Davne 1965. godine, počeše se otkrivati moje interesovanje za zanat, kako bi stručno rekli, zanimanje koje čovjeka odvede na put da samostalno privređuje i sebi i drušvu neposredno svojim ruka i svojim znanjem koje je stekao školovanjem.
Kroz samu historiju, a i kroz sam životni vijek čovjeka, njegovim odrastanjem stiče se i potreba za samoostaljenjem, formiranjem porodice i ličnim doprinosom drušvu.
Cilj mi je da svojim sjećanjem, ličnim iskustvom, prikažem svoje gledanje, svoj doprinos viđenju onog što je nekad bilo, a vezano je za zanat, okosnicu napretka i razvoja jedne urbane sredine.
Sama potreba za kulturom življenja, osnovnim potrebama, krova nad glavom, egzistencijom, iziskuje potrebu da i sam sudionik doprinese da to bude u skladu sa barem minimalnim potrebama osnovne ćelije društva, a to je porodica.
U kuću nam dođe vodoinstalater, moler, Radio i TV mehaničar, električar, stolar, tapetar, zidar, u posljednja vremena informatičar, ispred kuće automehaničar, autoelektričar, i svi oni čine jednu zajedničku grupu koju zovemo jednostavno-zanatlije…
E pa, ko su ti ljudi, kako su stekli ta znanja, kako su došli do tih zanimanja koja doprinose funkcionisanju jednog drušva i napretku istog.
Historija kaže da je prva Srednja škola u Zenici otvorena davne 1939. godine, zbog potrebe Željezare i Rudnika, jer grad, nekadašnja kasaba počinje da se budi, nakon dugog privrednog sna od 1918. godine, previranja drušvenog i političkog života u Zenici, jednom riječju, oživljava privreda, Željezara ulazi u ekspanziju rasta a samim tim i potrebu za zanatskom radnom snagom, do sada priučenom, ali od sada i za školovanom, jer mnogi stranci koji su držali proizvodnju kako u Željezari tako i u Rudniku, napustili su Zenicu i otišli u svoje matične zemlje.
Slijedom događaja, za potrebe Rudnika se otvara i prva Zanatska škola za rudare. Učenici , budući rudari, uglavnom veći dio svog školovanja su proveli u jami , ali, za to su imali i naknadu. Dolazi rat, Željezara i Rudnik nastavljaju proizvodnju pod vlašću okupatora, i ta proizvodnja ne prestaje ni tokom rata, nastavlja proizvoditi i poslije rata, nakon kojeg se nastavlja i školovanje građana Zenice kako u zanatskim školama, tako i na visokim školama po velikim gradovima tadašnje Države.
Moja sjećanja dopiru, što se tiče samog zanata, tamo negdje do 1965.godine, kada sam već bio blizu završetka osnovne škole i kada su se u Zenici počeli kupovati i prvi kućanski aparati, prvi fabrički namještaj, kada su se pojavili do tada rijetki automobili, potreba za modernijom odjećom, novim cipelama, i svega onog što iziskuje koliko toliko normalan život čovjeka i njegove porodice.
I do tada su postojale brice, krojači, urari, sarači, zanatski cehovi ( udruženja zanatlija), lože kako bi se danas reklo, po kome je i naselje Londža dobilo ime, jer se na Londži nalazilo sjedište jedne takve ,,lože”, sjedište zanatskog ceha.
Ali, modernizacijom cijele planete, opredjeljenjem Države , time i grada Zenice, ukazuje se potreba za školovanjem stanovništva, kako teoretskog tako i praktičnog.
Škola učenika u privredi, zanatska škola, ili kako su je popularno zvali ŠUP, nalazila se u samoj jezgri grada, dijelom zahvatajući Kučukoviće, adijelom samu čaršiju. Smještena iza zanatskih radnji, ćevabdžinica, slastičarni, na mjestu gdje je sada Osnovna škola učenika sa posebnim potrebama, pružala je teoretski dio budućim kvalifikovanim majstorima različitih, uglavnom novih zanimanja koja su pratila novu tehniku koja je dolazila u Zenicu.
Nastava se odvijala sistemom, pola godine na teoretsku nastavu, pola godine na praktičnu nastavu u privredu, zanatsku radionicu ili kod privatnika određenog zanimanja.
Zenica je počela dobijati novi školovani kadar zanatlija, Zapad sve više i više utiče na razvoj našeg društva, proizvode se vlastite kućanske mašine, otvaraju se fabrike radioaparata i televizora, fabrike, obuće, odjeće…a školovane zanatlije čeka siguran posao. Neko će u fabriku u proizvodnju, a neko mora da sve to održava, ali tu su uslužni servisi, tu su radionice, ali tu je i škola koja će dati znanje svim tim zanatlijama.
Nova Škola učenika u privredi, savremena po svim sadržajima, otvara se u naselju Potok, 1996. godine, ali sa savremenim napretkom. Naime, u školi se otvaraju i školske radionice u kojima su učenici sticali svoja praktična znanja. ŠUP u Potoku, upisuje buduće prve Radio i TV mehaničare, krojače, autoelektričare i autolakirere, električare, koji će praktičnu nastavu obavljati u školskim radionicama, i paralelno njima frizere, fotografe…koji će praksu obavljati po zanatskim i drugim radionicama.
Nastava se u početku obavlja po sistemu, pola godine na praksu, pola godine na teoriju, a od 1968. sistem se mijenja u sedam dana na teoriju, a sedam dana na praktičnu nastavu…
Problem za obavljanje praktične nastave ne postoji, u Zenici se otvaraju mnogi servisi, broj privatnih radionica naglo raste, u školskim radionicama su savremena učila, nastavnici praktične nastave su školovan kadar izabran iz privrede ili od majstora koji su došli u Zenicu iz većih gradova, razvijenijih po stepenu obrazovanja, jednom riječju, Zenica živi svoj procvat, zanat se cijeni, nova znanja se stečaju.
Vidimo novine na ljudima, moderne frizure, modernu odjeću, u kućama se čuje muzika sa aparata, vidimo i svijet na malim ekranima, stare limene šporete izbacujemo, unosimo električne peći, frižidere, fotografišemo se, kupujemo metražu pa kod školovanog šnajdera da nam sašije dio odjeće po modi iz ,,burde”, obućari nam prave cipele po mjeri, a sve to prate naše vrijedne zanatlije koje nam svojim znanjem to održavaju, koji nam montiraju prve lustere, postavljaju antene za TV aparate, šišaju nas kako im kažemo…
Škola učenika u privredi preseljava se na Bilimišće, godine 1978, a na tom mjestu u Potoku, sada je Ekonomska škola i Druga gimnazija…jer mjesto ekonomske škole zauzimaju ustanove u Fakultetskoj školi…
Na Bilimišću paralelno sa Stručnom zanatskom školom preseljava se i Tehnička škola, a tu je i Srednja Rudarskohemijska škola.
Vremena se mijenjaju, mijenjaju se i uređenja Države, ali zanati ostaju i uspomene na velike majstore svog zanata…
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
