Na putu od Gračanice prema Srebreniku smjestila se Orahovica Gornja. Automobil se sve snažnije uglavljivao u prozračno plavetnilo iz kojeg, izgleda, nikako nije znao izaći. To je bio dobar znak da smo sasvim blizu zaseoka Džafići. Što se više približavamo, kuće i avlije sve jače urastaju u miris proljetnih trava. Iznenađuje me izvanredna harmonija mirisa, svjetlosti i zvuka što vlada na okolnim proplancima u ovoj pitomini.
Zaustavljamo se pred seoskom džamijom.
„To vi na dženazu našem Hasanu” iznenadi nas glas postarijeg čovjeka koji se stvorio niotkud. „E vala, zaslužio je. Bio je, rahmet mu duši, jedan po jedan. Davno je otišao odavde, ali nas nikad nije zaboravio. Takvih je malo. A odakle ste potegli?”, upita nas.
Rekosmo mu.
„Ako ste gladni ili žedni, bujrum. Kuća mi je ovdje, blizu” i pokaza prstom.
Davno su rekli: Sve što je dobro i plemenito čovjek ponese iz zavičaja.
Zahvalismo mu i krenusmo prema groblju. Uredno je i ograđeno. A u njemu, Džafići se dodiruju kamenim nišanima. Tu je i jedan privremeni drveni nišan prislonjen uz tek iskopan mezar. I slova na njemu: Hasan Džaić 1959. – 2023.
Strani su mu bili klanovi, ali ne i žanrovi. Koliko znam, nikad nije izgovorio ono po čemu se danas mnogi prepoznaju „đe sam tu ja”. Uvijek je bio tamo gdje je trebalo – uz čovjeka. Vjerovao je razumu, ali se uzdao u srce i onda kad ga je vlastito počelo izdavati. Cijenili su ga voljeli svi oni koje su bili slični njemu – ljudi sa srcem. Za sve neljudsko što nam se događalo i što još uvijek traje krivio je sebičnost, snishodljivost, bezosjećajnost, pohlepu, jednom riječju – bezumlje. Krasio ga je rijetko viđeni dar za pošalicu koji je dobio od samoga Boga. Svjestan te vrijednosti koja mu je davala prednost u odnosu na druge, on ju je darovao svima koji su ga željeli slušati. Lijepo pričanje je odraz plemenitog duha, a on kao da je bio Demostenov ili Ciceronov učenik. Dok bi pričao, on bi se smiješio, pa nisi znao da li ćeš ga slušati ili gledati. Znao je svojom pričom zabaviti, razveseliti, ali i rasplakati smijehom do suza. Vladao je metaforama, poređenjima i aluzijama kao svi oni kojima je to u nasljeđe ostavljeno. Od svih riječi kojima se koristi čovjek, najviše je mrzio riječ: čopor. Nije mi rekao zašto niti sam ga ja ikada pitao.
Valjda se neke stvari same po sebi podrazumijevaju.
Čudio se kako se svi ljudi rode sa kičmom i kako je mnogi tokom života izgube.
Izbjegavao je pokvarenjake i ljude sa „izbornih plakata”.
Zna je s malom i velikom rajom, pametnima i onima drugim, s „imućnim siromasima” kao i sa „bogatašima” bez banke u džepu. Poznavao je pravila života i strogo ih se pridržavao. Jer, život je savršena dramaturgija i tu se ne smjelo pogriješiti.
A on je bio majstor dramaturgije. Znao je u šali reći: Mogao bih ja bez dramaturgije, ali ne mogu bez dramaturga u sebi.
Nije bilo sramota s njim i uz njega odmjeravati svoj korak i podešavati vlastiti hod prema njegovom. Jer, ići po njegovim stopama značilo je ostavljati tragove o vlastitom postojanju. Na prste jedne ruke mogu se pobrojiti oni koji i mrtvi imaju „Vizu za budućnost”.
Nije se divio „intelektualcima” koji puno govore, a pritom ništa ne kažu i još po nekoliko puta namjeste kravatu u toku razgovora. Žalio je za vremenom kad ta riječ nije bila uopće u upotrebi, niti je značila ovo na šta se danas odnosi.
Zanemarivao je književnost koja nije u stanju da orosi oko ili izazove osmijeh. „Knjiga bi trebala biti sjekira za zamrznuto more u nama”, govorio mi je u našem posljednjem razgovoru. A onda smo pričali o Kafki.
Nisam upoznao čovjeka koji je tako ljudski znao svoju tugu mijenjati za tuđe radosti. On nije pričao o prijateljstvu. On ga je živio. Sjećajući se jedne svoje kolegice – glumice čije su kreacije desetljećima oduševljavale pozorišnu publiku širom regiona, fascinira nas iskrenost pred kojom ne možemo ostati imuni. Kazao je: U nekim teškim periodima moga života ona me je bodrila, motivirala pa čak i financijski pomagalo naročito kad sam ostao bez posla ili kad sam se školovao. Igrala je zapaženu rolu u jednoj popularnoj televizijskog seriji čiji sam bio scenarista i mogu reći da je to učinila maestralno.
Osjećao je smrt snažnije od života. U jednom novinskom razgovoru je rekao: Moja mora postala je Srebrenica i ne znam kako ću živjeti s njom. Kako se više smijati, živjeti i pisati nakon nje?
Više neće ispričati nijedan vic niti će napisati ijedan scenario. Neki drugi će raditi dramaturgiju u Zeničkom pozorištu, nadam se uspješno kao što je to radio pozorišni mag Hasan Džafić.
On je otišao da napravi ravnotežu među zvijezdama.
Autor: Abid Jarić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
