U Babinoj rijeci kod Zenice jučer je bilo veselo.Nakon deset godina života u špilji gdje se nekada skladištio eksploziv za kamenolom, Žarko Hrgić uselio u kamp kućicu koju su mu darovali naši radnici privremeno zaposleni u inozemstvu.Najveći iznos darivao je Veno Martić rodom iz Komušine kod Teslića.Trenutno živi i radi u Kanadi.Pored njega Vjekoslav Vučić rodom iz Kiseljaka skupio je donacije u Austriji tako da se tim sredstvima kupila kamp kućica u Vitezu.Treba reći da su braća Jurić iz Kule kod Travnika, momci poznati po uređenju okućnica i dvorišta, besplatno prevezli prikolicu od Viteza do Kamenoloma u Crkvicama.
Žarka sam upoznao prije osam godina.Dvije godine je već boravio u špilji.Mediji su o njemu pisali i izvještavali kao samotnjaku i izgubljenom čovjeku koji se vratio iz Njemačke i nije mogao useliti u svoj stan.Kada sam se prvi puta sreo sa Žarkom „sijevale su varnice“ jer je bio nešto neraspoložen.Nisam ništa napravio niti snimio.Drugi puta otišao sam sa Žarkovim jaranom Titom koji je ulični prodavač parfema, satova, naočala.Upoznali smo se u kaffeu Kaktus u Vitezu.On mi je rekao da mogu s njim posjetiti Žarka da će biti sve u redu jer su on i Žarko zajedno trenirali karate dugo godina.Zaista kada sam se pojavio s Titom kod njega nije bilo problema.Snimio sam prvu priču o njemu koja je imala medijsku pozornost.Mnogi su je prenijeli.Tito mu je nudio na poklon neki parfem trećerazredne klase.Besplatno naravno.Kada jeŽarko mirisao tečnost samo je rekao ovo je žešća krivotvorina.Tada sam doznao da se Žarko vrlo dobro razumije u skupe satove, parfeme, naočale, cigarete.
-Iz Njemačke su me vratili nakon devet godina jer su mi istekli papiri a nove nisam napravio.U međuvremenu se promijenio i Zakon tako da sam morao kući nazad u Zenicu.Došao sam u Zenicu s leptir mašnom u odijelu od kangara, bijelom košuljom i aktovkom u kojoj sam držao dokumenta.Naravno ušao sam u svoj stan koji je bio otključan a u njemu sam zatekao ženu s dvoje male djece.Ispostavilo se da je to samohrana majka kojoj je muž poginuo u ratu.Prenoćio sam tu noć u stanu na jednom ležaju i nikada se više nisam vratio.Jednostavno nisam želio da smetam toj majci s dvoje male djece i da ih uznemiravam.Sjetio sam se kamenoloma i špilje gdje su mineri ostavljali eksploziv za rušenje stijena.Ušao sam, prenoćio jednu noć, pa drugu, treću i tako deset punih godina“,priča za Flash.ba, Žarko Hrgić koji je dobio nadimak špiljski čovjek.
Istražujući problem sa stanom Žarka Hrgića doznao sam da je njegov otac Sebastijan bio nositelj stanarskog prava na stan od 70 četvornih metara u centru Zenice.Nakon završetka rata Žarko je otišao u Njemačku a Sebastijan sinovima u Hrvatsku.Stan je dao na čuvanje nekome prijatelju.Međutim nikada nije podnio zahtjev za povrat stana.Sebastijan je umro a stanarsko pravo po tadašnjem Zakonu preneseno je na općinu Zenica.Nitko od Sebastijanovih sinova koliko je poznato nije podnio zahtjev za povrat stana jer svi osim Žarka su vrlo imućni ljudi i privrednici.
Prije dvije godine Žarko je uspio upoznati i svoga sina Ivana.Više puta je dolazio u Busovaču 13. lipnja kada se slavi patron župe Sv.Anto, misleći da se sresti svoga sina.Međutim i da ga je vidio kaže poslije Žarko, ne bih ga prepoznao.Žena se Žarkova preudala a sin uzeo prezime od očuha.Sreća je htjela da Ivana jedan prijatelj dovede Žarku u Babinu rijeku gdje živi.Tu su se prvi put upoznali.
Ivan je odličan majstor za popravak automobila.Jedanput je organizirao i roštilj, pozvao mene i Žarka s namjerom da ga ubijedimo da napusti špilju i ode živjeti u jednu vikendicu nedaleko Busovače.Sve argumente koje smo iznijeli Žarko nije prihvatio.Jednostavno nije želio da itko brine o njemu jer želi živjeti „svoj“ život.Ivan je nudio vikendicu sa strujom, vodom, kupatilom, voćnjakom gdje bi se mogao Žarko malo i zabaviti ali ništa nije pomoglo.
Žarka sam snimao prije šest godina na minus 31 stupanj celzijevih.Bio je to kraj siječnja.Babina rijeka potpuno je zaledila.Srce puca od studeni.Jakna i kapa na njemu su se potpuno zaledile.On je hranio svoje pse koji su mu na neki način i pomogli da ostane „čitav“ jer je imao obvezu prema njima.Nekada ih je bilo trinaest, pa dvadeset, onda mu petnaest odvezu veterinari u azil.Sada ima desetak koje svakodnevno hrani.Često im kuha hranu koju pronađe u kontejnerima. Njemu je najdraža jutarnja kava na klupi pored špilje, bambuča i po neka cigareta. Ima odlično pamćenje a za šest mjeseci je naučio njemački jezik čitati, pisati i prevoditi. Žarko je jedini čovjek koji za deset godina života u špilji bez struje, vode, kupatila, telefona, nikada nije jadikovao. Nikada se ni na što nije tužio.Rijetko sam ga sretao neraspoloženog. Gotovo uvijek je nasmijan, spreman na šalu ali i ozbiljnu priču. Što je posebno zanimljivo nikada se nije tužio ni na vlast. O stanu u kojem je nekada živio rijetko je govorio. Jedno vrijeme je mislio da je stan prodan. Međutim argumentima je razuvjeren.
Naredne godine Žarko navršava 65 godina starosti i trebao bih ostvariti pravo na dvije mirovine. Jednu iz Njemačke a drugu iz BiH.Kamp kućica koju je jučer dobio bit će mu od koristi jer ipak su tu uvjeti za život puno bolji nego u špilji.Iskrena zahvalnost ljudima koji su dali novac za kamp kućicu u nadi da za Žarka dolaze bolja vremena.Zenica više nema špiljskog čovjeka!?
Tekst i snimke:Srećko Stipović/Flash.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
