Tek nešto više od godinu dana nakon posjete Edirnu ili Jedrenu, najljepšem gradu Trakije, regije koja danas pokriva prostor Grčke, Bugarske i Turske, te Istanbulu – Carigradu, Stambolu ili Konstantinopolisu, jedinstvenom gradu na dva kontinenta, velegradu koji neki nazivaju i glavnim gradom dunjaluka, članovi Udruženja „Baton“ iz Zenice ponovo su krenuli na put u tom pravcu, da obnove naučeno gradivo, ali da vide, upoznaju i nauče nešto novo. Uz dva spomenuta grada spomenika, cilj je obići još jednu prijestonicu nekada moćnog Osmanskog carstva – Ješil ili Zelenu Bursu, grad iznad kojeg se uzdiže čarobno lijepi, više od dvije i po hiljade metara visoki Uludā, jedna od najljepših planina i najpoznatiji zimski sportski centar u Turskoj. U samom gradu se, uz brojne ljepote i znamenitosti po kojima je Bursa poznata, nekada završavao Put svile. Iz Burse je počelo stasavanje Carstva koje će, stoljeće i po nakon što je prijestonica prenesena iz Souta, malog i ne baš poznatog mjesta nedaleko od Burse, zavladati velikim dijelom Evrope i Azije.
Okupljanje pred polazak na put zakazano je za posljednju subotu u aprilu, tačno u podne. Sunce je, taj dan, obasjavalo Zenicu na posebno lijep i umilan način, ne stidljivo, ali ne ni toliko jako, već onako, potaman, da svima koji se spremaju na put, dug u odlasku i povratku oko tri i po hiljade kilometara, razgali srca i odagna brigu o onome što je pred njima. Jer, mnogi, zdraviji i sposobniji od članova “Batona”, podobro bi se zamislili prije nego što se odluče da autobusom krenu na tako dalek put. Treba preći trećinu Bosne i ući u ravnu Vojvodinu, u Srem ili Srijem, pa krenuti prema Beogradu. Tu, nedaleko od novog puta kojim prolazimo, bili su carski drumovi i grad star da mu je u bližem i daljem komšiluku teško naći ravnog po starosti i slavnoj prošlosti. Tu su se, hiljadama godina, susretale vojske i lomila koplja. Taj grad zove se Sremska Mitrovica, nekadašnji Sirmijum.
Nekada je izlazak na autoput Beograd – Niš označavao kraj truckanja i početak ugodne vožnje. Nažalost, danas više nije tako jer je asfaltna podloga dotrajala i u njeno obnavljanje gotovo da se ništa ne ulaže. Jedne turske novine objavile su podatak da ovim putem svake godine prođe dva miliona Turaka koji žive u Zapadnoj Evropi. A tek kada se tome dodaju i brojni drugi putnici, ponajviše iz Srbije, Makedonije i Grčke, ali i brojnih drugih zemalja! Od Niša nas put dalje vodi ka istoku, u pravcu Pirota i Dimitrovgrada. Tamo je nekada, kao i u našoj Zenici, skela prevozila putnike s jedne strane vode na drugu, pa je i to mjesto, tada, dobilo naziv Brod, ili Caribrod, jer je kroz njega prolazio Carsku put, put za Stambol.
Put koz Bugarsku uglavnom je daleko od onoga što se na bilo koji način može dovesti u vezu s Evropomi i Evropskom unijom. Glavni grad Bugarske, Sofija, samo je sat vožnje daleko od granice sa Srbijom. Sofiju su Turci osvojili 11 godina nakon čuvene Bitke na Marici i sedam godina prije Kosovske bitke. Pod turskom upravom ovaj grada bio je od 1382. do 1878. godine. Tu je bio i glavni grad Rumelije, istočne provincije Osmanskog carstva. Druga značajna provincija bila je Anadolija, a Carastvo je imalo još 27 provincija.
Od Sofije prema Plovdivu idemo prvim bugarskim aututoputem. Nažalost, put je u toliko lošem stanju da amortizeri naše skanije ne mogu ublažiti brojnost i silinu udara točkova o neravnu podlogu.
Razmišljanje o tome da Bugarska gradi još četiri autoputa, kao i radovi na putevima oko Sofije unose dobro dođu da unesu malo optimizma, da se teškoće na putu lakše savladaju. Priča se, ipak, završava sretno, jer nas, kao prijatno iznenađenje, dočekuje novi i moderni put koji od Svilengrada ide prema granici s Turskom i mjestu Kapikule, 13 kilometara udaljenom od Jedrena. Uz moreuze Bosfor i Dardanele, te poluostrovo Gelibolu, kod nas poznato i kao Galipolje, Jedrene je, zasigurno, jedno od strateški najvažnijih mjesta u Turskoj. Turci ovaj grad zovu Edirne. Po grčkoj mitologiji, osnivač grada bio je Agamemnonov sin Orest, a po onome što historija kaže – rimski vladar Hadrijan, po kojem je grad dobio i ime.
Ovdje, u Jedrenu, naše je prvo konačište. I to s razlogom. Ovdje se spajaju dvije rijeke – Tundža i Marica. Gdje ima rijeka, ima i mostova, a gdje je prošlost bogata, tu su i mostovi da svjedoče o ljudima, obalama koje ih razdvajaju i mostovima i vječitoj težnji i potrebi za susretanjem i spajanjem.
Priča o današnjem Jedrenu, bar kada je o turizmu riječ, započinje i završava pričom o Selimiji, ljepotici koju je Selim, sin sultana Sulejmana Zakonodavca, Kanunija ili Veličanstvenog, kako ga nazivaju oni koji bilježe historiju i historijske događaje, kao dio vakufskog kompleksa – zadužbiune, ostavio ovom gradu. Kada se dođe u Jedrene i posjeti Selimija, onda se Selimu II lakše oproste mahane koje je imao i propusti koje je pravio, te lakše zaborave njegovi nestašluci, kao i sve ono što su na to nakalemili zlonamjernici.
Prelijepa džamija djelo je najvećeg osmanskog graditelja mimara Sinana, velikana čiji su tragovi u arhitekturi ostali širom tadašnjeg Osmanskog carstva, čovjeka koji je prvi graditelj Carstva postao još za života Selimovog oca Sulejmana, u čiji spomen je sagradio Sulejmaniju džamiju, drugo svoje najznačajnije djelo. Prvo i najveće je Selimija u Jedrenu, spomenik koji se nalazi na popisu dobara koja se ubrajaju u svjetsku kulturnu baštinu.
Mimar Sinanovo djelo čini oko tri stotine različitih građevina: ponajviše džamija, ali i čitaonica, medresa, hamama, bolnica, karavansaraja, vijadukta, mostova…
U samom srcu jedrenske čaršije su još dvije džamije, Eski – Stara džamija i Učšerefeli – Džamija s tri šerefeta. Preko puta ove druge nalazi se Hamam Mehmed-paše Sokolovića.
Nakon obilaska znamenitosti Jedrena, treće osmanske prijestonice, rano, odmah nakon doručka, a doručak u hotelu “Park”, smještenom u samom centru starog dijela grada pomjerili smo sat unaprijed, krećemo put Istanbula. Najbolji znak da smo stigli u ovaj velegrad su velike saobraćajne gužve. Tada svako preciznije planiranje počinje da gubi smisao i postaje iluzija. Jer, milioni turista došli su da sa stanovnicima Stambola uživaju u ljepotama druge polovine aprila, u ljepotama lala. A Turska je, treba to ponoviti, postojbina ovog divnog cvijeta kojem je u Jedrenu podignut i spomenik.
Sa Šenerom Pàrȏm, jednim od najboljih poznavalaca Bosfora, starim znancem i, moglo bi se reći i prijateljem, krećemo u prelijepu sedamdesetominutnu vožnju brodicom koju započinjemo na Kabatāšu, odmah uz Dolmabahče palaču, i nastavljamo dalje prema Ortakoju i Bosforskom mostu, pa dalje prema Anadolijskoj i Rumelijskjoj tvrđavi, Mosta sultana Mehmeda II Fatiha, palačama Kučuk su i Čira-ān, pa pored uskudarske obale u pravcu Djevojačke kule i, opet nazad do Kabatāša. Autobusom smo, nakon istinskog uživanja u ljepotama Bosfora, preko Bešiktaša otišli do Ejub-sultana, dijela Istanbula koji je ime dobio po znamenitom ashabu, prijatelju i vojskovođi Muhammeda, alejhis-selam, posljednjeg Božijeg poslanika. Taj dio Istanbula diše i živi sasvim drugačije od većeg dijela ovog uzavrelog grada. Džamija Ejuba ensarije, za muslimane u Stambolu, a i u Turskoj, ima poseban značaj i zato je u posebnim prilikama počesto i posećuju.
Za nas iz Bosne ovaj dio Istanbula značajan je i po tome što se na stotinjak metara od džamije i pedesetak metara od vodoskoka koji plijeni svojom ljepotom , nalazi turbe velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Za nas iz Bosne ovaj dio Istanbula značajan je i po tome što se na stotinjak metara od džamije i pedesetak metara od vodoskoka koji plijeni svojom ljepotom , nalazi turbe velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. To je prelijepi kompleks, svojevrsni arhitektonski memento, historijski podsjetnik u malom, gdje se, na jednom mjestu, u minijaturi, mogu pogledati najznačajnija djela osmanske i turske kulturne baštine. Na središnjem dijelu Minijaturka, lijevo od ulaza, nedaleko od replika Mesdžidu-l-aksāà i Džamije na stijeni, nalazi se replika Mostarske ćuprije, remek-djela mimara Hajrudina, učenika velikog mimara Sinana Kodže.
Nakon što smo uživali u pogledu na Stambol s Bosfora i Ejup-sultana, krećemo dalje. Preko Bosforskog mosta, s kojeg ponovo bacamo pogled na Ortakoj i Dolmabahče palaču, prelazimo u Aziju, u pravcu aerodroma Sabiha Gokčen i, prije Gebzea, skrećemo ka Daridži i Eskihisaru, odakle trajektom, ili feribotom, kako ga Turci zovu, za tridesetak minuta stižemo na drugui stranu Mramornog mora, do Topčulara. Prvi i jedini veći grad u nastavku puta ka Bursi je Jalova, grad na Mramornom moru oko kojeg su se, gotovo u pravilnom rasporedu, nanizala brojna sela, među njima i nekoliko onih u kojima žive bošnjački muhadžiri. Nakon Jedrena i Stambola, dva grada spomenika, naše naredno odredište je još jedna prijestonica nekada moćnog Osmanskog carstva – Ješil ili Zelena Bursa. Iznad grada se uzdiže čarobno lijepi, malo više od dvije i po hiljade metara visoki Uludā, jedna od najlejpših planina i najpoznatiji zimski sportski centar u Turskoj. U Bursi, gradu koji podosta liči na naše Sarajevo, ostajemo tri konaka, ili dva i po dana. To je tek toliko vremena da se obiđu samo najznačaniji kulturnohistorijski spomenici u staroj jezgri grada i, naravno, uz obavezno cjenkanje s čuvenim bursanskim trgovcima, ponešto i pazari.
Ukoliko se krene s Tophane, vidikovca iznad zidina starog grada, tamo gdje se danas nalaze turbeta utemeljivāča Osmanskog carstva i Burse, jedne o njegovih prijestonica, najznačajnije mjesto i objekat koji treba obići svako je Ulū – Velika džamija. Sagrađena je 1399. godine, 34 godine nakon što je Bursa postala glavni grad Osmanskog carstva.
U blizini džamije je i velika natkrivena čaršija, a lijevo od džamije, u pravcu jugoistoka, je Koza han, ili Han svile u kojem se i danas može naći prvoklasna svila, kako s Istoka, tako i ona iz Burse. Na ovu čaršiju vezuju se druge, a na njih brojne trgovine i zelena pijaca. Odlazak žičarom prema vrhu planine Uludā i dalje je ostala naša neispunjena želja, kao i posjeta kafani smještenoj pod drvetom platana starog nekoliko stotina godina. Za one kojni su još uvijek dobrog apetita, samo podsjećanje da je Bursa poznata po iskender kebapu, čī koftetu i slatku od kestena. Dvadesetak kilometara od Burse, u pravcu Ankare, smješteno je selo Turan, ili Turankoj, u kojem živi oko pet stotina bošnjačkih muhadžira. Među njima su i oni koji su se iselili iz Mošćanice kod Zenice.
Posjeta tom pitomom selu na obroncima Uludāà, s njegove druge strane, ono je o čemu smo, dogovarajući ovo putovanje, pričali mjesecima. U tom selu se i 140 godina nakon dolaska prvih muhadžira, može čuti jezik naših predaka i rođaka, očuvana ikavica i, jezik koji je vremenom, pomiješan i s turskim jezikom; udrobljen, što bi rekli naši domaćini, k’o što se varenika udrobi i pomiješa s hljebom, ali sladak i pitak; jezikom koji liježe kao mehlem što otvara pore na koži i na cijelom tijelu, pa onda nešto zaiskri i usmjeri se ka duši. A duša, puna topline, ispuni se još više, nadolmi i najedri, obasuta toplinom i umilnošću pa ti se učini da sanjaš, da putuješ prostranstvima prošlosti koja ti se, mada je nisi proživio, učini tvojom, poznatom i dragom.
U sjećanje mi se, nakon više od trideset godina, vraća dokumentarni film Bakira Tanovića pod nazivom „Muhadžeri“. Dolazio je taj velikan sarajevske škole dokumentarnog filma i na prostore Burse i Inegőla. Dolazio i na filmskoj traci zabilježio priče stanovnīka sêlā u kojima žive iseljenici iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Duboko u pamćenju urezale su mi se riječi jednog dječaka čiji su se preci, iz porodice Imamović s Mošćanice, doselili na ove prostore. On je, tom prilikom, rekao a Bakir Tanović zabilježio njegove riječi: „Bio sam kod hodže, smirio sam hodžu. Bio sam u mejtef, smirio sam mejtef.“ Dječak, danas već u srednjoj životnoj dobi, htio je da kaže da je završio obaveze u mektebu, kod svog vjeroučitelja – muallima, ali da je završio i svoje obaveze u školi. Naši domaćini ljudi su tople duše i otvorenog srca. U priči, uz pokoju suzu koja zaiskri, ponekad s jedne, ponekad s druge, a ponekad i s obje strane, uvijek se vraćaju u zemlju svojih predaka: u kršnu i toplu Hercegovinu, u junačku Bosansku krajinu, u srednju Bosnu, ili, pak, na prostore Sandžaka. I, za kraj, rečenica: „Baton“ je smirio još jednu planiranu obavezu. Predsjednik „Batona“ Amir Ismić planira da dogodine, ako bude zdravlja i života, posjetimo Izmir, Homerov grad, a na putu do Izmira su i Čanakkale, Troja, Bergama… i mnogi lijepi gradovi i priče koje se iznova mogu prepričavati.
Režiju i scenarij potpisuje Midhat Kasap, Narator je spikerka Adisa Softić, kameru i montažu radio je Bilal Isaković, organizator projekta je mr. Amir Ismić predsjednik KPS “BATON” Zenica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
