U subotu premijerna izvedba predstave „Medeja“ u BNP Zenica

Na konferenciji za medije su govorili: direktor Bosanskog narodnog pozorišta Zenica Miroljub Mijatović, umjetnička rukovoditeljica Lajla Kaikčija, reditelj predstave Stevan Bodroža, glumica i glumci iz ansambla predstave Lana Delić, Nusmir Muharemović i Saša Handžić.

Prema riječima direktora Miroljuba Mijatovića ovo je 760. premijerna izvedba u sedamdeset četiri godine postojanja. Kako je kazao Mijatović, ovoga puta se radi o grčkoj tragediji koja je postavljena na scenu Zeničkog pozorišta prije četiri decenije. Iako se radi o grčkoj tragediji, Mijatović smatra da je itekako potrebna na sceni ove pozorišne Kuće jer aktivno progovara o vremenu u kojem i danas živimo.

Kako je istakla umjetnička rukovoditeljica Lajla Kaikčija ono što je napisano prije dvije hiljade godine i dalje pobuđuje i interes i korespondira sa ovim vremenom, jer upućuje poziv na promišljanje i o prošlosti i o sadašnjosti, odnosno pokazuje koliko toga se nije promijenilo u ljudskoj prirodi. Kaikčija je kazala da je „Medeja“ specifičan i hrabar rediteljski i glumački izbor, ali i izbor Kuće, jer je danas rijetka prilika da se u bh. pozorištima radi antički tekst.

Reditelj predstave Stevan Bodroža je kazao da ovo nije prvi put da režira Euripidove tekstove i vrlo mlad se odlučio baviti tekstovima ovog pisca, te je već tad shvatio da je način na koji on misli i način na koji gradi likove moderan. Prema riječima Bodrože, Euripid je prvi psiholog dramaturgije zapadnog svijeta, te je istakao da je zbilja zastrašujuće kada se suočimo sa neprolaznošću ljudskih problema, mrakova ljudske psihe i čovjekovih nesnalaženja sa samim sobom. Kako je kazao, tek kada dođe do situacije ostavljanja i napuštanja drage osobe, tada se vidi i može se spoznati kakvog je ko „kova“ i šta to izlazi iz ljudske duše. Kod Medeje postoji veliki ponos, bol, ali postoji i „narcistička rana“, nemogućnost da se oslobodi bola na zdrav način zbog čega tone u patologiju. Kako je kazao Bodroža, to potonuće u patologiju je nevjerovatno istančano, duboko i moderno od strane Euripida. Bodroža smatra da ovakve tekstove treba postavljati i zbog borbe za mentalno zdravlje i zato da čovjek treba shvati da nikad nije izolovan koliko misli i da nikad ne treba povjerovati u demone koji mu se pojavljuju. Medeja je usamljena žena u društvu u kojem živi, ona je varvarka i to se očituje u njenom ponašanju.

Lana Delić, kojoj je povjerena uloga Medeje je kazala da je od svojih glumačkih početaka priželjkivala upravo ulogu Medeje, zbog koje misli da se i odlučila za glumački poziv. Delić je izjavila da je tek sada kada je iz vizure majke pročitala Medeju shvatila da je još više trebala „bježati“ od nje. Jako je bilo teško opravdati ubistvo djece, bez obzira kakve su okolnosti nju navele na takav čin. U skladu s tim, Delić je kazala da je kreiranje ovog lika nju uvrijedilo, povrijedilo, ispreturalo glumački s obzirom na činjenicu da je bilo jako teško odigrati većinu scena i doživjeti na sceni sve te situacije.

Glumac Nusmir Muharemović je kazao da je ono što je Euripid napisao i danas isto. Imamo ljude koji odlaze i ostavljaju one koji ih vole. Naravno, u svemu tome je važno shvatiti kakve posljedice ostavlja takav čin ostavljanja, odnosno ostajanja druge strane. Muharemović je istakao da je ova predstava priča o ljubavi i da prikazuje sve oblike ljubavi: sreću, nesreću, patnju, ludilo… Zbog želje za napredovanjem u društvu, Jason odlazi i ostavlja ženu koja ga voli ili ona misli da ga voli. Svoj odlazak racionalno obrazlaže vjerujući da će tako svima biti bolje, pa i njihovoj djeci.

Glumac Saša Handžić je kazao kako je rad na ovom pozorišnom komadu bio mukotrpan u skladu sa tematikom predstave. Ipak, kako je kazao, Bosansko narodno pozorište Zenica može biti ponosno na svoju novu predstavu, te se nada da će publika uživati u ovom pozorišnom ostvarenju.

U predstavi igraju: Lana Delić, Nusmir Muharemović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Saša Handžić, Benjamin Bajramović, Siniša Vidović, Sabina Kulenović, Snežana Vidović i Selma Mehanović. Dramaturgiju i jezičku adaptaciju predstave potpisuje Nedžma Čizmo. Za scenografiju i kostimografiju je zadužena Sabina Trnka. Saradnik za govor je Mehmed Porča, a saradnik za muziku Igor Kasapović. Za scenski pokret i koreografiju predstave je zadužen Emir Fejzić.

Reprizne izvedbe predstave „Medeja“ su zakazane za petak, 2. februar i za subotu 3. februar u 20 sati u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica.

BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA
Velika scena

Sezona 2023/24. (LXXIV)

Premijera: 760.

EURIPID

MEDEJA

REŽIJA: Stevan Bodroža

PRIJEVOD TEKSTA: prof. dr. Gordan Maričić
DRAMATURGIJA I JEZIČKA ADAPTACIJA: Nedžma Čizmo

SCENOGRAFIJA: Sabina Trnka

KOSTIMOGRAFIJA: Sabina Trnka

MUZIKA: Igor Kasapović

SCENSKI POKRET I KOREOGRAFIJA: Emir Fejzić

SCENSKI GOVOR: Mehmed Porča

PRODUCENT: Miroljub Mijatović
IZVRŠNI PRODUCENT: Denis Krdžalić

INSPICIJENT: Abidin Čolaković

ASISTENTICA PRODUKCIJE: Dunja Pašajlić

Premijerna izvedba: 27. januar 2024.

Trajanje predstave: 90 minuta

Predstava se kao kamerna postavka izvodi na centralnom dijelu Velike scene, sa gledalištem kapaciteta od 100 mjesta.

PODJELA ULOGA

Medeja – LANA DELIĆ
Jason – NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Korinćanke – SNEŽANA VIDOVIĆ i SELMA MEHANOVIĆ
Dadilja – FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Učitelj – SINIŠA VIDOVIĆ
Kreont – SAŠA HANDŽIĆ

Egej – BENJAMIN BAJRAMOVIĆ

Glasnica – SABINA KULENOVIĆ

Djeca – MUHAMED JUSIĆ  / OSMAN EFENDIĆ / ALEM HAMZIĆ

RAZLOZI ZA POSTAVLJANJE EURIPIDOVE MEDEJE U DANAŠNJE VREME

Euripidova Medeja uvek je bila simbol strasti i osvete. Ona je nesposobna da se pomiri sa nepravdom koja joj je učinjena, sa prestankom Jasonove ljubavi prema njoj, sa pitanjem da li je njegova ljubav ikada bila iskrena ili samo maska pritvornosti i koristi. Iz svega toga izranja i Medeja kao osvetnica, decoubica, Medeja kao jedan od najstrašnijih i najpotresnijih likova dramske književnosti, žena koja uništava sam život koji je stvorila, donela na ovaj svet, jer ne može imati emotivni život sa čovekom kog voli i koji je ostavlja. Ali danas je nezaobilazan, u tumačenju i aktuelizaciji ovog dela, motiv da je Medeja varvarka, da je došla iz Kolhide, daleke, mitske, neznabožačke zemlje, da pokuša da se uklopi u tzv. civilizovani svet njenog muža. I tada kao i sada, pri pomisli na tolike „savremene“ Medeje za kojima ćemo u postavci tragati, ona je neuklopljena, samim svojim rođenjem nepripadajuća sredini u kojoj se obrela. Ona u svom sećanju i svojoj duši nosi drevne, daleke običaje, ona se ne uklapa u imperative razuma po kojima žive ljudi među koje se nastanila. Ona zato ne može da pojmi, prihvati i pomiri se sa tim da je muž iz koristi napušta, jer se sprema da uđe u politički i materijalno lukrativan brak. Medeja više nego ikada u istoriji svojih tumačenja i postavki danas predstavlja priču o nemogućnosti dve kulture da se povežu, nađu zajednički jezik. U epohi u kojoj živimo, kada još uvek stotine hiljada izbeglica, tj. „migranata“, svakodnevno dolaze u Evropu, svedoci smo kako su svi naši svetonazori, svi principi i pogledi na stvarnost dovedeni u pitanje naglim mešanjem sa ljudima koji su od nas drugačiji. Čovek nije sposoban lako da prihvati drugost i odatle se rađaju strah, ksenofobija, nasilje. Medeja je varvarka, duboko strana, usled svojih običaja i verovanja, sredini u kojoj živi. Ova treba da bude istisnuta, vraćene tamo odakle je došla, njeno lice, puno strasti, bola i autentične žeđi za životom je poput nekog antiogledala na kom Jason, i ostali koji okružuju Medeju, ne vide sopstveno koristoljublje, flegmatični i pragmatični mir, emotivnu ugašenost, pregaženost imperativima sticanja i materijalnog. Zato što ne vide te rezone na njenom licu oni je se plaše, daleko pre no što je ubila svoju decu. Medeja je danas priča o bezuspešnom susretu civilizacija koji rezultira tragedijom. Medeja je priča o licemerju, tobožnjeg, prihvatanja drugosti, da bi se potom ta drugost odbacila jer nikada iskreno nije ni bila prihvaćena. Medeja je danas priča o ksenofobiji visokorazvijenog sveta koji ljude tzv. drugog i trećeg sveta koristi kao svojevrsni repromaterijal, njihove emocije, životi, tela, energije služe svrsi, kada se ta svrha izgubi, ti ljudi postaju nepotrebni. Medejin krik je krik obespravljenih, puštenih u neki „bolji“ svet, kako bi se sklonili iz tobožnjeg pakla sopstvenih nerazvijenih i nazadnih domovina, da bi se u tom „boljem“ svetu sreli sa zlom daleko perfidnijim od bilo kog koje su ostavili u svojim postojbinama. Emotivna hladnoća i nedostupnost, racionalost koja opravdava svako koristoljublje, život kao izlistavanje beskrajnog računa kojim se naplaćuje neutaživa potreba za materijalnim – protiv svega toga buni se naša savremena Medeja, dubokim egzistencijalnim krikom koji ledi krv u žilama, žena koja, psihički „raznesena“ tolikom neljubavlju, poseže za vrhunskim oblikom autodestrukcije, ubistvom svoje dece.

Stevan Bodroža

RIJEČ DRAMATURGINJE

13. januara 1983. godine u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica izvedena je predstava Medeja u režiji Zorana Ristovića, a mi danas, četrdeset jednu godinu kasnije publici donosimo istu dramu u režiji Stevana Bodrože. Ovo je jedan od primjera koji svjedoči maestralnosti Euripidovog dramskog pisma. Eurpida danas nazivaju i „istraživačem ljudskog srca“, a često i utemeljiteljem psihološke drame. Ono što ga zasigurno izdvaja u odnosu na njegove savremenike jeste duboka svijest o položaju žene u tadašnjem društvu, te hrabrost da o toj temi progovori naglas, i to štaviše, u doba kada su na sceni glumiti mogli samo muškarci.

Medeja, osim što je naslovna uloga jedne od najpoznatijih antičkih tragedija i kontroverzan akter nekolicine mitova, predmet je i brojnih psiholoških, socioloških i književnih studija. Feme fatale, čedomorka, varvarkinja, čarobnica, neki su od opisa koji se mogu sresti uz njeno ime. Medeja je u isto vrijeme feministička ikona koja na najbizarnije načine odbacuje sve od strane društva nametnute uloge, i primjer razvoja psihopatskog poremećaja ličnosti, usljed emotivnih trauma, koji može dovesti do najstrašnijih zločina. Medeja je i primjer prepuštanja prevelikoj ljubavi i strasti, povrijeđenog ega i ženskog slomljenog srca usljed muškarčeve okrutnosti i neosjetljivosti. U procesu rada na ovoj predstavi trudili smo se obuhvatiti sve ove elemente i prošli, na čelu sa Lanom Delić jedno bolno putovanje kroz sve slojeve glavnog lika, ali i drugih likova zahvaćenih mrežom Medejine sudbine.

Ono što nas je najviše intrigiralo jeste činjenica da je Medeja strankinja u gradu gdje je zatiče ljubavna nesreća i da je, iako nedužna, ona ta koja mora bježati i napustiti dom koji je konačno izgradila. Njena različitost od Helena među kojima živi, njihov odnos prema njoj i odbacivanje, dovest će Medeju do osjećaja nepremostive usamljenosti i bezvrijednosti, da više neće biti u stanju racionalno rasuđivati i misliti o bilo čemu drugom osim o osveti.

Istraživanje ljudske duše, propitivanje ljubavnih odnosa i društvenih okolnosti, uvijek će biti u centru interesovanja teatarskih umjetnika i publike, stoga mislim da nije pitanje zašto postavljamo Medeju danas, pitanje je šta ćemo danas iz nje izvuči kao poruku…

Nedžma Čizmo