Video+foto: BNP najavljuje zeničku premijeru predstave “Mrtve ribe plivaju na leđima” – Na početku 67. umjetničke sezone 2016/2017. u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, u subotu, 01. oktobra u 19. 30 sati će biti odigrana premijera predstave Josipa Mlakića ”Mrtve ribe plivaju na leđima”, u režiji Tanje Miletić-Oručević. Prva repriza predstave će biti u nedjelju, 02. oktobra.
Ova predstava je prva koprodukcija tri narodna pozorišta iz dva grada: Hrvatskog narodnog kazališta iz Mostara, Narodnog pozorišta Mostar i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i dramski je prvijenac Josipa Mlakića, višestruko nagrađivanog književnika i scenariste, odnosno praizvedba njegovog teksta. Predstava je okupila sedamnaest glumaca iz tri teatra od kojih neki prvi put rade zajedno.
Konferencija za medije povodom zeničke premijere predstave ”Mrtve ribe plivaju na leđima” je održana u petak, 30. septembra. Konferenciji su prisustvovali Ivan Vukoja, ravnatelj HNK Mostar, Almir Mujkanović, direktor NP Mostar, Hazim Begagić, direktor BNP Zenica, Tanja Miletić-Oručević, rediteljica predstave, Faketa Salihbegegović-Avdagić, i Saša Handžić, glumaci iz ansambla predstave.
Direktor Bosanskog narodnog pozorišta Zenica se zahvalio kolegama iz mostarskih teatara i istakao važnost ovog projekta u prvom planu zbog afirmiranja bosanskohercegovačkih autora i bosanskohercegovačke književnosti kao i zbog pružanja mogućnosti publici da upozna igru glumaca iz drugih teatara. Begagić je najavio da se u BNP–u od oktobra počinje sa planiranim premijernim izvedbama u 67. umjetničkoj sezoni ove teatarske kuće.
Rediteljica Tanja Miletić-Oručević je istakla zadovoljstvo zbog još jedne saradnje sa BNP-om, kao i zbog izvrsne saradnje između ova tri teatra.
Hrvatsko narodno kazalište Mostar je nositelj ovog teatarskog projekta, te je tako ravnatelj HNK, gospodin Ivan Vukoja izjavio da se uvijek iz HNK s radošću iniciraju projekti kojima se njeguju tekstovi autora iz BiH i tema koje se referiraju na naše društvo, jer se na taj način daje doprinos bh. kazališnoj umjetnosti. Također je istakao da je ovo saradnja koja je obogatila sve tri teatarske kuće, te da se stvorila dobra sinergija svih učesnika ovog projekta.
Direktor Narodnog pozorišta Mostar, Almir Mujkanović je istakao kako zenička publika ima sreću da bude prisutna na trećoj premijernoj izvedbi, gdje se vidi snažan progres i uigranost glumačkog ansambla predstave. Također, Mujkanović je izjavio da je ovo predstava koja nas sve opominje i poziva da se ogledamo u kakvom svijetu živimo.
Glumci Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Faketa Salihbegović-Avdagić i Saša Handžić su također istakli zadovoljstvo zbog realizacije ovog velikog projekta, te izrazili veliku čast zbog saradnje sa kolegicima kolegama iz mostarskih pozorišta.
Služba za odnose s javnošću BNP Zenica
HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE MOSTAR &
NARODNO POZORIŠTE MOSTAR &
BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA
Velika scena
Sezona 2016/17. (LXVII)
Josip Mlakić
MRTVE RIBE PLIVAJU NA LEĐIMA
Praizvedba
Autor teksta: Josip MLAKIĆ
Redateljica: Tanja MILETIĆ ORUČEVIĆ
Igraju (redoslijedom pojavljivanja): Nedžad MAKSUMIĆ, Miro BARNJAK, Robert PEHAR, Faketa SALIHBEGOVIĆ AVDAGIĆ, Jelena KORDIĆ KURET, Saša HANDŽIĆ, Uranela AGIĆ BURINA, Velimir PŠENIČNIK NJIRIĆ, Emir SEJFIĆ, Emir SPAHIĆ, Ivan SKOKO, Bojan BERIBAKA, Zlatan ŠKOLJIĆ, Jasmin KRPO, Nikolina MARIĆ, Angela BULUM, Maja ZEĆO.
Adaptacija teksta: Dragan KOMADINA i Tanja MILETIĆ ORUČEVIĆ.
Scenografi i autori videa: Matko VEKIĆ i Mirta VEKIĆ.
Kostimografkinja: Sabina TRNKA
Autor glazbe: Atila AKSOJ
PREMIJERNE IZVEDBE: 29. 6. 2016. (Mostar, Hrvstko narodno kazalište), 23. 9. 2016. (Mostar, Narodno pozorište) i 01. 10. 2016. (Zenica, Bosansko narodno pozorište).
Predstava se izvodi na centralnom dijelu Velike scene BNP-a Zenica gdje su pripremljeni i uređeni prostor za igru i publiku kapaciteta 150 gledatelja.
Trajanje predstave: 110 minuta
O PREDSTAVI
Čekajući krik
Kako je ova proza Josipa Mlakića „zaplivala“ kazališnim vodama?
Riječ je o dramskom prvijencu proslavljenog i nagrađivanog književnika iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Josipa Mlakića, i njegove zbirke kratkih priča „Mrtve ribe plivaju na leđima“. Pod istim naslovom rodio se i dramski tekst, koji je unatoč dodatnoj dramaturško-redateljskoj adaptaciji ostao blizak autorovoj karakterističnoj filmskoj vizuri. Mlakić na najbolji mogući način potvrđuje da su film i roman dvije metonimijske umjetnosti, stilska figura koja u doslovnom prijevodu označava promjenu imena, gdje se značenje prenosi prema određenim stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu.
Ključ Mlakićeve kazališne destilacije jest u svojevrsnom teatarskom švenku, koji odlično funkcionira i na tematskoj horizontalnoj, odnosno idejnoj vertikalnoj osi.
Dok jato ždralova prelijeće jedan gradić u BiH, u kojemu su ratne rane hrvatsko-bošnjačkog sukoba još svježe, pratimo sudbine galerije likova u razmaku od tri dana. Posrnuli u svojim karijerama i ambicijama, ranjeni iznutra i izvana, zastali u blatu neraščišćenih obiteljskih i rodbinskih veza, zapeli u vremenu i prostoru, likovi su to koji u široko postavljenom generacijskom okviru zapravo predstavljaju „emocionalni popis“ stanovništva, čije „rezultate“ teatar mora i može pravodobno „objavljivati“: neostvareni i lažni pjesnici, svećenici čiji su najbolji prijatelji uvjereni ateisti, bivši ptsp-om načeti ratnici s kojima njihove žene moraju rukovati kao s tempiranom bombom, bivše računovođe koje je tranzicija i rat promovirala u uspješne mesare, starice izludjele od bola za poginulim sinovima, klinci čiji su jedini zajednički dijelovi nastavnog plana i programa marihuana, alkohol i agregat s kojim love ribe…
Sva disfunkcionalnost mikroodnosa zorno se prenosi na makrorazinu, prerastajući u portret jedne zemlje i jednog vremena, koja se ne može pokrenuti niti napraviti istinski iskorak. Iz naglašene žablje perspektive ždralovi koji odlaze na jug postaju snažan kontrapunkt općoj letargičnoj atmosferi.
Protagonisti ove predstave su poput Bergmanovog viteza iz „Sedmog pečata“. No, oni za razliku od junaka iz švedskog filma više ne preispituju vlastitu vjeru i smisao postojanja. Oni su se pomirili s apatijom. Njima je sve ravno. A ta ih ravnina nužno dovodi do ruba, do ambisa. Oni već dugo ne persiraju Smrt. S njom su na „ti“.
Ipak, unatoč sveprisutnom ozračju smrti i autodestrukcije, te indiskretnoj dijagnozi temeljenu na popriličnom broju simptoma, predstava u svojoj izvedbenoj raznovrsnosti obećava zanimljivo kazališno iskustvo. „Mrtve ribe plivaju na leđima“ nisu posveta očaja niti inscenirana prozna deskripcija naše svakodnevice, nego kondenzirana teatarska apologija, koja nas poziva da otvorimo usta kako bi grč koji nosimo pretvorili u krik. U krik za promjenom!
Dragan Komadina
Mrtve ribe plivaju na leđima
Kulturu možemo definirati i kao višeslojni dijalog sa svijetom, odnosno stvarnošću koja nas okružuje. A teatar, kao čin neposrednog „dijaloga“ s publikom, u tom kontekstu zauzima posebno mjesto. Priča „Mrtve ribe plivaju na leđima“ koja nakon knjiškog i filmskog uprizorenja dobiva i ono teatarsko, što je kompliment koji svaki autor može samo poželjeti, za mene predstavlja moj najvažniji tekst koji uz jednu postmodernističku ima i jaku društveno-sociološku dimenziju, odnosno on je pokušaj opisivanja svijeta u kojem živimo, odnosno tranzicijskih i poratnih trauma s kojima se Bosna i Hercegovina danas nosi. Sve teže, rekao bih, i taj apsurd i beznađe na neki su način ključni dio te priče koja se događa u bosanskohercegovačkom gradu koji je rat podijelio po etničkim linijama na dva dijela, i koja kroz desetak manje ili više povezanih priča pokušava skicirati mozaičku sliku te sredine.
Prije nešto više od godinu dana, u travnju 2015., na sceni Narodnog pozorišta Mostar i mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta izvedena je predstava „Ajmo na fuka“ koja je po mnogo čemu prekretnica u radu ove dvije mostarske kazališne kuće, ali i šire. „Mrtve ribe plivaju na leđima“ svojevrsni su nastavak te predstave koja je izravno, hrabro i beskompromisno tematizirala rat u višenacionalnim sredinama, koji je u „Mrtvim ribama“ manje vidljiv, ali je ipak na neki način neizbježna pozadina svake od priča. Na taj način ovaj tekst otvara svojevrsni kulturološki i fenomenološki dijalog s predstavom „Ajmo na fuka“.
Iznimna mi je čast da je moj tekst odabran da nastavi tamo gdje je „mostarska“ predstava stala, odnosno dobacila, te da je jedna prelijepa priča proširena i na zeničko Bosansko narodno pozorište što je za Bosnu i Hercegovinu dragocjeno houellebecqovsko „širenje područja borbe“, odnosno sloboda, jer „dijalozi“ koje otvara kultura imaju dalekosežno značenje, za razliku od onih dnevno-političkih koji su počesto sami sebi svrha. Iza kulture i teatra kao njenog najposrednijeg oblika uvijek ostaje nešto za budućnost, i nadam se da moj tekst u tome neće biti iznimka.
Josip Mlakić
Predstava koja osvješćuje
Repertoarska i produkcijska politika Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru u značajnoj se mjeri referira na društveni i politički kontekst Mostara i Bosne i Hercegovine. Vidljivo je to kako u odabiru određenih tema i autora, tako i suradnika i koproducenata nekih naših kazališnih projekata. Time želimo aktivno i odgovorno komunicirati s vlastitim društvenim okruženjem i specifičnostima koje ima, budno pazeći, pri tom, da svijest o društvenoj odgovornosti i angažiranosti ne postane sama sebi svrhom i pretvori kazalište u produženu ruku bilo koje teorije, ideologije, ili politike u njenom dnevnopolitičkom značenju. Jer, ovdje se, u prvom redu, radi o kazalištu, o teatarskim vrijednostima, normama i kriterijima.
Po mnogim kriterijima uspješan primjer spomenutog društvenog referiranja i koprodukcijske suradnje (bila) je predstava „Ajmo na fuka“ koja mostarske ratne i poslijeratne traume tematizira na način da postaju vidljive, ali ne i uvredljive, da nas bole, ali ne oštećuju, nego osvješćuju. Na tragu takve angažiranosti i teatarske estetike nalazi se i predstava „Mrtve ribe plivaju na leđima“. Domaći autor, praizvedba komada, traumatična bosanskohercegovačka tematika ispričana suvremenim kazališnim jezikom i ponovno koprodukcija. Pored Narodnog pozorišta Mostar, s kojim nastavljamo prije nekoliko sezona započetu suradnju, tu je i Bosansko narodno pozorište Zenica, s kojim započinjemo kooprodukcijsku suradnju. Nadamo se i vjerujemo kako ćemo ovom suradnjom svi biti na dobitku, te kako će ona biti uspješno nastavljana, na zadovoljstvo i naših teatarskih kuća i naše publike. A time, i društvo u cjelini, može biti samo na dobitku.
Ivan Vukoja, ravnatelj HNK Mostar
Projekt koji povezuje
Nastaviti saradnju sa Hrvatskim narodnim kazalištem Mostar započetu još prije više od dvije godine, u koju priču je vrlo uspješno uključeno i Bosansko narodno pozorište Zenica, predstavlja značajan izazov i zadovoljstvo nama iz Narodnog pozorišta Mostar, tim prije što se sadržajno ova predstava u značajnoj mjeri uklapa i nadovezuje na raniju koprodukciju.
Sama priča smještena u neimenovanu, ali nama poznatu i vrlo blisku bosanskohercegovačku sredinu, prirodno povezuje ne samo ova tri ansambla već nadamo se i građane Bosne i Hercegovine, otvarajući put u iznalaženje onih poveznica koje nas spajaju i koje su nam svima bliske, ma koliko da su fabulom teške i traumatične.
Ne sumnjajući da će ovaj projekat biti vrlo uspješan i prihvaćen od publike i pozorišne kritike, prije svega zahvaljujući nadarenosti cijelog kreativnog tima koji je vrijedno radio na predstavi, mi čvrsto vjerujemo da će ova koprodukcija ostaviti značajan trag na teatarskoj sceni Bosne i Hercegovine i šire, a akterima otvoriti put ka novim zajedničkim projektima.
Almir Mujkanović, direktor NP Mostar
Priča koja propituje
Bosansko narodno pozorište Zenica tokom nekoliko proteklih umjetničkih sezona, pokazalo se sa razlogom, akcent u svojim programskim ciljevima i repertoarnim težnjama stavlja upravo na teatarske projekte koje zajednički realizira sa partnerima, umjetnicima i kazalištima iz Bosne i Hercegovine i inozemstva. I baš su takvi umjetnički projekti ono u čemu mi u BNP Zenica prepoznajemo mnogo više od pukog koprodukcijskog poslovnog partnerstva u kojem tek dijelimo dio troškova nastanka jedne predstave. Takve suradnje ipak znače mnogo više, i nekada baš u njima vidimo suštinu naše misije i jedan od temeljnih razloga zašto se bavimo tako lijepim, ali i trnovitim rabotama u ovako ružnim i neizvjesnim vremenima. Čvrsto vjerujemo kako su upravo dijalog, suradnja, razgovor i razmjena zapravo u samoj srži umjetničkog čina, kazališta možda i ponajviše. Zahvalni smo stoga našim mostarskim partnerima i prijateljima što su nas se sjetili i uputili nam poziv za učešće u ovom teatarskom događanju. Sretni smo i ovoga puta jer su naši umjetnici dobili još jednu priliku da se upoznaju, rade i istražuju sa svojim kolegama, prezadovoljni što ćemo dio naših kreativnih snaga i umjetničkih energija predstaviti mostarskoj publici, a uzbuđeni jer ćemo ovu hercegovačko-bosansku pozorišnu energiju pokloniti našoj publici u novoj umjetničkoj sezoni nestrpljivo očekujući da sa njima podijelimo uzbuđenje koje mi imamo radeći na ovoj predstavi.
Iako, na prvi pogled, priča o „Mrtvim ribama“ i onima oko njih možda tek malo više oslikava mostarsku svakodnevicu danas, ipak je to naša, bosanskohercegovačka priča i predstava. Priča o ljudima i gradu, današnjem i ovdašnjem, i stoga zasigurno nije slučajno što je ona nastala na ovaj način, suradnjom, druženjem i istinskom željom za onim teatrom koji prepoznaje, propituje, ismijava, ali i želi da mijenja – nabolje. I baš zato želimo da ovu NAŠU predstavu vide mnogi. Hvala mostarskim kolegicama i kolegama, mostarskim scenama, suncu, energiji, kafanama…
Predstavo (i svi oni koji te čine) – dobrodošli u Zenicu!
Hazim Begagić, direktor BNP Zenica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
