Danas je BNP Zenica najavio svoj novi projekat: Moja Fabrika po djelu Selvedina Avdića. – Povodom pretpremijerene, premijerne i repriznih izvedbi predstave “Moja Fabrika” nastale po tekstu Selvedina Avdića, danas je održana konferencija za medije u prostorijama Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
Tim povodom, prisutnim medijima predstavio se kompletan glumački sastav, te autorska ekipa, koja je radila na ovoj, kako kažu, zeničkoj priči.
“Ovo je peta premijerna izvedba BNP-a u ovoj sezoni. Po svom obimu i značaju možemo reći da je ovo sigurno najznačajniji prijekat Bosnaskog narodnog pozorišta. Književno djelo Selvedina Avdića imali smo namjeru kako ga scenski upozoriti. Zatim su pripreme krenule te nas je obradovala saradnja sa Selmom. U projekt smo htjeli uvezati djela Selvedina Avdića, ali smo ipak odlučili da se predstava radi na onovu knjige “Moja fabrika. Ovo je predstava koja na seobuhvatan način realizuje grad i Fabriku. Repertoarski nam je bitna predstava te nam je bitan domaći autor, a mnogo je važno imati domaćeg autora. Ovo je jedna velika i jaka ekipa, te u četvrtak očekujemo veliku posjetu. Imamo jedan veliki interes kolegica i kolega iz regiona. Iako smo imali velike planove sa većim i obimnijim podjelama mi ćemo većinu planova prebaciti u drugu sezonu, a ovu premijernu izvedbu ostavit ćemo u ovoj sezoni”, istakao je direktor BNP-a Hazim Begagić.
U ovoj predstavi učestvuju eminentna pozorišna imena, te je tako umjetnička direktorica Lajla Kaikčija podijelila lijepe i pozitivne impresije sa priprema za ovu predstavu: “Ovo je zaista velika ekipa. Izuzetno sam sretna da imamo domaćeg autora na reperotaru i bitno da održavamo domaće autore na repertoaru. Ono što je autor napisao u svojoj knjizi nas se itekako tiče i mislim da smo dobili sjajnu priču. Imamo priču na koju smo jako ponosni. Ovakve predstave su našem gradu, BNP-u, turistima iznimno potrebne. Sretna sam zbog ove predstave”.
Svoj doprinos realizaciji predstave “Moja Fabrika” dala je i dramaturginja Emina Omerović, koja je istakla da je izuzetno ponosna što je po drugi put u BNP-u, te što sarađuje sa ovom ekipom: “Pesretna sam što sam dio ove priče. Nadam se da će publika osjetiti našu euforiju tokom procesa kao i u realizaciji same predstave”, istakla je Omerović.
“Zahvaljujem se BNP-u što sam dobio priliku da učestvujem u ovakvom procesu. Ona je zasnovana na fragmentima knjige “Moja Fabrika”. Ovdje se radi o kolektivnom radu dobro usklađenom energijom. Mislim da će publika uživati, te da će shvatiti suštinu ove predstave”, dodao je autor Avdić.
Selma Spahić je izjavila: “Ja sam imala potrebu da napravimo neku priču o radnicima i radnicama Zenice. Ovo je izuzetno dobra knjiga. Selvedin ima dosta i oštar kritički stav. Ja sam odrasla u ovom gradu, a kada sam odselila osjetila sam koliko je ovo radnički grad. Meni nigdje nije bilo ljepše raditi nego ovdje. Meni je bilo fenomenalno zbog toga što su svi posvećeni poslu, profesionalni, dragi, tako da se sve uistinu poklopilo”, istakla je režiserka predstave Selma Spahić.
Na konferenciji za medije obratili su se i glumci koji su dio predstave “Moja Fabrika”, te istakli da se radi o izuzetno ozbiljnom i dobrom projektu, o projektu koji će nas vratiti u neka druga vremena, te dati opomenu za naredna.
Večeras sa početkom u 19. 30 sati, odigrat će se pretpremijerna izvedba pozorišne predstave “Moja Fabrika”, koja se igra samo za penzionere nekadašnjeg Rudarsko-metalurškog kombinata Zenica/Željezare Zenica.
Absambl predstave i Bosansko narodno pozorište Zenica poklanjaju penzionerkama i penzionerima prvu javnu izvedbu predstave, koja govori o Fabrici, u kojoj je većina naših penzionerki i penzionera provela svoj radni vijek.
Pogledajte foto galeriju.
BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA Velika scena Sezona 2016/17.
Povodom 25. februara, Dana BNP-a Zenica
Selvedin Avdić
MOJA FABRIKA*
Režija: SELMA SPAHIĆ
Dramatizacija: EMINA OMEROVIĆ, BOJANA VIDOSAVLJEVIĆ, SELMA SPAHIĆ
Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA
Dramaturgija: EMINA OMEROVIĆ
Scenski pokret i koreografija: THOMAS STEYAERT
Muzika i izbor: BASHESKIA & EDWARD EQ
Videoart: KENAN ZEKIĆ (grafičko oblikovanje), PAL-e (adaptacija i montaža), SANI TERZIĆ (vi-džej)
Lektorica: MERIMA HANDANOVIĆ
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producent: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC
Fizička priprema glumaca: ELMIN AHMETOVIĆ; Zumba-treneri glumaca: DILA IMŠIROVIĆ-SEFEROVIĆ, NINA SIVIĆ-MEHAJ; Korepeticija „benda“ u predstavi: IGOR KASAPOVIĆ
* Predstava je zasnovana na fragmentima knjige Moja Fabrika Selvedina Avdića, intervjuima sa bivšim i sadašnjim radnicama i radnicima zeničke željezare, glumcima i glumicama iz ansambla predstave, te historijskim izvorima o gradu Zenici. Korišteni su, također, citati iz filma Uzavreli grad Veljka Bulajića u produkciji „Avala filma“.
Premijerna izvedba: 16.2.2017. godine
Predstava se izvodi na Velikoj sceni. Trajanje predstave: 100 minuta
Igraju:
ADIS MEHANOVIĆ
ANĐELA ILIĆ
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
LANA DELIĆ
MIKI TRIFUNOV
MIROLJUB MIJATOVIĆ
NUSMIR MUHAREMOVIĆ
PREDRAG JOKANOVIĆ
SABINA KULENOVIĆ
SAŠA HANDŽIĆ
SELMA MEHANOVIĆ
SINIŠA VIDOVIĆ
SNEŽANA VIDOVIĆ
ZLATAN ŠKOLJIĆ
SELVEDIN AVDIĆ
Rođen je 1969. godine u Zenici.
Do sada je objavio zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, roman Sedam strahova i “intimnu monografiju” Moja fabrika. Roman Sedam strahova, objavljen je u Bosni i Hercegovini (dva izdanja), Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Egiptu, Turskoj i Velikoj Britaniji. Dobio je „Nagradu Zeničkog proljeća“ kao najbolja knjiga Zeničko-dobojskog kantona u 2010. godini, a ulazio je u uže izbore za nagradu „Science Fiction and Fantasy Translation Award“ u Kaliforniji, nagradu Jutarnjeg lista u Zagrebu i nagradu „Meša Selimović“ u Tuzli, te u širi izbor za nagradu „IMPAC Dublin Award“. Britanski „Guardian“ uvrstio je roman Sedam strahova među najbolja “paperback” izdanja objavljena u 2014. godini. Knjiga Moja fabrika dobila je „Nagradu Zeničkog proljeća“ kao najbolja knjiga Zeničko-dobojskog kantona u 2014. godini. Njeni dijelovi objavljivani su u književnim časopisima na bosanskom i engleskom jeziku. Književne, publicističke i druge tekstove objavljivao je u svim važnijim književnim časopisima u regiji.
Uredio je nekoliko knjiga među kojima su Sevdah, Sarajevska opsada, Kazniona, Zemlja i druge.
Radi kao urednik online magazina „Žurnal“.
SELMA SPAHIĆ
Rođena je u Foči 1986. godine.
Diplomirala je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Režirala je predstave i držala pozorišne radionice u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, CrnojGori, Sloveniji, Velikoj Britaniji. Između ostalih, potpisuje režije sljedećih predstava: Hipermnezija (Heartefact / BITEF, Srbija), Grebanje ili Kako se ubila moja baka (Bosansko narodno pozorište Zenica / Heartefact, Bosna i Hercegovina / Srbija), Žene koje čiste (Crnogorsko narodno pozorište u Podgorici, Crna Gora), Natatorijum (Narodno pozorište Subotica, Srbija), Tajna džema od malina (Sarajevski raatni teatar Sartr / MESS, BiH), Skupština (Narodno pozorište u Sarajevu / Kamerni teatar ’55 / Sarajevski raatni teatar Sartr, BiH), Kokoš (MESS / ZeKaeM Zagreb / BITEF, BiH / Hrvatska / Srbija), Liliom (Slovensko narodno gledališče – Drama, Ljubljana, Slovenija), Tisočdevetstoenainosemdeset (Slovensko narodno gledališče – Drama, Maribor, Slovenija), Majstor i Margarita (Hrvatsko narodno kazalište „Ivana pl. Zajca“, Rijeka, Hrvatska).
Njene predstave su višestruko nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini i regiji, te bilježe učešće na nekim od najznačajnijih evropskih festivala poput Neue Theater Stücke aus Europa u Wiesbadenu u Njemačkoj.
Stručna je saradnica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i umjetnička direktorica Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
RIJEČ AUTORA
Znam da je Zenicu, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu uostalom, teško voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio.
Nemoguće je opisati Zenicu, a ne dotaći Fabriku. I obratno. Gledajući kroz staklo iz vozila koje ulazi u Zenicu, čini se da Fabrika i grad srastaju jedno s drugim kao slagalica. Oni koji njihov odnos bolje poznaju, znaju da je on oduvijek iscrpljivao partnere, jedno drugom jesu davali život ali su ga istom snagom i oduzimali. Takav ovisnički odnos nije mogao donijeti ništa dobro, kada je Fabrika nakon tranzicije napustila grad on je ostao ošamućen i dezorjentiran, više se nije mogao oslanjati na nju, niti računati na njenu pomoć. Do danas se nije oporavio. Čini se da je obolio od stahanovske melanholije kao Arif Heralić, nasmijano lice sa hiljadarke. Zbog nekadašnje važnosti za čitavu državu, zbog mita o “uzavrelom gradu”, čini nam se da i danas zaslužujemo mnogo više.
Fabrika nije onako velika kao nekada i više nije naša, kao nekada. Ona više nije “hraniteljica”, ona ne grije “kolijevku proleterijata”, više nije ni simbol niti mit, svela se na mjeru koja joj je oduvijek pripadala – ona danas samo proizvodi i stvara kapital.
Ipak, stariji Zeničani u silueti Fabrike još uvijek čitaju vrijeme u kojem nije bilo ovolike zebnje pred budućnosti. Neki su mi povjerili da uzdrhte od zadovoljstva čim joj vide dimnjake, pa čak i onda kada dolaze iz nekog iznimno lijepog mjesta. Zbog toga mi je čudan odnos grada prema svom kulturnom pamćenju, prema svojoj Fabrici. Možda je se stidi, ne znam…
Nekadašnji reditelj zeničkoga pozorišta, pokojni Slobodan Stojanović, 1991. godine napisao je: “Sudbina Zenice je da uvijek nešto započinje, kao da je prvi put i to po nekoliko puta, da zaboravlja ili se odriče svih ranijih iskustava, da zanemaruje već stvorenu tradiciju zarad neke pretpostavljene, koju će ovaj grad, za neko vrijeme možda opet poništiti, jer, pobogu, kakav je to početak, ako nije od nule.”
Moj prvi novinski urednik bio je potpuno u pravu, čini mi se da ponovo krećemo od nule.
Ako nije tako, zašto uporno izbjegavamo sve simbole koji nas podsjećaju na Fabriku? Znamo li kada je Dan metalurga, Dan kovača, metalaca? Sjećamo li se sedamnaestog dana u mjesecu? Koje nazive nose trgovi i ulice u Zenici? Gdje su spomenici? Zašto brišemo sjećanja?
Zašto neprestano tragamo za identitetom iako nam on “bode oči” dimnjacima sa gradske periferije? Zašto svoje dragocjene prepoznatljive karakteristike tražimo u rijetkim voćkama, nepreciznim zapisima, zaboravljenim tradicijama? Zašto ignoriramo Fabriku?
Tačno je, Fabrika je oduvijek bila smrdljiva, prljava i bučna ali i takva učinila je da nekadašnja kasaba postane grad. Zahvaljujući njenim radnicima koji su stigli iz cijele nekadašnje Jugoslavije i Evrope Zenica je postala multikulturna i višenacionalna sredina, zahvaljujući Fabrici zatvorena mala kotlina postala je mjesto otvoreno za sve vrijedne ljude. U tome, nije se teško složiti, nema ničeg sramotnog. Naprotiv, to je idealna identitetska tačka koja nam, rado ću ponoviti, daje otvorenost, multikulturalnost, višenacionalnost… Ne mogu se sjetiti bolje tačke, jer samo sa takvim polaznim osnovama moguće je graditi budućnost. Nema potrebe da to činimo “od nule”.
…
Knjiga Moja fabrika donijela mi je mnogo zadovoljstva zato što je obradovala čitaoce koji su u njoj pronalazili članove porodica, komšije ili prijatelje, odreda radnike koji do tada nisu uspjeli kročiti u neku knjigu. Vjerovatno zbog toga, na svakoj njenoj promociji, predstavljanju ili čitanju osjećao sam pozitivnu energiju, ne znam je opisati, ali sam je zaista mogao osjetiti.
Istu energiju osjetio sam tokom stvaranja ove predstave. Imao sam zadovoljstvo da prisustvujem probama i uvjerim se koliko su rediteljica, dramaturginje, glumci i glumice, kompozitori, scenografi, kostimografi, dizajneri i sav taj vrijedni pozorišni svijet unijeli vlastitih sjećanja, emocija, truda, talenta da bi napravili ovu zajedničku Fabriku. Dali su joj mnogo jače temelje i solidniju konstrukciju.
Ovu predstavu ne doživljavam kao adaptaciju knjige. Teatarska Moja Fabrika, kolektivni rad ansambla BNP Zenica, je mnogo veća, preciznija i istinitija od skice koju sam napravio u samoći radne sobe.
Mislim da je ovakvu Fabriku teško ignorirati. Uvjerićete se i sami.
Selvedin Avdić
RIJEČ DRAMATURGINJE
Knjigu Moja Fabrika njen autor, Selvedin Avdić, označio je kao intimnu monografiju. Napisao ju je nepretenciozno, toplo, duhovito i iskreno. U jednom dijelu ovog melanholičnog dokumenta navodi slijedeće: „Danas mi je ostala samo želja da postanem ribar. (…) Da sve radim kako se nekada činilo (…) naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen. I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.“ Struktura knjige, koju čine kratka esejistička poglavlja, ostavlja na nas dojam da je zbilja to i učinio. Jedno jesenje popodne zaputio se u dugu šetnju svojim gradom i dopustio nam da krenemo s njim. Koliko god velik krug pokušao napraviti, uvijek ima na vidiku Fabriku. Zaboravljajući, natenane, jednu po jednu stvar, ispričao nam je priču o našem identitetu koju smo mi zaboravili. Autor nije imao namjeru objašnjavati nam što je naš identitet i u tome je čar ove knjige. Pripovijedajući nam o svom vremenu, svom gradu, svojoj obitelji, svojoj Fabrici, ispričao nam je priče o našim vremenima, našim gradovima, našim obiteljima i našoj Fabrici. Univerzalnost ove knjige, podsjetila nas je na važnost kulture sjećanja koju često zanemarujemo. U Zenici je nemoguće o njoj govoriti, a da se ne spomene Željezara.
Predstava Moja Fabrika prati strukturu knjige koju je ispreplela sa intimnim ispovijestima članova kolektiva kao i bivših radnika i radnica Željezare. U intervjuima radnici je često opisuju kao majku hraniteljku, a svoje prošlosti prisjećaju se sa radošću i žalom za sigurnošću koju su nekad imali. Oni nešto mlađi, pamte je kao neprijatelja i glavnog krivca za zagađenje, dok neki nemaju nikakav odnos prema njoj. No većina ponavlja isto, a to je da je nekada bilo bolje. Indiferentna sadašnjost, natjerala nas je da živimo prošlost, nadajući se da će ona ponovno postati naša budućnost. Paradoksalno s tim, većina nas ne poznaje povijest svoga grada i Fabrike. Ono što Zenica nije zaboravila jest da je u njezinoj srži radnička obitelj koju je stvorila zajedno sa Željezarom. Danas je ta radnička obitelj zaboravljena, baš kao i raznolikost identiteta grada. Upravo je to melanholija koja je obavila ovaj grad.
Tokom procesa pripreme predstave, otkrivali smo razne činjenice, događaje i ličnosti koji su obilježili Zenicu i Fabriku. Nije bilo moguće ispričati sve te priče, no nadamo se da će naša publika nastaviti ono što su knjiga i predstava započele – u prošlosti otkrivati vlastitu povijest i identitete koje ona krije, kako bismo ih u budućnosti nastavili graditi i čuvati. Fabriku i Zenicu obilježili su heroine i heroji, slikari, voće, pjesnici, mlinovi za kafu, muzički bendovi, kafane, superjunaci, filmovi, glumice, špijuni, menza, ljubav, čudnovate mašine, različitost, humor, rad i mnoge druge stvari. Ova predstava je zajednička intimna monografija u kojoj smo se pokušali prisjetiti svih stvari koje smo natenane, jednu po jednu, zaboravljali.
Emina Omerović
POZORIŠTE „U ISTINI“
Gotovo da i bez posredovanja složenog pojmovnog instrumentarija, kroz nepodnošljivu lakoću postojanja, već poodavno znamo – posebno od kada su nas, poslije pada Berlinskog zida, omnipotentnim autoritetom najmoćnije sile svijeta na stranicama časopisa Foreign Affairs izvjestili da smo slavodobitno umarširali u razdoblje kraja istorije, kraja ideologije i života u horizontu totalnog „realizma“ globalnog tržišta kao prirodne činjenice – osjećamo, zapravo, egzistencijalno iskušavamo, da živimo, i globalno i lokalno, u „postistinitom svijetu“. Vijest da je Oksfordski rječnik za riječ godine označio pridjev post-truth, samo je, dakle, potvrdila ono što već znamo: da je savremena condition humaine stanje „u kojem su činjenice manje uticajne u formiranju mišljenja javnog mnijenja nego emocije i lična uvjerenja“, da, jednostavno, živimo u stanju „predsintaksičke komunikacije“ (P. Sloterdijk) i „primatskog razumijevanja“ u kojem su iz komunikacijskog procesa potpuno isključene činjenice.
U (post)modernoj sofistici i njenoj kulturi slike, u „društvu spektakla“, u „postfaktualnom svijetu“ „istina“ se traži u svjetlećoj reklami propagande, pa onda, u entropijskoj informacijskoj mećavi, u „ekstazi komunikacije“, očigledno je da „istina“ ima odviše malo „pristalica“. Ima li, stoga – kada nas brutalna „realnost“ spoznajnih i moralnih „istina“ „postčinjeničnog svijeta“ dovodi na rub patološke desubjektivizacije – važnijeg pitanja od pitanja istine? Bez obzira, dakako, da li ga postavljamo na zdravorazumskoj, comon sense, informacijskoj, „pozitivističkoj“ razini „selektiranja“ binarne opozicije „činjenice/laži“ ili, pak, izlaskom na „klasični“, teorijski krajnje rafinirani: logičko-ontolološko-gnoseološki horizont. Jer, po svoj prilici, bez svega se može, ali temeljno antropološko iskustvo svjedoči da je „istina“ ona vrsta ljudskog izbora koji se kao egzistencijalni apriori pretpostavlja samom činjenicom da kondicionira ne samo osnove kognitivnog iskustva, nego i bitno određuje totalitet ljudskog kao takvog.
Može li se , dakle, u „totalitarizmu tehnokulture“ (Virilo), matriksovskoj ontologiji višestruko medijatizovanog simulakruma „stvarnosti“, napose, u specifikumu naše ideopatogene kaljuže i njene „identitarne“ „realno-racionalne“ proizvodnje svijeta i njegove slike/“istine“ – kroz krhko biće umjetnosti, „ u-djelo-postavljanja-istine“, dakle njegove estetske „istine“ – hybristički istrajavati na „realnosti“/“istini“, na potrazi za izgubljenim realnim, onim trajno obilježenim „modricama smisla“ (Adorno)?
Za Selmu Spahić – imajući na umu temeljna načela njezine, već jasno prepoznatljive, rediteljske „estetike otpora“ na osnovu koje, bez obzira na stilsku i žanrovsku raznovrsnost, gradi predstave, odgovorne, prije svega, prema svome vremenu, i koje se bave bitnim, kompleksnim pitanjima na scenski uzbudljiv, imaginacijski navlastit način, predstavama koje, dakle, o duhu vremena progovaraju rafiniranim, usložnjenim, potentnim scenskim jezikom i na razini sadržaja i na razini forme, u jednu riječ, i etike i estetike – ovo pitanje je, zapravo, retoričke naravi. Jer, riječ je, dakle, o autorici koja istrajno, sa izvornim osjećajem odgovornosti i nepatvorene (nota bene, nipošto i ne daj bože – „trendovske“!), egzistencijalno-antropološki utemeljene, „kožne“ potrebe za društvenim angažmanom – odmičući se od kulturno-istorijskog i teatarskog mejnstrima – kao egzemplarni „istorijski materijalist“, benjaminovski „distancirani posmatrač“, i postavlja pred sebe krajnje izazovan zadatak da „istoriju češlja u kontrasmjeru“.
Već je u nekoliko navrata (Hipermnezija, Skupština, Natatorijum), S. Spahić pronalazila u dokumentarističkom izrazu valjanu formu kroz koju se jasno reflektovala njena potreba da istinu direktno dramatizuje na sceni, da izrazi/iskaže krupne društveno-povijesne probleme, osjećanje egzistencijalno-epohalne obezglavljenosti, neposredno, frontalno, bez skrivanja iza fiktivnih likova. U tom smislu, vrijedi se podsjetiti, ove predstave imaju i niz elemenata postdramskog teatra: od odbacivanja tekstocentrične pozorišne paradigme, nezainteresovanosti za konvencionalni dramski fikcionalni tekst, koji se oslanja na likove i linearnu naraciju i konstituiše koherentnu mimetičku i „smislenu“, telelološku sliku svijeta, preko „zaborava“ tradicionalne i „obavezujuće“ aristotelovske identifikacije sa likovima, sve do posebno bitnog i karakterističnog mijenjanja i načina predstavljanja („Pozorište postaje političkim ne više direktnim tematizovanjem političkog, nego implicitnim sadržajem svog načina predstavljanja“ /H.-T. Leman/).
U tekstu Bilješke o dokumentarnom pozorištu Peter Vajs opisuje ključne karakteristike tog oblika pozorišnog izraza koji polazi od tradicije proletkulta, agitpropa, Piskatorovog političkog pozorišta i Brehtovih poučnih komada. Materijalni osnov prikazivanja su, između ostalog, intervjui, izjave poznatih lica, novinske i radio vijesti, fotografije, dokumentarni videomaterijal i slično. „Dokumentarno pozorište“, kaže Vajs, „izbjegava svaki pronalazak, uzima autentične materijale, koje, onda – donekle prerađene, ali sadržajno nepromijenjene – ponovo prikazuje na sceni“. U predstavi Moja fabrika S. Spahić, međutim, narečenu „građu“ „širi“, prije svega, oslanjajući se u bitnom na istoimeni postmodernistički roman Selvedina Avdića koji u svom „žanrovskom proklizavanju“ – u začudnom melanžu dokumentarne publicistike, esejistike, postmoderne proze, a zapravo krajnje svedeno: knjige – odgovarajući na pitanje Kako opisati grad, ispisuje, ispreplićući istoriju Grada i istoriju zeničke Željezare, i intimnu monografiju, pri čemu se stvaraju rafinirani odnosi između fikcionalnog i stvarnog, imaginarnog i činjeničnog, gradeći, dakle, složenu semantičku mrežu intertekstualnog prožimanja razuđenih tipova diskursa. Tekst predstave (autorski rad Emine Omerović, Bojane Vidosavljević i Selme Spahić) nesumnjivo se da rubricirati u polje postdramskog izraza upravo kako ga određuje Hans-Tis Leman, u smislu, već markiranog, odustajanja od fiktivnih likova i linearnog razvoja radnje, nepostojanja aristotelovske kompozicije, kao i zbog njegove imanentne interteksualnosti, uvođenja songova, individualizovanih i horskih pjesama. (Moglo bi se ovdje primjetiti da se – umnožavanjem dokumentarističkih glasova, u koje spadaju i ispovijesti glumaca, i koji nam posreduju scensku priču – jasno i iskazuje želja za objektiviziranjem, punom „istinošću“, što je, opet, podsjećam, pomalo paradoksalno, i bio aristotelovski ideal drame!) U ovoj tekstualnoj alhemiji svoje oneobičavajuće dokumentarističko scensko preobraženje „pretpjeli“ su i kadrovi iz filma Uzavreli grad Veljka Bulajića, egzemplarno potvrđujući da „svi igrani filmovi vremenom postaju dokumentarni“ ( Ž.-L. Godar).
Izvodeći glumački ansambl – ogoljen, bez mogućnosti da se iluzionistički skriva iza fiktivnih likova – na gotovo pustu scenu, otvorenu u beskonačnoj beketovskoj dubini, vječne sadašnjosti bez utjehe, što, naravno, pojačava utisak metafizičke praznine, povijesne zametenosti, S. Spahić, slijedeći duh Avdićeve proze , kreće sa glumcima, kroz složeni performativni proces, u scenski beskompromisno sučeljavanje sa pitanjem identiteta – koje se, posve u duhu postmodernog kulturalnog zaokreta, razumijeva u tročlanom jedinstvu performativno-pragmatičko-semiotičke prakse stvaranja identiteta kao konstruisanih, fluidnih i višestrukih – što se, dakle, krajnje svedeno, „tumači“ da je subjektov simbolički identitet istorijski uslovljen i uvijek ovisi o specifičnoj ideološkoj konstelaciji, onom što je već Altiser nazvao „ideološkom interpelacijom“.
Osjenčena „stahanovskom melanholijom“, Moja fabrika – srećom, van staklene bašte Yu-nostalgije i crne rupe Science Fiction Republike Jugoslavije – naglašavajući nemjerljivu vrijednost sjećanja i kulture pamćenja, scenskom persuazijom utvrđuje nas u izvjesnosti/želji da scenska stvarnost opisana ljudskim iskustvom ipak još postoji, da je i dalje moguće pozorište „u istini“. „I da posredstvom istine umjetničkog djela činimo bar nešto, koliko god to, možda, bilo i povijesno marginalno i sadržajno krhko, na izmjeni neistinitog svijeta“ (K. Prohić).
Nedžad Fejzić
Melanholija
Danas Zenicu prepoznaju uglavnom po fudbalu. Na Bilinom polju često igra Reprezentacija, a Čelik ima najfanatičnije navijače u državi. Osim fudbala, ne postoji više ništa toliko značajno sa čime se Zenica može povezati nakon posljednjeg rata. Nije ni to najgora stvar koja nas je mogla zadesiti. Mnogi su gradovi nakon rata imali još manje sreće. Zenica decenijama boluje od „stahanovske melanholije“. Oni koji dugo izbivaju iz grada prvo što uoče po povratku jeste sporost. Bez obzira na težak život, ljudi su bezvoljni i nezainteresirani za vlastitu budućnost. Kao da smo napravili puni krug i vratili se u doba prije dolaska željezničke pruge, kada je svako zašto imalo svoje zato.
Ipak, vjerujem da imamo dobre šanse. Nemamo više „ogromnog neprijatelja“ protiv kojeg je svaka bitka unaprijed izgubljena. Fabrika je danas mala, niti izgleda niti jeste onako snažna kao nekada. Svela se na mjeru kakva joj pripada.
Grad se sada mnogo jasnije vidi.
(iz knjige Moja Fabrika Selvedina Avdića)
Tri događaja
Tri su događaja odredila Zenicu i sva tri su u vezi sa Željezarom.
Prvi se dogodio 1892. godine kada su praški veletrgovac željeznom robom Leon Bondy, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali „Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica“.
Drugi se dogodio 1948. godine, kada je socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.
Treći ključni događaj je rat i privatizacija Željezare nakon njega.
U nastavku ću pokušati ukratko objasniti kako sam sklepao ovaj historijski dunđeraj.
Značaj prvog događaja potvrđujem činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, s mahalama, čaršijom, malim zanatsko-poslovnim sokakom, džamijom, medresom, mektebom i grobljem.
Nakon izgradnje fabrike dobila je vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine… Postala je gradić.
Broj stanovnika Zenice utrostručio se do kraja petogodišnjeg plana, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su metalurški institut, bolnica, stadion, banke, hoteli, kina, mostovi… Mogla se nazvati gradom.
Posljedice trećeg događaja još proživljavamo. Nakon što je izdržala rat, Fabrika je konačno poklekla. Od nje se ponovo traži ono zbog čega je izgrađena – čisti profit. Grad koji se duže od jednog stoljeća oslanjao na svoju fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo se urušavati u sebe.
(iz knjige Moja Fabrika Selvedina Avdića)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
