U Srebrenici se tišina čuje – U Srebrenici se tišina čuje, tišina odjekuje, tišina tu diše i stanuje. Dok koračate kroz Srebrenicu osjetite taj hladan, bezdušan povjetarac kako lebdi zrakom. Pa sekund nakon toga vidite da ni ptice ne cvrkuću veselim pjevom, već se čuje žal u njihovom glasu. Zastanete, pitate se, kako li je bilo prije?
Kako je bilo nekada davno prije 11. jula ’95. Kako li je bilo sjediti na terasi i gledati malu dječicu kako putem voze bicikle i kako trčkaraju, bez briga, bez tjeskobe. Trnci preplave vaše tijelo kada se sjetite one knjige „Razglednica iz groba“…kada se sjetite da je ovaj gnjusni genocid naša stvarnost, a ne tamo neki iscenirani film. Tu gdje ste zastali, ukopani u mjestu, pustite suzu, dvije, tristo, bezbroj. Steže vas u grlu, pa osjetite neku bol u prsima, nakašljete se ali opet nikako do daha da dođete. I kroz suze ne vidite da ispred vas trče djeca, vama u zagrljaj. Vi ste prvi posjetilac kojeg su ta djeca vidjela poslije nekoliko dugih, mračnih mjeseci. Ne mogu svoju radost obuzdati pa vas grle, ljube i hvale vaše ime.
Sad u zagrljaju, rasplakaše se i oni. Ne znam da li se drugom insanu može opisati ta bol, ali i ta istovremena sreća. Malo hodate dalje, nakon što ste prepustili djecu ljudima što im pakete i poklone donesoše i ugledate spomenik. Na spomeniku imena milion, a vas jeza hvata. Ne možete ni pojmiti kako li je samo Mladić i vojska njegova pobila nedužnih 8372 insana. Ma jok, i više od toga, samo što su rasuti po svijetu, rasuti na stotine dijelova i svaki negdje drugdje zakopan. Ne možete pojmiti kako je ljudska ruka mogla dirati obraščiće malog dječaka sa snovima u očima, a onda ga šutnuti, odbaciti, prognati. Zadrhće ti tijelo i kao da ti srce izusti krik. Krik toliko glasan da ga čuju i zvijezde, ništarija iza svemira i Allah. Ne znam gdje više ovom pričom krenuti, postoji stotinu smjerova. Mogu biti pozitivna, negativna, ili pak šutjeti. Možda ipak da kažem ono što mi je na umu.
Možda da i ja progovorim, da se i ja oglasim. Kako mene bole prsa na samu pomisao svega što su ti ljudi prošli. Pa kako gledam video snimke iznova i iznova, ne bil’ ugledala neki tračak svjetlosti. Srebrenica ima dušu, tu nema dileme. Samo što je tlu srebreničkom teško ponovo vjerovati da neće biti uništeno, razarano i prekriveno krljvu. Samo je narodu Srebrenice teško ponovo vjerovati, u strahu da neće biti prevareno, pobijeno, silovano i zatočeno. Gledajući u ta mezarja i majke Srebrenice oko mezarja svojih sinova, supruga, kćerki, stričeva, očeva, prosto da vam se krv u venama sledi. Šta li prođe njima kroz glavu kada se prisjete tih strašnih, srceparajućih prizora?
Kamo sreće da se nikada nije desilo. Kamo sreće da je bilo drugačije. Ali to nije bilo Allahovo davanje. A svi će oni, svi ćemo mi, odgovarati pred Gospodarom našim. Narode Bosne i Hercegovine, prkosne i ponosne, stoljetne i borbene, ne zaboravite ove prizore i ove riječi. Ne dopustite da naša Srebrenica padne u zaborav. I živite s ponosom na ovu domovinu, svašta je ona dala svoga da bismo mi danas živi hodali njenim krajolicima, njenim baštinama. „Neke slike nikada ne umiru.“-Dino Merlin, Ruža.
Iman Imamović (15)
Zenica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
