. „Svi su isti, ti Balkanci,“ govorili su vlasnici prodavnica po skandinavskim zemljama, kačeći na ulazna vrata natpise na b/h/s jezicima: „Molimo vas da ne kradete“, a mi smo se žalostili jer oni ne razumiju da među nama ima ljekara, profesora, umjetnika, i jer ne znaju kako smo mi lijepo i civilizirano živjeli u svojim zemljama. Nismo pristajali biti svi isti, zašto bismo to sad pripisivali drugima?
Stav 3.: „Hajde ti sad znaj ko je od njih terorista, a ko nije.“ Istom logikom čovjek bi se zapitao kako da razlikuje prosječnog, recimo, Norvežanina od Andersa Breivika ili prosječnog Bosanca na ulici u, naprimjer, Beču, od odbjeglog ratnog zločinca iz devedesetih. Apsurdno, zar ne?
Stav 4.: „Ne znam šta one žene pod nikabom ima da hodaju po svijetu, ko je onako pokriven, nek sjedi kući“. Ovaj je „argument“ zasnovan na istoj matrici po kojoj se dozvoljava prakticiranje bilo kakve različitosti „ali u svoja četiri zida“. Nijedan aspekt bilo čijeg identiteta ne treba i ne bi smio biti limitiran na isključivo privatni prostor, niti bi bilo koje od ljudskih prava bilo kome smjelo biti uskraćeno po osnovu njegova/njenog identiteta i načina na koji ga ispoljava. Ili smo svi slobodni ili niko nije slobodan, kako to sjajno opisa jedan od transparenata na nedavnim protestima u susjedstvu.
Vlastito ogledalo
Ne tako davno, Bosanci i Hercegovci iskazali su izuzetnu solidarnost i uputili najrazličitije oblike pomoći izbjeglicama na Balkanskoj ruti. Danas nam ljudi sličnog svjetonazora, kulture i običaja, eto, smetaju kao gosti u našoj zemlji. I jedni i drugi bili su (i još uvijek su) u prolazu, iskustva su im, naravno, potpuno različita, priče neuporedive. No, jedni su zaobišli našu zemlju, drugi u nju u prolazu svraćaju. Jesmo li to, dakle, bili solidarni znajući da su ovi prvi ipak nečiji drugi trajni problem, pa nama mogu zgodno poslužiti da nahranimo ego i umirimo savjest svojim dobročinstvom? Jesmo li to dokazali onu Selimovićevu: „Kad misle da su viši od nas, ljudi znaju i da budu plemeniti“? Ako da, turisti su nam puno manji problem od vlastitih ogledala.
Faktor.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
