Walter Gonzalves (52) rođen u brazilskom gradu Vitoriji, u Bosni i Hercegovini nastanio se 1999. godine kao humanitarac američke organizacije “Professional Internationals”. Ranije je živio u Briselu i radio sa izbjeglicama iz BiH. Kada je rat završen shvatio je da narodu BiH treba pomoć u vlastitoj zemlji. I u BiH prvi put došao je 1997. godine. Vratio se nakon dvije godine i nastavio raditi na pomoći bh. stanovništvu kojem je tada trebala svaka vrsta pomoći.
“Dijelio sam pakete, namještaj, a radili smo i na obnovi kuća. Pomagali smo da se ljudi vraćaju kućama i da imaju neki početni kapital”, rekao je Gonzalves za Anadolu Agency (AA).
– Zadnja stanica za osobe koje su prepuštene same sebi –
Ovakva vrsta pomoći je trajala sve do 2008. godine kada se spomenuta humanitarna organizacija povlači iz BiH. Međutim, Gonzalves tada odlučuje da ostane u zemlji koju je izuzetno zavolio. Tokom svoje dugogodišnje misije mnogo je radio sa djecom i mladima, pa je odlučio nastaviti u tom smjeru. Kupuje zemljište i pruža priliku mladima da rade. Konkretno pružio je priliku mladima koji su nakon punoljetstva izlazili iz domova za nezbrinutu djecu i ponovo se vraćali na ulicu jer nisu imali drugu opciju. Prije pet godina napravio je i farmu na kojoj svake godine zaposli najmanje dvije osobe.
“Kupili smo kuću koja je bila srušena. Tri godine smo živjeli bez vode i struje. Sada smo u boljoj situaciji. Na farmi živi deset osoba. Pored njih, četiri osobe koje su se oženile ne žive više na farmi, ali dolaze i rade jer nemaju druge uslove”, ispričao je Gonzalves. Poručuje da je farma “zadnja stanica za osobe koje su prepuštene same sebi i nemaju gdje”.
“Ima osoba koje su bile u zatvoru i sada nemaju gdje. Ima i osoba koje nemaju roditelje. Ovdje ima različitih ljudi. Neki su iz domova, a neki sa ulice”, pričao je Gonzalves. Anel, Sanel, Danijel, Rudolf, Petar, Sifet, Ivan na farmi se bave različitim poslovima, obrađuju zemlju, prave plastenike, obrađuju plantažu sa šljivama i višnjama, siju povrće, brinu se za stoku, kokoši, ćurke…
“Radimo prema našim mogućnostima. Jedan dio naše proizvodnje ide za dnevni centar, nešto prodajemo, ali i proizvodimo za sebe. Naš cilj je da se farma sama finansira, da od nje može svako živjeti. Neko od rada na njoj ima džeparac, a neko platu”, pojasnio je Gonzalves. Na farmi nema određenog vremena koliko mogu biti. Neke osobe su živjele na farmi, nakon toga su se oženili, dok neki sada rade u Njemačkoj, Crnoj Gori, Srbiji…
“Pružamo im priliku da budu ovdje sve dok ne nađu bolje uslove za život.”, pojašnjava Gonzalves. Farmu finansiraju osobe koje su volontirale poslije rata u BiH i koje su i tada pomagale građanima ove zemlje. Riječ je o pojedincima iz Francuske, Belgije, Brazila, Velike Britanije, Austrije, ali i strane nevladine organizacije. Pričajući o svojim prijateljima u Brazilu Gonzales kaže da imaju običaj reći šta to on radi u BiH, jer u njegovoj matičnoj zemlji ima više siromašnih ljudi. Dodaje da je ovo “jedina institucija koja prima ljude koje niko neće i koji nemaju gdje”.
“Ovo je samo privremeni centar. Ne želimo da ovdje niko bude vječno, nego samo da stane na noge i ide dalje”, kazao je Gonzalves, koji tvrdi da se u Brazil ne planira vratiti.
Govoreći o Svjetskom prvenstvu odigranom prošlog ljeta u Brazilu rekao je da je tada bio u rodnoj zemlji i navijao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i nosi dres popularno zvanih „zmajeva“. Elna Demirović, odgajateljica u dnevnom centru koji djeluje pri Udruženju građana “Pomirenje” istakla je da je centar prvobitno bio namijenjen djeci koja su sklona prosjačenju. Međutim, to se promijenilo, jer su vremenom počela da dolaze i djeca koja nemaju probleme, a u cilju pomoći u vezi sa učenjem, pisanjem zadaće…
“Imamo i djecu koja koriste sve naše usluge. Dolaze ujutro da se okupaju, doručkuju, a nakon toga slijedi učenje”, pričala je za Anadolu Agency Demirović. Djeca u centru imaju i rekreativne aktivnosti, igrice ali uče i da sviraju gitaru, pjevaju, borave u radionici. Kroz centar dnevno prođe oko 15 djece, a ukupno ih dolazi oko 30.
“To su djeca koja imaju socijalne probleme, bilo da je riječ o problemima u porodici, školi. Uglavnom, često su to djeca iz siromašnih porodica. Nekad su to djeca i sa problemima u porodici, gdje se radi o nasilju, fizičkom ili psihičkom”, pojasnila je Demirović. U centar dolazi i mnogo problematične djece koja se u centru mijenjaju.
“Postoje djeca koja nemaju uslova da se okupaju kod kuće”, pojasnila je Demirović. Ajnur Hadžić (14) u dnevni centar dolazi sa osmogodišnjom sestrom Ajnom.
“U dnevni centar dolazim već tri i po godine. Dolazim jer je ovdje jako lijepo i ovdje radimo zadaću, imamo hranu. Na kraju svake godine idemo na neke izlete”, ispričao je Hadžić.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
