Uz 24. godišnjicu Sedme: GAZIJSKI HOD – Dani bez mira, noći bez sna. Znoj, blato, konzerve, rafali… Grah zaliven kišom i utrnjeli prsti u nevještoj borbi sa potamnjelim ’krdžom’ uvijenim u tanahni papirić. Pokušaj dozivanja ćeifa u bespućima i sjetna maštarija tek naslućenog. Nedorasla, a oguglala mladost uvaljena u kalo nečovječnosti i nade…
Prisjećanje na Čaršiju, olakšava i ukazuje na nešto što bi im se, valjda, trebalo ’dogoditi’, jer njihovih sedamnaest ili nešto više nisu još ’osjetile’. Život je stavka i traje katkad toliko dugo koliko i žar u ’bubnjari’ raskvašene zemunice. Istrzane snove nadopunjuje mašta i poneka sitna laž. Prisjećanja razbijaju jednoličnost čekanja…Sjećanjem dobuju akcije, osvojene kote, tekbiranja, krv… I ‘ispraćaji’ poznatih i dragih…
Raščupani pramenovi njeni i nevješto skrivena zbunjenost mladalačkog zanosa stvaraju iluziju podnošljivog. Čekanje ubija, dosada davi, a već kazane priče razdražuju. Pitanje: ’kada’ – lebdi od jedne do druge grupe. Sabur čopkan nervozom ipak nadvaladava.
Utrnulu vatru ’bude’ nove glavnje. Garava porcija obećava toplu tekućinu i novi razlog za cigaretu…Poluglasne vojničke komande i ustaljeni pokreti. Kratke upute starješina i olakšanje na licima uokvirenih odlučnošću da se, uz božiju pomoć, krene po naredno parče zlaćane slobode. Dova, pa tišina bihuzurena samo tihim zveketom opreme. Pokret. Još jedan ulog, u nizu mnogih, za budućnost…
Posmatram ih mjesecima i strepim kukavički za njih kada su u ’vatri’. Razgovaram u pokušaju da ’pročitam’ bar neke i objasnim makar sebi ko su i šta ih čini tako posebnim?! Teško je to, mada mi se pokatkad čini da im virnem u dušu… Zbunjuje me njihova jednostavnost u svemu, ili gotovo svemu. Kada ih sretnem van stroja ili kada kahvenišem sa njima, imam osjećaj da ih znam u dušu.
Vole šalu, zadirkivanja i ozbiljne muhabete, dok im pogled ne ’ukradu’ zanosni pokreti i nježni kikot, djevojački. Vole ’zanatski’, mada počesto nemaju ni za običnu kahvu. Puše domaću ’Drinu’ kad imaju, a kad im ponestane, grickaju nokte u potrazi za znanim likom. U džamiji se osjećaju kao kod kuće i možda jedino tamo traje potpuna smirenost njihove mladosti. Pravi nemir ih načinje tek pred najavljenu ’igranku’ dok u stroju opremljeni svi k’o jedan isčekuju novi ’hod’. Unutrašnji smiraj i olakšanje dolaze pak sa početkom nove akcije. Navikli sa na tu ‘normalu’, vele… Ne razumijem, jer…
Bilo je situacija kad je razum nalagao sasvim nešto drugo, kada naprosto nije trebalo poslušati naredbe, ali… Nisu postavljali suvišna pitanja i nisu pokušavali da se ‘izvuku’. Komentara nije bilo ni kasnije, mada su pokatkad možda i imali razloga za to.
Ipak, znaju šta rade. A to i jest njihova veličina i to ih čini posebnim. Vole i djeluju skupno i po dogovoru sve dok je to svrsishodno, a kad situacija dođe u stepen bezizlaznosti ili razum naloži da se odustane, tada na scenu stupa njihova samoinicijativnost.
Sporazumno i samo njima znanim žargonom iznalaze povoljnosti i idu dalje. Ko će ‘povući’ i čijim potezom će možda biti odlučen tok akcije, sasvim je svejedno. Pravila ne postoje, a svaka nova akcija iskristališe nekog novog pojedinca. Zbog toga ih počesto i ne izdvajam posebno, jer je to nemoguće, a i nepotrebno. Oni su svi kao jedan i djeluju tako. Rat ih je združio, a borba za goli opstanak ih definisala kao zaseban soj ratnika. Tamo gdje ne može niko ili može uz znatne poteškoće, oni idu. I prolaze, elhamdulillah.
Sloboda ove zemlje je njihova vodilja, svaka novoosvojena kota satisfakcija, a dženaza saborcu razlog više da istraju do kraja. Ljepota njihova je jednostavnost i čvrstina nijjeta koji djelom potvrđuju. Zahvale ne traže, pohvale dunjalučke ih plaho ne interesuju, jer njihova najveća nagrada ih, akobogda, očekuje u konačnom susretu sa Njim.
Taib Terović, ‘Sedma’, Zenica 2006. str., 429-432
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
