Ima ljudi koji neumorno rade, koji ostavljaju značajne tragove o drugima, ali uvijek ostaju sa strane, u sjeni, u svom samozatajnom svijetu, dok većina tih drugih nikako da primijeti ni njih ni ono što rade.
Ti koji su u sjeni, u prikrajku, nisu, zasigurno, oní koji znaju samo za sebe i svoje dobro: oni su, ponajčešće, vječni tragaoci za dobrom u drugima i drugome.
Ljudi su to koji su odgajani u duhu ljubavi, uvažavanja i poštovanja drugih i koji iz tog svog poimanja svijeta ne mogu i neće da izađu. Oni tragaju za dobrom, za ljepotom, za onim što čovjeka čini čovjekom, bez obzira ko je, odakle je i šta taj čovjek radi.
Oni to dobro i lijepo, za razliku od mnogih drugih, uvijek znaju i pronaći, jer – znaju šta traže. Naći će, ponekad, to zapretano dobro u rudarskoj duši, kada u nju zavire, u nekoj mahali ili mostu ispod kojeg su se našli, pored izvora vode, kraj utihle mašine koju vrsni majstor pokušava da vrati u život, pored kiseljaka koji klobuča….
Onima koji su isuviše zagledani u danas, u surovu i oporu realnost, učinit će se da takvih, možda, više ni nema, ili da iščezavaju poput endemskih biljaka. Oni se ne guraju u redovima, njih ne voli svjetlo kamera, njih nema tamo gdje se dijeli i uzima.
Oni su navikli da uzmu samo ono na čemu je ostao i na čemu se dobro oslikava trag njihovog ustrajnog rada. Takvi su i drugačije ne može biti.
Prošlo je četrdeset godina od našeg prvog susreta i upoznavanja.
U danima kada ovo pišem njegova i moja „Naša riječ“ sprema se da obilježi svoj 68 rođendan. Raifu Čehajiću je deset godina više, meni – četiri manje.
U velikoj prostoriji, zajedničkoj redakciji, bilo je deset, dvadeset, nekada i više ljudi. S lijeve strane, oko sredine, u dijelu koji je meni bio posebno blizak i drag bila je redakcija Posebnih izdanja.
Tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka nastajala su tu glasila: „Zenicatrans“, „Izgradnja“, „Sebešić“, „Janj“, bilten PBS Zenica, ZPP-novine… Tu su, jedan do drugoga, sjedili Milenko Mlađenović, urednik i redaktor u toj posebnoj redakciji, moj istinski učitelj u novinarstvu i novinar Raif Čehajić: tih, nenametljiv, uvijek predan zadataku koji mu je povjeren; tiši i od nas koji smo kao saradnici tu dolazili da dobijemo teme i zadatke. Nekada je trebalo da sām pripremim cijele novine ili bilten, a rok je, kako se je s blagim osmijehom govorio naš urednik Milenko, bio – juče.
Raif, prije toga učitelj i nastavnik, postao je potom analitičar, biograf, bloger, ekonomski analitičar, genealog, hroničar, muzički kritičar, nastavnik, novinar, pripovjedač, publicista, romanopisac… Objavio je i više od trideset knjiga, uglavnom kao autor. Glavninu, dvije trećine tih ukoričenih pisanih tragova objavio je nakon odlaska u penziju.
Iako je postao sve spomenuto, i mada se mnogo toga promijenilo od godine kada smo se upoznali, Raif je, ostao isti, njegova topla duša ostala je ista, nalik dušama većine onih koje je opisao u svojoj posljednjoj knjizi „Moji savremenici“.
Foto: Masar Krasnić
Midhat Kasap
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
