Dvije duge godine i sedam mjeseci Enesa i Omer Pivić su bez svog sina Amera (18), ubijenog na autobuskom stajalištu u centru Zenice dok se vraćao s posla. Amer je nevin stradao u revolveraškom obračunu dviju grupa nadobudnih mladića. Ovih dana priča o rahmetli Ameru aktuelizirana je jer su dvojica optuženih Damir Bašanović Prkuli i Jasmin Nezić Bljuto, nakon što su u prvom postupku bili osuđeni na po pet godina i 10 mjeseci zatvora, u drugom postupku na Vrhovnom sudu FBiH oslobođeni.
– Vi ste nas se jedini sjetili. Ogorčeni smo na sve, na vlast, na pravosuđe. Očigledno je da Amerov ubica ima političku zaleđinu, neko ga krije sad će tri godine – plačući nam priča Enesa. Dok prebire po kesi s tabletama, kaže da su joj one jedini prijatelj.
– Ako nam ko dođe, dođe. Omera spašava posao noćnog čuvara. Ja i ne mogu u grad, ne mogu proći mjestom gdje su mi ubili sina. Nisam išla ni na mezar, ne bih se ni vratila. Tablete me održavaju i živim među četiri zida, a u ovozemaljsku pravdu više ne vjerujem – kaže Enesa. Priča da je od početka zgrožena jer je sudija u prvostepenoj presudi naveo da je Amer “bio u večernjoj šetnji”, a ne da se vraćao s posla, budući da se, da bi prehranio porodicu, pored školovanja, morao i zaposliti.
– Moje dijete je na internetu objavilo da traži posao, čistio je dvorišta, kosio, bio noćni čuvar. Neka mi samo neko kaže je li ikad ikog krivo pogledao. Nekoliko dana prije nego što su ga ubili našao je mom mužu Omeru posao noćnog čuvara, koji i danas radi. Od toga smo živjeli, to dijete nam je bilo najjača potpora. Imamo još, hvala Allahu, zdravog sina i kćerku, oni su se poženili, poudali – priča Enesa. Skromna penzionerska porodica Pivić obraćala se i općinskim vlastima, pokušavala doći do načelnika Husejina Smajlovića, ali osim jednog razgovora u njegovom kabinetu, ništa nisu uspjeli.
– Dvaput me sekretarica preusmjerila na druge činovnike, bolje da me pljunula ili ošamarila. Jednom je moj Omer nakon razgovora s njima završio u Hitnoj, na nosilima, a drugi put se službenica izgalamila na mene, rekla je: “Šta hoćete, dali smo vam za dženazu 2.300 KM, niste nam vi jedini!” Samo sam joj rekla: “Znači, život mog djeteta vrijedi toliko” i izašla plačući. Više ne mogu ni blizu Općine – navodi uplakana majka. Pivići su na kraju prodali kozu čije ih je mlijeko hranilo da bi svom Ameru podigli nišane. U međuvremenu, Amerov brat Damir je dobio posao profesora u Ustikolini kod Goražda, gdje se preselio sa suprugom i sinom, a sestra Naisa je udata u Jajcu, ima dvije kćerke, a i sama je u teškoj finansijskoj situaciji nakon što je njen muž zadobio tešku povredu na poslu. Majka Enesa nam je otkrila da joj je želja da upozna Anu Mrnjavac, majku ubijenog Sarajlije Denisa.
– Dijelimo istu bol. Nažalost, u Zenici je situacija drugačija, mog Amera su mnogi zaboravili. Željela bih upoznati i Zeničanina Josipa Dujmovića, koji je pokrenuo akciju da se obilježi mjesto stradanja mog sina. Ali nemam snage, ja u grad odem vrlo rijetko, sa šakom tableta i pratnjom, jer me sve podsjeća na Amera, kojeg su mi uzeli kad mi je bio najpotrebniji – kaže Enesa. Oni navode da ni u tužilaštvu ni na sudu nisu mogli dobiti podatak je li ikad raspisana potjernica za Emirom Fetićem, kojeg policija sumnjiči da je ispalio hitac koji je usmrtio njihovog sina, a tog podatka nema ni u bazama potjernica na internetu.
– Taj momak ima političku zaleđinu, a dokaz je da ga je čekao drugi auto, da je uspio izaći iz države, da svi pričaju da znaju gdje je u Njemačkoj, a niko ništa ne čini. Htjela sam ići do Njemačke ambasade da vidim mogu li oni pomoći jednoj porodici da doživi pravdu. Ako taj momak tvrdi da nije kriv, što se ne vrati, pogleda nas u oči i to kaže – navodi Enesa.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
