Tužna sudbina slavnog kluba: Baš-Čelik – Stadion Perica Pero Pavlović, nazvan prema preminulom predsjedniku kluba, nalazi se gotovo doslovno na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Okružen je njivama za koje nisam 100 posto siguran u kojoj se državi ustvari nalaze i tek ponekom kućom, pa njegova jedna tribina silom prilika na prvi dojam djeluje impozantno. Naime, Gabela — koja je 1980-ih postala poznata po teoriji Meksikanca Roberta Salinasa Pricea da j je ovo područje drevne Troje, a Gabela njen sveti grad Ilios — maleno je hercegovačko mjesto koje prema popisu stanovništva iz 2013. ima 800 kuća i ukupno 2.315 stanovnika, što u praksi znači da ondje živi 685 ljudi manje nego je potrebno da se ispuni kapacitet stadiona na kojemu igra lokalna momčad.
No, lokalna momčad nije nekakva seoska družina veselih ispičutura. Naprotiv, GOŠK je još 2011. izborio svoj prvi plasman u nogometnu Premijer ligu Bosne i Hercegovine, u kojoj se zadržao dvije sezone, a potom je lani ponovno iznenadio sve u susjedstvu i vratio se u društvo najboljih. Do prošlog vikenda je status kluba bio upitan, ali onda je solidna momčad koju s klupe predvodi 35-godišnji Feđa Dudić — on je jednu sezonu kao igrač proveo i u Varaždinu — u odlučujućem dvoboju rutinski slavila 1-0 i osigurala ostanak u ligi.
I dok su Gabeljani proslavljali veliki i potpuno zaslužen uspjeh, s druge strane terena istog stadiona stajala je do gole kože skinuta — stotinjak navijača od njih je tražilo da skinu dresove — i posramljena momčad kluba čija je priča dijametralno suprotna onoj gabelskoj. Kluba koji dolazi iz četvrtog po veličini grada u BiH i koji ima veliku navijačku bazu, koji ima najmoderniji stadion u zemlji i koji je svojevremeno igrao i jugoslavensku prvu ligu, a sredinom 1990-ih bio i dominantan u tadašnjoj Prvoj ligi BiH, osvojivši tri uzastopne titule prvaka. Iako slabašna nada još uvijek postoji, u nedjelju se -prvi put od neovisnosti Bosne i Hercegovine našao ispod crte i iduće sezone će gotovo sigurno igrati u nižem rangu natjecanja.
Što se dogodilo zeničkom Čeliku?
Kako to obično u zemlji bosanskohercegovačkoj biva, jednostavno je to pitanje za koje ne postoji jednostavan odgovor. Nije, dakako, Čelik u krizu upao jučer — plesali su crveno-crni po rubu već godinama, nekoliko puta se provlačili kroz iglene uši i samo naivnima nije bilo jasno da će doći i ovaj dan i da će Čelik završiti u drugoj ligi i na rubu propasti.
Model sociosa ugušen je silom; lokalna zajednica je gotovo pa nezainteresirana, a namjer investitora iz Turske koji nisu ispunili svoje obaveze sada su nejasne
Za korijene problema valja prvo zaviriti u povijest. Ona nogometna — kao, uostalom, i sve u modernoj Zenici — oduvijek se vezala za njenu žilu kucavicu, željezaru. Izgrađena još krajem 19. stoljeća, željezara je bila lokomotiva koja je vukla grad i s kojom se Zenica razvijala i rasla. U ovom se gradu ozbiljan nogomet počeo igrati relativno kasno, a prema lokalnim povjesničarima prvi je registrirani klub bio Građanski, osnovan tek 1930. Međutim, radnička omladina, masovno zaposlena u Željezari, okupljala se oko amaterske momčadi kojoj su spontano dali naziv Eisenwerk. Kada su 1933. odlučili i službeno registrirati klub, naziv su preveli na svoj jezik i rođen je FK Željezara Zenica, kao dio velikog Radničkog sportskog društva istog imena.
Uz pomoć Industrije željeza A.D. i dobrovoljnim radnim akcijama kupljeno je i izgrađeno i prvo igralište, koje je igrom slučaja bilo na mjestu na kojemu se nalazi i današnji stadion Bilino polje. Doduše, teren je bio potpuno drugačije okrenut i imao je tek jednu tribinu, trećina koje je imala sjedeća mjesta. No, iako mlad klub, Željezara je uskoro pravila solidne rezultate, uključujući trijumfe nad gradskim rivalima Građanskim i Osmanom Đikićem, kao i pobjedu nad velikim beogradskim BSK-om na turniru organiziranom povodom završetka radova na izgradnji novih SM peći.
Razvoj ovog radničkog kluba prekinuo je Drugi svjetski rat. Zenica je u praksi bila pod apsolutnom kontrolom njemačke vojske, koja je maksimalno koristila njen ekonomski potencijal; no, s obzirom na to da je bila pod civilnom upravom NDH, ostalo je zabilježeno da je 1943. u nogometnom prvenstvu te zemlje sudjelovao i HŠK Tomislav iz ovog grada. Iako predratni klubovi u tom periodu nisu egzistirali, nova narodna vlast odlučila ih je jednostavno prekrižiti i napraviti potpuno novi klub koji je, tako barem tvrdi službena klupska povijest, 16. lipnja 1945. dobio univerzalni naziv — Čelik.
Ovaj se klub razvijao usporedno s razvojem moderne Zenice i, dakako, Željezare. Krajem 1950-ih prošireni su proizvodni pogoni, a godišnja proizvodnja se povećala čak devet puta u odnosu na predratni period. Do 1977. je Željezara Zenica imala oko 17.000 zaposlenih, a u to je vrijeme svoje zlatne godine živio i Čelik: 1967. je prvi put izborio plasman u Prvu saveznu ligu i u njoj se u idućem desetljeću ustalio. Prvo Blatuša, a potom od 1972. i Bilino polje postali su stadioni na kojima nitko nije volio gostovati; Čelik je imao solidne rezultate, čak je dvaput osvajao i Srednjoeuropski kup, ali je bio poznat po muškom, izuzetno čvrstom i agresivnom nogometu. Bila je to klasična priča o radničkom gradu u kojem vladaju čvrsti momci — od nogometnog je još uspješniji bio ragbi klub, a mit o Zenici dodatno je osnažila činjenica da je ovaj grad dom najvećem i jednom od najozloglašenijih zatvora u bivšoj Jugoslaviji.
Međutim, Jugoslaviji se bližio neminovni kraj, a Bosna i Hercegovina platila ga je krvavim ratom. Čelik je iz njega na prvu izašao bez velikih rana — za razliku od klubova poput Veleža ili Željezničara, koji su potpuno ili djelomično ostali bez stadiona, odnosno banjalučkog Borca kojemu je potpuno promijenjen identitet, Čelik je imao gotovo istu navijačku bazu, moderan stadion u centru grada i čak sasvim solidnu momčad za to vrijeme. Zenica je tako u miru postala centar bosanskohercegovačkog nogometa — ne samo da je Čelik osvojio tri uzastopne titule prvaka krnje Prve lige BiH i dva Kupa, nego je Zenica do 2001. imala dva prvoligaša (NK Zenica, kasnije Đerzelez), a gradski derbiji su znali privući i po 15.000 gledatelja na Bilino polje.
Ali kako to često na brdovitom Balkanu biva, uspjeh je u klub privukao i čitavo krdo onih koji su se u jednom trenutku pokušali okoristiti o Čelik ili su naprosto bili nesposobni da ga vode. Imao je klub rezultatskih uspona i padova, ali organizacijski samo je išao prema dolje.
Ne najveći, ali vjerojatno najbizarniji skandal koji mu se dogodio onaj je iz 1997., koji uključuje transfer Michaela Laudrupa iz japanskog Vissel Kobea na Bilino polje. Nakon Lazija, Juventusa, Barcelone i sezone u Japanu, 33-godišnji Laudrup se trebao pridružiti Ajaxu. Međutim, zahvaljujući svom agentu je Laudrup, koji je u Japanu bio slobodan igrač, do Amsterdama išao preko Zenice. Kako bi se izbjeglo plaćanje poreza, Laudrup je za Ajax potpisao za manju plaću, ali tek nakon što je na račun Čelika uplaćeno obeštećenje za igrača koji je potpisao legalan ugovor s klubom. Kasnije je ovaj slučaj istraživalo nizozemsko tužiteljstvo, ali je oboren zbog proceduralnih pogrešaka, da bi u ponovljenom postupku Ajax pristao na nagodbu i platio kaznu.
Najveći Čelikov problem ustvari je isti za sve klubove koji se smatraju radničkim i zaostavština su jugoslavenskog nogometa.
Nakon što su desetljećima — kao i sarajevski klubovi, Velež (trenutno u nižem rangu), Sloboda, Borac (oba kluba već ispadala iz lige, ove sezone u borbi za ostanak), pa i jedini preostali bivši jugoslavenski prvoligaš Iskra iz Bugojna (također u nižem rangu) — funkcionirali zahvaljujući snažnoj lokalnoj industriji (Željezara Zenica je s 24.000 radnika, koliko je imala 1987. došla na jedva 2.500 zaposlenih danas) najednom su se našli u potpuno novom svijetu u kojem pravila doslovno ne postoje. Bosanskohercegovački sport, a s njim i nogomet, danas je u kaotičnom međuprostoru –- po zakonu ne mogu postojati privatni klubovi, nego su oni na papiru udruženja građana (i neprofitne organizacije!) koja bi se trebala financirati od lokalne zajednice. U praksi, ta je lokalna zajednica najčešće potpuno nezainteresirana ili naprosto nema novca, pa su klubovi prepušteni na milost i nemilost lokalnim sitnim prevarantima, političarima i hohštaplerima.
To ustvari znači da danas u BiH imate tri vrste klubova. One najsnažnije koji imaju ogromnu podršku jedne političke opcije i u suštini su ništa drugo do politički projekt. Druga vrsta klubova je ona kojima kao (izvršni) predsjednik upravlja jedan čovjek koji nije formalno-pravno vlasnik, ali se manje ili više uspješno ponaša kao da jest. U treću opciju spada najveći broj klubova, između ostalih i Čelik, a to su svi oni koji na neki način improviziraju i doslovno preživljavaju iz sezone u sezonu, a da ni sami nemaju pojma što im je plan za budućnost i kako će klub izgledati za mjesec, šest mjeseci ili godinu dana.
U Zenici su, nakon bezbroj promjena uprave i manje ili više nesposobnih legendi kluba i lokalnih biznismena, to pokušali i promijeniti i prvi u Bosni i Hercegovini predstaviti model sociosa. Tako je nastala tzv. Neformalna grupa građana ‘Za Čelik’, koja je nakon tri godine teške borbe uspjela osigurati izmjenu Statuta kluba i dobiti priliku da pokaže na koji način funkcionira sistem ‘jedan član, jedan glas’. Prioritet je bio reprogram i otpis dugova prema javnim poduzećima, a činilo se da su našli i zajednički jezik s budućim gradonačelnikom, neovisnim kandidatom Fuadom Kasumovićem, kojemu su u predizbornoj kampanji ispadali bomboni iz usta punih obećanja o blistavoj budućnosti Čelika. No, nakon što je izabran za gradonačelnika, Kasumović je kao rješenje predložio stečaj kluba, a nakon što predstavnici NGG, koji su volonterski vodili klub, nisu pristali na to, on je potpisivanje reprograma duga uvjetovao njihovim odlaskom.
Priča je svoj epilog dobila ove zime – NGG je morala napustiti klub, Čelik je još jednom promijenio Statut, a klub je gotovo poklonjen “turskim investitorima” koji su u medijima povezivani s kriminalnim aferama i, između ostalog, namještanjima utakmica u Turskoj, a koje je iznenada ‘pronašao’ sam gradonačelnik. Oni su se obavezali da će uložiti milijun eura te napraviti momčad koja će ove sezone zadržati premijerligaški status i iduće izboriti europska natjecanja. Momčad je preko noći nakrcana novim igračima — u Gabeli je tako kapetansku traku ponio Boris Pandža, koji je za klub dotad skupio čitavih 10 nastupa — ali porazom u nedjelju beton na nogama se osušio i Čelik se odgurnuo s mosta.
Čelik je danas ni na nebu ni na zemlji — po prvi put u posljednjih 25 godina ispada iz društva najboljih i njegova je sudbina potpuno neizvjesna. Za Zeničane bi idealno bilo iskoristiti ovaj trenutak i s dna napraviti totalni restart sistema, ali takvo što ne djeluje izgledno. Jer, model sociosa ugušen je silom i nikada nije imao dovoljnu političku, ali ni bilo kakvu podršku šire javnosti, osim one nejake moralne. Lokalna zajednica je gotovo pa nezainteresirana, a namjere sumnjivih investitora iz Turske koji nisu ispunili svoje obaveze sada su nejasne i nitko ne zna što je njihov sljedeći korak. Treće rješenje, barem kako stvari sada stoje, ne postoji.
Jedino što je u ovom trenutku izvjesno je da Čelik nije nikakva iznimka, nego samo savršen primjer nakaradnog načina na koji klubovi u Bosni i Hercegovini funkcioniraju i životare već desetljećima. I kakva ih budućnost, prije ili kasnije, čeka. Čekamo tko je sljedeći.
Padao mrak…
PIŠE: SAŠA IBRULJ
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
