Vakcinacija duše u “Teatru iskrenosti” sa Stefanom Simićem u “KRČMA BP”

Vakcinacija duše u “Teatru iskrenosti” sa Stefanom Simićem u “KRČMA BP”- Izuzetna posjećenost na nastupu perspektivnog srbijanskog pjesnika Stefana Simića samo je jedan od nebrojenih utisaka, kojima je zenička publika mogla posvjedočiti proteklog ponedjeljka u ugostiteljskom objektu „KRČMA BP“.

Već na samom početku svog drugog po redu „Teatra iskrenosti“ u našem gradu, mladi Simić prizvao je osjećaj ponosa kod prisutnih Zeničanki i Zeničana, podsjećajući ih na mnoga svjetski i regionalno priznata imena porođena u ambijentu vječne ljubavi čelika i dima, kao što su oskarovac Danis Tanović, multitalentirani Tarik Filipović, po neopisivoj ljepoti nezaboravna miss bivše Jugoslavije, pokojna Dinka Delić, preminuli član nekadašnje „Crvene jabuke“, evergrin „Nemoguće vruće“, rock & roll zavještalac Josip Dujmović i mnoge druge urbane zeničke legende, „štipajući“ oči ponekom sjetnom suzom, prepunom nostalgije prema staroj, zlatnim slovima ispisanoj slavi naše Zenice. One Zenice, koja prema Stefanovim riječima živi u njemu, a i on povremeno u njoj.

Prema riječima ovog neobično iskrenog Paraćinca, s našom zemljom upoznao se sasvim lično, nastupajući redovno od 2013. godine, pritom ni najmanje ne skrivajući svoje mišljenje da je upravo u Bosni doživio najveću prihvaćenost od strane ovdašnjih ljudi. Bosna ga je, kaže, očarala svojom još uvijek živom sposobnošću da se oduševljava i reagira na radost ljudske topline, koju s nama želi podijeliti. Potom je uslijedio cijeli jedan niz njegovih vrhunskih poema, kao oda ženskoj prirodi po kojoj bez konkurecije osvaja naklonjenost većinske publike ženskog roda. Tako smo, između ostalog, saznali „Zašto je nju teško voleti, a još teže ne voleti“, ko je bila njegova prva ljubav „Milica“, šta nam danas znači čuvena „Ne daj se Ines“, kako se „Udala večeras još jedna“ i kakve su to „Bosanske žene“ u očima ovog autora.

Osobito dirljiva atmosfera zavladala je na Stefanovu interpretaciju njegove poeme „Fali mi Jugoslavija“, ali i na njegovu umjetničku predanost liku i djelu preminulog Đorđa Balaševića, poslije čije smrti određene minute svojih performansa iz neopisive ljubavi i ukazivanja časti redovno posvećuje ovom velikanu među kantautorima bivše velike države. Miješajući sjetu i smijeh kroz svoj „Teatar iskrenosti“ i nesebična ogoljavanja vlastitih životnih iskustava, Stefan se naročito emotivno osvrnuo i na sve koronavirusom uzrokovane ljudske gubitke, suosjećajući sa svima nama u poemi „Kada nam odlazi neko drag“, ali jednako tako upozoravajući i na savremene generacije koje rastu bez poezije i koje vole bez ljubavi. Konačni kraj, za nekih pola sata svog produženog nastupa, završio je dajući nam mnogobrojne razloge „Zašto je dobro biti dobar“, ubjeđujući nas da: „… dobrota rasterećuje, a mržnja obavezuje…“

I više nego ponosni organizatori Simićevog nastupa u našem gradu, koji su uspjeli „upasti“ među prva četiri u našoj državi, a koji se inače priređuju u pozorištima i domovima kulture, braća Ivan i Andrija Petrović nisu krili svoje zadovoljstvo činjenicom da su uspjeli „ubosti“ damar istinski urbane zenčke publike najboljom „vakcinom“ za dušu, čije pulsiranje u ovim vremenima kao naši rođeni sugrađani sa zeničkog asfalta odlično razumiju, nastojeći mu stoga i maksimalno udovoljiti, istovremeno poštivajući naložene aktuelne protivpandemijske mjere.

Na kraju, sudeći prema zagonetljivim osmjesima blizanaca Petrović, preostaje samo da nagađamo koje će nam novo, s ničim uobičajenim usporedivim iznenađenjima prirediti tokom ljetne sezone koja slijedi…