U naselju Radakovo na velikom platou gdje se nalazi i igralište za djecu, Merhametova narodna kuhinja, biblioteka, osnovna škola, obdanište, ambulanta i nekoliko trgovina i gdje djeca od jutarnjih do večernjih sati prolaze i dolaze zbog škole ili da u trgovinama kupe užinu na velikom odmoru.
Upravo na tom mjestu postoji jedan „ljubimac“ ili „gradski kabadahija“ u obliku psa beskućnika/lutalice ili bolje rečeno predatora koja laje, tjera i – napada, ujeda.
Napao je i mene više puta. Iako ga nerijetko nahranim. Toliko o onoj da se ne napada ruka koja te hrani. Šestog decembra oko 15:00 sati dok sam izlazio iz jedne trgovine u Radakovu ničim izazvan me napao i ugrizao za desnu šaku. Situacija je bila nevjerovatna i šokantna, jer taj isti pas nimalo ne izgleda prijateljski i sa velikom dozom straha dosta djece i ljudi prolaze pored njega u nadi da neće biti ugriženi ili napadnuti i istraumirani.
Odmah sam se uputio u ambulantu koja se nalazi nedaleko od samog mjeste gdje me pas ugrizao i na vratima ambulante su me dočekali zdravstveni radnici sa pitanjem – da li je ugriz psa ? – na šta sam odgovori da jeste. Dok su mi previjali ruku rekli su mi da sam sedma žrtva u kratkom vremenskom periodu od ugriza istog psa.
Da vam skratim protokol odlaska ljekarima, te potrage za vakcinom Ana-te tj. Tetanus vakcine, kupovine anti i probiotika, posjete epidemiologu, psihologu, pozivanja policije i drugih službi uglavnom da ih informišem bez da se iko nasikirao ili nešto uradio kako bi makar evidentirao, a kamo li djelovao.
Onako, kada bih poslije dolazio ponovo u Radakovo nisam se baš osjećao nimalo ugodno, valjda u podsvjesti refleksivno sam se pribojavao ponovnog susreta sa tim velikim „ljubimcem“.
Nažalost, sinoć sam sa kolegom htio da se odvezem autom iz Radakova kada nas je opet presreo taj isti pas i uz zastrašujuće zvukove režanja i prijetećeg garda natjerao nas uz sami zid. Nekako smo se uspjeli smjestiti u auto kada je pas zaskočio na prozor auta lajući, dok mu se pjenilo iz usta, kod nas izazvao zaista strah i pitanje da li ovo više prelazi granice normalnog i granice strpljenja dok čekamo da nam „neko“ riješi problem ili dok se ne daj Bože desi neki incident ugriza ili napada na djecu, starce kada će sve biti kasno i kada ćemo se pitati ko je trebnao da riješi ovaj problem dok se svi prave i slijepi i gluhi i dok se pravdaju nedostatkom ovoga ili onoga ili dok se prenose odgovornosti sa ovoga ili onaoga!?
Pitam vas samo šta mislite gdje je granica strpljivosti žrtava ugriza pasa lutalica i uplašenih roditelja djece?
Ko će biti odgovoran ako se desi teža povreda ili ne daj bože nešto gore od toga? Koga da onda tražimo i pozivamo na odgovornost? Policiju, inspekciju, gradsku upravu, udruženja za zaštitu životinja? Koga? Ili da se samoorganizujemo i sami riješimo problem?
Jednom me je ugrizao pas, drugi put sam se izvukao…. Treći put ne znam šta će biti!
Bilal Isaković
Tekstovi posljednjih dana na ovu temu:
FOTO: Psi lutalice oštetili automobil i pregrizli kočiono crijevo
U Gradskoj upravi Zenica održan sastanak zbog povećanog broja pasa lutalica na ulicama grada
Saopćenje za javnost povodom rada azila u Zenici
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
