Nije mit, stvarno je Vranduk bio često boravište bosanskih vladara i najvišeg plemstva. Ugovori, povelje, trgovina, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš, vojvoda Ivaniš Dragišić, kolega mu po tituli Stjepan Vukčić Kosača…
Stoput sam, ma šta stoput, prošao cestom iz Zenice prema Doboju i nikad, baš nijednom, nisam odolio blago usporiti na 14. kilometru, gdje se, u klancu iza oštre krivine, na zaravnjenom brdu iznad lijeve obale rijeke Bosne, ugleda Vranduk. Izgleda kao ukazanje, a ko ne zna za utvrdu – ukazanje, prije nego se uđe u istoimeni tunel, traje svega dvadesetak sekundi – pomislit će svašta, čak će, siguran sam, biti i onih koji će posumnjati u vlastiti razum. Iako se na Vranduk može s dvije strane, ukupno gledano je pristup prilično loš.
Sa zeničke strane se vidi, ali to nije pravo skretanje već ono nakon tunela, s tim da treba napraviti krug od nekoliko kilometara i opet se, jer fali putokaza, zapitati koji od putova što se granaju desno vodi prema utvrdi.
Također, ko do Vranduka dođe tim, „pravim“ putom, propustit će nestvarno čudesnu sliku utvrde viđene s obale Bosne: mnogi smo ih djetetom, „gutajući“ bajke, zamišljali baš ovako, s visokim bedemom, kulom zadjenutom u nebu i kućercima „podanika“, raštrkanim oko utvrde. Vrijedi, dakle, nekad krenuti i „krivim“ putom, jer s druge strane slika nije ni izbliza bajkovita, pa doći barem do tunela. Oni gore, oko utvrde, kasnije će me upoznati s time da je ovo takoreći novo naselje, nastalo od onih što su „spuzali“ s brda, i da ga narod zove Donji ili Novi Vranduk.
Ustvari je, ali ću to shvatiti naknadno, najbolja opcija ostaviti auto na proširenju pored glavnog puta pa prošetati do tunela; ovako stalno kočim i sklanjam se ukraj uske ceste, jer je ono u vidokrugu svako malo, iz novog kuta, drugačije i, izgleda mi, sve izazovnije.
Toliko sve zove da inače lijepu česmu – „Neka Allah nagradi sve učesnike ovog djela – amin“, stoji na ploči iznad pipa – primjećujem tek u povratku. Vraćam se na onaj „pravi“ put, ali usput, od želje da što prije stupim u utvrdu, ne vidim baš ništa pa je prva slika ubogi prastari kućerak, ma ustvari povelika kuća, unutar grada, koju vlasnik prodaje zajedno s okućnicom od dva duluma. Ne znam gdje su dulumi, oko kuće je kamen i strmina, ni normalna lijeha luka da se posadi, ali (ako) ko želi postati građaninom Vranduka, eto mu prigode.
Pred ulazom u utvrđeni dio, u biti jednu od malog broja gotovo originalnih srednjovjekovnih utvrda, čeka me – utvrda je depandans Muzeja Zenice – Hasan Šehić, zaposlenik Muzeja, inače stanovnik Vranduka, blag čovjek, ugodan sugovornik i odličan vodič, koji vas, kao što čine mnogi drugi, neće zatrpati gomilom bespotrebnih podataka već ispričati baš ono što treba i imati smislen odgovor na svako smisleno pitanje.
S Hasanom najprije obilazim prostrani tvrđavski obor, na čijoj daljoj strani od ulaza je postavljen pijačna tezga kako je izgledala za srednjovjekovlja: povrće, voće, kože, svijeće, glineno posuđe… Šareni se i mami. Između ulaza i tezge, bliže ulazu, tri mete za one koji vole samostrijel. Jest da drugih posjetitelja danas nema pa bih se možda i oprobao, ali bih u svojoj nevještosti mogao prebaciti i tvrđavski zid pa strefiti nekog u selu ili na cesti ispod utvrde u čelenku. Sigurnije mi je pokušati nabaciti potkovu na tanki kolac, time barem nikome neću nauditi. Uz bedem stoji i sprava za „bandu“, dvodijelna daska s otvorima kroz koje se provuku glava te ruke, na koje se nabace „bukagije“. Može bit’ da je za srednjovjekovlja bilo onih koji su tako postradali, mada je Vranduk kao zatvor, i to za političke zatvorenike, bio poznatiji za osmanske vladavine, u 18. i početkom 19. stoljeća. U jednom kutu top, a ima ih i drugdje, šta bi, je li, utvrda bez topova, na kamenom podestu teško oklopljeni srednjovjekovni vitez u punoj ratnoj spremi i mladica u bordo krinolini – dovoljno je proturiti glavu gdje treba i začas postaneš vitez il’ dama. Posebnu priču krije bunar-cisterna, čak šest metara ukopana u živu stijenu, s tek pola metra manjim promjerom.
Elem, neki kapetan, zapovjednik utvrde, od poroda je imao samo kćer jedinicu, toliko lijepu da joj nije dopuštao izaći iz utvrde. Po belaju se u nju zaljubi jedan od vojnika, a i ona u njega, pa se noću počeše tajno sastajati kod bunara. Kad to sazna njena brižna majka, izdade je mužu, a kapetan uhvati vojnika i baci ga u bunar. Djevojka je tugovala i molila Svevišnjeg da učini čudo i nađe način da opet budu zajedno. On joj usliši molitve i pretvori je u vranu pa se ona ustremi – pravo u bunar! Tražili je sutradan i narednih dana, ali je ne nađoše. Otad se ljudi, praveći krug oko bunara i ubacujući novčić, mole za vlastitu ljubav, a odmiču se okrenuti leđima, jer ko se okrene drugačije, uzalud je pravio krug i bacao novčić, ništa od njegove ljubavi. Pipam po džepovima, ali sam baš baksuz, nigdje „zvekoća“ 🙂
Sve što spomenuh ipak su samo sitni detalji spram velike, glavne kule. Između toga su mala kula i stražarnica dozidana uz veliku kulu. Inače se utvrda prvi put spominje s ranog proljeća 1410., i to po zlu: dubrovački trgovci tuže se preko svog kneza – utvrdom tada vladaju Mađari – hrvatsko-ugarskom kralju Sigismundu, jer je njegov podložnik, hrvatsko-slavonski ban Pavao Bősseny, zapovjednik utvrde, bezrazložno bacio u tamnicu dvojicu im sudruga.
Bőssenyjeva vojska tada je provalila u Podvisoki i, ne gledajući ko je plemić, a ko pučanin, pohvatala sve Dubrovčane. Malo nakon što je slučaj riješen, krajem svibnja iste godine, desio se još jedan sličan, a oba puta su siroti Dubrovčani i opljačkani. Bősseny je dvojicu dubrovačkih trgovaca, vjerojatno najbogatijih, mučio ovdje, u Vranduku, pokušavajući od njih, pod optužbom da drže stranu njegovim protivnicima i prijeteći im da će ih prognati čak u Košice, dakle u današnju Slovačku, iznuditi 1000 dukata.
Naravno da je utvrda postojala i prije prvog spomena, a ima čak i onih koji u Vranduk smještaju Ardubu, posljednje uporište pobunjenika u Velikom ilirskom ustanku, što se odvijao od 6. do 9. godine nove ere. Germanik ih je, znamo, slomio za sva vremena. Arduba na Vranduku ipak je samo (pre)smiona hipoteza, pogotovo što prigodom arheoloških istraživanja, provedenih 1968. pod vodstvom našeg najvećeg arheologa dr. Pave Anđelića, nije nađen ni najsitniji nalaz koji bi takvo što potvrdio.
Zato ćemo ipak ostati u srednjovjekovlju, zamišljajući kako – Ugre ćemo ostaviti po strani – bosanski banovi i kraljevi gordo stupaju istim ovim oborom, ni ne primjećujući stražara što se ukočio kao da su ga maloprije nabili na kolac. Penju se, kao sad Hasan i ja, u glavnu kulu pa će otpočinuti. Nije mit, stvarno je Vranduk bio često boravište bosanskih vladara i najvišeg plemstva. Ugovori, povelje, trgovina, izaslanstva, ponajviše dubrovačka, kasnije i osmanska, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš, vojvoda Ivaniš Dragišić, kolega mu po tituli Stjepan Vukčić Kosača…
Ponutrica kula mala je, nema sumnje da su se svim time bavili upravo ovdje gdje mi Hasan pokazuje male izložbe, etnološku i povijesnu. Dočekuje nas vitez u kožnim čizmama, s kacigom na glavi i uspravljenim kopljem, motreći nas – hajde dobro Hasan, njega odavno zna – preko oka dok očima prebiremo po drvenom posuđu. Na suprotnoj strani je trpeza s probranim jelima, nije za kraljeve zube nekakav smrdljivi čalabrčak. Dok meni rastu zazubice, Hasan slaže odore naredane sa strane, to su plemenitaši, još nije sezona kad na Vranduk navale čopori znatiželjnika, uzeli slobodan dan. U potkrovlju skromno namještena pisarnica.
Na fino izrezbarenom stolu svijeće i pribor za pisanje, na stalku upravo napisana povelja, druge odložene u stalaži, neke druge izvješene po drvenim zidovima. Sa strane fratarski habit, ipak su onomad fratri bili među malo pismena svijeta i glavni savjetnici kraljeva u posljednjim desetljećima bosanske samostalnosti. Kratko zavirujemo i u kovačnicu pa ćemo na zrak. Ispod utvrde, od bedema je dijeli samo uska cesta, džamija koju je narod počastio imenom osvojitelja Bosne, sultana Mehmeda el-Fatiha, a predaja kaže da je to jedna od najstarijih džamija u našoj zemlji. Stvarno se u dokumentima, i to u sastavu mahale Časne džamije, prvi put spominje tek 1604., u sumarnom popisu Bosanskog sandžaka Prvi put se ime sultana Mehmeda veže za nu tek za provale Eugena Savojskog u Bosnu, 1797. I sama je, kao i utvrda, zasvagda srasla za stijenu.
Drveni krov, drvena munara, ljepše od toga ne može. Hasan ima ključ i začas nas eto unutra. Inače postoje dva ulaza, što u džamijama nije baš čest slučaj. Iznenađen sam koliko je prostrana u odnosu na to kako izvana izgleda mala. Unutra jedan mladić u molitvi pa se trudimo biti tihi i ne smetati mu. Tepisi crveni, mihrab dopadljiviji od prosjeka. Penjem se i na kat, u prostor za žene, mogu jer trenutno nema nijedne.
Poznato je da je u Vranduku za srednjovjekovnih bosanskih vladara postojala katolička crkva. Pretpostavlja se da je, kao i mnoge druge po Bosni, sagrađena po kralju Stjepanu Tomašu i supruzi mu Katarini Kosača te posvećena imenjaku mu i zaštitniku svetom Tomi.
Za vrandučku crkvu kralj od pape Nikole V. traži i, 18. VI. 1443., dobiva povlasticu da svako ko kroči u nju od pape dobiva potpuni oprost. Mnogi se „objektivni“ povjesničari danas pitaju gdje li je, o, Bože, stajala crkva i nikako da se dosjete. Ne spominju, doduše, nijednu lokaciju, ali nikako da im padne na um da je – „Strah je neprijatelj logike“, reče nekad davno Frank Sinatra – stajala točno ondje gdje sad stoji džamija.
Da su arheolozi 1968. ili bilo kad pročeprkali oko džamije, bezbeli bi bilo i dokaza, ali nisu, već samo u unutar utvrde. Vjerojatno nije slučajno to što je crkva bez sumnje postojala 1463., a turski popisi je ne navode, ali se zato u onom prvom, 1468./69., spominje imam Muhjudin, koji službu obavlja u Vranduku. Pozdravljam se s Hasanom, mada ću ga kasnije, za šetnje selom, vidjeti u skupini radnika koji betoniraju postament šehidske česme s ispisanim imenima ovdašnjih šehida, postavljenu s vanjske strane glavne kule, u samom središtu sela. Preko puta je nekoliko metara visok potporni zid po kome su, u plitkim okvirima, naredani razni bosanski grbovi, od srednjovjekovnih do onog socijalističkog, s tvorničkim dimnjacima, ali i neki koje, iskreno, prvi put vidim. Posred zida nešto sasvim nalik kamenom mihrabu, ali bez izdubljene niše.
Lijepu sliku središta sela nagrđuju zelene i crne kante za smeće naredane ispod grbova. Kontam, valjda je to samo trenutno stanje. Zavlačim se ispod bedema, kamo se, a i tako ne daleko, može jedino kozjom stazom, uz rizik da se, ako se desi sekunda nepažnje, začas nađeš u danas mutnjikavoj Bosni. Selo je, osim spomenutih radnika, prilično prazno, sve dok se ne pronese glas da stiže pekar, dovozeći svjež kruh, nakon čega odjednom živne.
Mimo toga je prilično mrtvo, može biti i zbog toga što sam na Vranduk hodočastio tijekom mjeseca ramazana; mnogi poste, a još je prilično ugrijalo. Mnoge stare kuće prepuštene su zubu vremena da ih dokrajči; ljeskove letvice među koje je nabijana glina pomiješana s vapnom strše kao rebra psa koji se odavno nije pošteno najeo. Jedna mlada se, ne primjećujući me, češlja u dvorištu, a jedna narančasta maca mirno liže gusto krzno. Žuti poštanski sandučić još stoji na jednom zidu, a širom otvorena vratašca kroz koja je poštar vadio pisma i razglednice kazuju da bi ga trebalo poslati u muzej. Na dnu glavne „ulice“, ako se tako može nazvati uska cesta što se pruža s kraja na kraj sela, stoji nešto kao posjetiteljski centar: velika drvena nadstrešnica, klupe, info-ploča. Nedovršen, čim još drvene građe leži ispod najlona. Kroz prozor u najbližoj kući vidim nešto nalik etno-zbirci, ali je – šmrc! – zaključano. To bi valjda, neko mi je spomenu, trebala biti ta Bosanska kuća, mada ne kontam, tȁ sve kuće u Bosni su bosanske 🙂
Čudna stvar: 1462. su gospodari Bosne, slijepi za nadolazeću opasnost, angažirali kipara Ivana Hrelića iz Šibenika, učenika znamenitog Juraja Dalmatinca, za tromjesečni rad na vrandučkoj crkvi i samostanu u podgrađu Varošište (u koje ću se kasnije spustiti).
Dabogda da je Ivan završio „pogođeni“ posao. Ali… Prije sedam godina Vranduk je, ponajprije trudom direktora Muzeja Adnadina Jašarevića, „upao“ u IPA projekt prekogranične suradnje koji se bavio povijesnim utvrdama i dobio značajna sredstva za obnovu. Uz Vranduk su se u projektu, sveukupno vrijednom više od milijun eura, našle utvrde u Herceg Novom, Klisu (kod Splita) i Šibeniku, koji je bio i nositelj projekta!
Eto, gdje je prije pet i pol stoljeća stao Šibenčanin Ivan Hrelić, opet nastavili Šibenčani! Spuštam se ispod utvrde vidjeti tunel probijen za izgradnje Brodske ceste, i to točno ispod glavne kule i džamije, pa ću u Varošište, danas selo uz Bosnu, tri kilometra udaljeno od Vranduka, a za srednjovjekovlja, pa i kasnije, vrandučko podgrađe, u kome stanovnici Vranduka i sad imaju obradive parcele.
Prolazim pored groblja, a prvi zanimljiv detalj u selu je likovni prikaz Vranduka na garaži privatne kuće. Onda ništa, nula bodova, sve do velebne džamije, čiju bijelu munaru vidim još s ruba sela. Džematu i džematlijama sagradili su je prije sedam godina braća Ismet i Besim Begić. Nije samo velika, dapače, estetika je Begićima očito bila na prvom mjestu, od arhitektonskog rješenja do izbora materijala, modernih, ali bez i najmanje primjese kiča kakvog se itekako nađe na novijim bogomoljama u našoj zemlji. Usudit ću se, evo, reći da joj je pročelje jedno od najljepših kad je riječ o poslije rata izgrađenim džamijama.
Jednostavno, a nema mu mane. Jest da se malo čudim da je uopće sagrađena, jer je munara s druge strane Bosne prilično blizu. „Hah, ma blizu je“, s osmijehom mi objašnjava jedan mladić, „ali gdje je most da dođemo do nje?!“ Spomenuh srednjovjekovni franjevački samostan u Varošišću. Bio je, kao i samostanska crkva, pod patronatom svete Marije. Spominje se u nekoliko oporuka dubrovačkih trgovaca i zlatara u Bosni, koji oporučno ostavljaju dukate za njenu izgradnju i uređenje, koje je također, među ostalima, trebao obavljati spomenuti Ivan Hrelić. Najstarija je oporuka nekog Radiča Mišetića, umrlog u Fojnici 1449., kada je vrandučki gvardijan bio izvjesni fra Stjepan. Radič ostavlja pet dukata koje namjenjuje za izgradnju samostana.
Za razliku od vrandučke, lokacija crkve i samostana je poznata, a nije nimalo čudno što se mjesto zove Klisa (ecclesia = crkva). Na Klisi su se nalazile i srednjovjekovne franjevačke crkve u Srebrenici, Visokom, Zvorniku, Bakićima kod Olova i drugim mjestima.
Ruševine srednjovjekovne crkve u Varošišću kod Vranduka naslov je znanstvenog rada dr. Pave Anđelića u kome su objelodanjeni rezultati arheoloških istraživanja obavljenih 1968.
Narod je, piše Anđelić, a ispričali su mu mještani, „otkad je svijeta i vijeka“ s Klise donosio fino otesan kamen za izgradnju kuća i štala. U onom što je ostalo, uglavnom zasuto zemljom, lako je bilo prepoznati prostranu lađu, kor i prezbiterij crkve, sve izvedeno u gotičkom slogu, a istražena su i tri groba, od čega su se dva nalazila unutar crkve. Na Klisu ne odoh, mada mi jedan sredovječni domaćin pokaza dio sela u kome se nalazi. „To ti je privatno, čovjek tu ima livadu i voće…
A i to, kao, nekad bila crkva… Eto, ne znam, sve može biti, al’ nema ti se tamo ništa vidjeti, džaba bi’ išao…“ Za kraj: Ko želi jedan dan života koji će pamtiti, neka se fino zaputi na Vranduk. Ako ne bude zadovoljan, dajem mu jedan dan svog života. Je l’ pošteno?!
Autor: Milo Jukić/bljesak.info
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
