U Zenici je umro Samir Sinanović iz Vranduka, u 43.godini života. O njemu smo 26. avgusta objavili priču RATNIK SA VRANDUKA koju ovom prilikom ponavljamo – Dženaza je u srijedu, nakon ikindije namaza (oko 14 sati) ispred džamije u Vranduku. Da mu Allah dž.š. podari sve džennetske ljepote.
Prenosimo priču Saida Štete iz avgusta, bez korekcija…
Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji.O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju. Evo i šesta priča!
Batonci u trci života
Samir Sinanović, rođen je 28.decembra 1972.godine, u Vranduku, od majke Advije i oca Sidika, kao najmlađe dijete od njih troje. Imao je još dvije sestre od kojih jedna prerano napusti ovaj svijet. U Vranduku upisuje osnovnu školu a potom nastavlja u Nemili. Nakon toga zapošljava se na željeznicama gdje je već radio i njegov otac. Potom odlazi u JNA i taman što odsluži, dođe nesretni rat. Samir se uključuje u redove Armije R BiH, prolazeći mnoge jedinice do štaba Vrhovne komande, da bi potom bio raspoređen u 303.brdsku brigadu u Zenici. Izvršavao je zadatke deminera do pred sami kraj rata, tačnije 1995.godine, kada naglo oboljeva od šećerne bolesti.
Samir ne posustaje. Traži sebe u svijetu poslijeratne izgubljenosti i nalazi se u Udruženju „Baton“. Predsjednik i članovi udruženja, prihvataju ga i nedugo poslije, određuju ga za sekretara kluba. Samir, kojeg drugovi prihvatiše i od milja prozvaše Šećerko, postade prepoznatljivo Batonovo lice. Nestrpljivo je uzimao zadatke od predsjednika Amira i žurio u izvršenje.
Kao dječak još željan one igre koje se nije naigrao u ranom djetinjstvu, ushićeno a opet vrlo odgovrno Samir je dolazio na druženje sa svojim drugovima i pozivao druge da se druže. Volio je sport, kuglanje, stoni tenis, plivanje. Volio je putovanja.Volio je Batonova druženja, muhabete…Volio je život!
Svako putovanje bilo mu je za nezaborav. Nasmijavao je drugove svojim doskočicama i bio uvijek tu, sekretar kluba koji čeka novi zadak. U odijelu i kravati sa akt tašnom, žurio je do slastičarne gdje su odsjedali njegovi drugovi, da im ispriča neku novost iz Batona. A onda u svoj Vranduk. Iznad kule, tamo pored džamije, kuća.
U kući majka. Ona mu je sve!
Dolazi 2011.godina i njegovi bubrezi naglo otkazuju. Javlja se i sljepilo, Vid je nekako vraćen ali odlazak na dijalizu svakih četiri dana postaje iscrpljivo pravilo koje traje neizvjesno. Samir se i dalje bori, živeći u porodičnoj kući u Vranduku sa majkom, staricom od 72.godine. Prije tri mjeseca amputiraju mu prst na lijevoj nozi. Stanje se pogoršava. Prije mjesec i po, amputirana mu je desna noga do koljena. Ništa bolje. Samir je vezan za kolica. Svi članovi „Batona“ su uz njega. Pajo je dobio zadatak da mu bude stalno pri ruci.
-Šećerko je moja briga, reći će kratko, ustati i otići da ga obiđe. Takav je Pajo. Ali tu su i drugi. Edin, ratni vojni invalid bez noge, pomoćnik ministra za socijalni rad, brine se oko smještaja i kako pokriti troškove jer u ovoj fazi ne može se vratiti u Vranduk. Zaim dolazi sa sinom i pregleda mu kolica. Treba nešto dotegnuti.
Dolazim sa Zaimom u slaboosvjetljen prostor Doma penzionera, gdje nas sačekuje Samir u blijedo plavoj Batonovoj majici i u kolicima. Tek je sa previjanja ali će s nama popiti kahvu. Želim ga upoznati zašto sam tu.
-Znam, rekao mi je Amir, tiho progovara i obara pogled ispod kačketa. Mršave ruke traže da se zaustave na onoj odsječenoj nozi pa na onoj zdravoj, na stranicama kolica i potom dolaze do stola. Uzimaju cigaretu i pale. Dugo povlačenje dima otkri mi kako Samir nosi pretežak tovar briga na leđima. Usta osušena, lice ispijeno, nije mi odavalo sliku pričljiva sagovornika.
Čupao sam riječ po riječ kao biser da tražim u mutnim dubinama. O svojoj prošlosti nije želio govoriti. Kao da ulazi u praznu sobu u kojoj i dah odzvanja o zidove i straši. Tišina se navuče iznad nas poput oblaka punog kiše, ne znajući hoće li prije zagrmjeti ili se proliti pljusak. Pustili smo se toj tišini kao nabujaloj rijeci, nemoćni da plivamo dalje. Onda Samir progovori.
-Bilo je lijepih druženja. Putovanja, turnira, svega…Uspjeli smo okupiti invalide i izvesti ih malo iz tog njihovog svijeta…Zaš, puno sam vezan za Vranduk. Imam brigu za majku. Nije ni ona dobro…
Riječi sam hvatao poput šarenih leptira u nepreglednom polju tišine. Rečenice su ostajale neuvezane.
Sjetih se razgovora od juče sa njegovim drugom Amirom. I mojim, bezbeli. Pokazuje mi njegovu sliku od prije dva dana kada je smješten u prostorije Doma penzionera. Priča mi o njemu kao da želi ispričati priču o velikom vojskovođi. Šilji mu koplje i glanjca štit, potom ga gura kroz priču na pijedestal velikana. Reda mu riječi nekako ukrašene kao ordenje što se kači na prsa. Onda zastaje, nedostaje mu prava riječ. Zapitkuje me i ponovo progovara…
Ja ga slušam i u svojoj glavi sklapam priču. Ne želim ga povrijediti. Zato zajedno pričamo priču o čovjeku kome rat nije bio izbor nego moranje. Priču o čovjeku, kome život nije bio izvučena srećka već gorka sudbina. Priču o čovjeku koji nosi ratne rane koje ne zarastaju. Samo se uvećavaju, cure bolnim sokovima i bole sve jače.Priču o ratniku sa Vranduka, koji se uželio kule vrandučke, vrandučke ašlame, stare majke ponajviše komšija, ali i svojih batonaca. I on svima nedostaje.
Samir je palio i svoju drugu cigaru vrućeg avgustovskog dana i kroz sasušena usta provlačio riječ, jer nije smio piti vode. Sutra će na dijalizu a to je daleko. Daleko je sutra.
-Brinem za majku. Dođe mi skoro svaki dan. Plati komšiji i dovuče je a nije ni ona dobro. Nije! Uz ramazan je pala i teško se avertila, ispriča Samir, obarajući pogled na potkoljenicu lijeve noge gdje se ukazivale rane na koži i poveliki otok. Skliznu rukom do listova, povuče još jedan dim pa nastavi.
-Baton treba opstati. Ne radi mene. Moje ko zna. Samo Allah Jedini zna. Ama, radi drugih invalida. Radi njih.
Žao mi je što neću moći više s njima družiti se, reče kao da se rastaje na vratima i još jednom da se pozdravi.
Još nekoliko trenutaka je šutio pa nastavi.
-Hvala Bogu dobro je…
Zaim ga pogleda i ispriča mu kako je neki dan vidio još puno života u njegovim očima a Pajo se samo smijao.
-Šećerko naš, još ćeš ti s nama imati utakmica i još si ti naš sekretar, reče mu zastajkujući Zaim.
Gledao sam ga koji trenutak, tražeći onu iskru života u očima koju je ugledao Zaim, potpredsjednik udruženja. Pozdravili smo se tu pored stola. Na putu do kuće okretao sam se kao da sam nešto izgubio. Vrelo ljetnje sunce rasipalo je zrake i peklo me po tjemenu. Nije to bila ta iskra!
Piše: Said Šteta
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
