Sve ono što svi mi, od dječaraca do umirovljenika, kao đaci početnici trebamo znati o ekonomiji i dugu izloženo je u 127 stranica trodijelnog Eseja o neoliberalnom stanju – kako je knjiga podnaslovljena – autora Maurizija Lazzarata koji već u predgovoru hrabro izjavljuje da je tekst rezultat nužnosti odvažiti se na neprijateljski teritorij i analizirati ekonomiju duga i proizvodnju zaduženog čovjeka ne bi li se pokušala izgraditi oružja za borbe koje se ne naziru.
Prvi dio – Shvatiti dug kao temelj društvenog života – potencira 70-te kao desetljeće prevrata neoliberalizma. Ističe se prije svega važnost zakona koji su usvojile sve vlade i koji je upisan u različite europske ugovore, a to je zakon o zabrani financiranja društvenog duga uz pomoć središnje banke (koja bi tiskala novac). Ta ‘neovisnost središnje banke’ zapravo znači ovisnost o tržištu jer zakoni prisiljavaju na pribjegavanje privatnim vjerovnicima i uvjetima koje diktiraju vlasnici vrijednosnih papira, dionica i obveznica jer se prije usvajanja ovih zakona država mogla financirati pri središnjoj banci bez plaćanja kamata i vratiti dug po dospijeću prihoda.
Možda je najupečatljivi detalj prvog dijela fusnota broj 4, zapravo citat A. J. Haeslera – Sociologie de l’argent et postmodernité, koja kaže: ‘U odnosu na potrošački kredit, plaćanje kreditnom karticom istinski je kvalitativni skok. Dok se potrošački kredit dobiva tek na izričit zahtjev, sustav kreditnih kartica automatizira kredit; inverzija inicijative ovdje je primjerna. S karticom je odnos s kreditom u svakom trenutku uspostavljen, dovoljno je samo upotrijebiti karticu i pokrenuti ga (…). Sustav plaćanja karticom uspostavlja strukturu permanentnoga duga. Permanentno smo dužnici nekog komercijalnog ili bankarskog organizma, permanentno trošimo unaprijed.’
Genealogija duga i dužnika, drugi dio, umnogome je naslonjen na Drugu raspravu Nietzscheova spisa Uz Genealogiju morala. Lazzarato postavlja i brani hipotezu da je odnos vjerovnik-dužnik nadređen odnosima kapital-rad, socijalna država-korisnik, poduzeće-potrošač i da prolazi kroz sve te odnose postavljajući korisnike, radnike i potrošače kao dužnike, transformirajući svakog pojedinca u zaduženi ekonomski subjekt. Odnos vjerovnik-dužnik oblikuje ukupnost društvenih odnosa u neoliberalnim ekonomijama. U takvom se sustavu koji živimo sloboda nužno manifestira u onoj mjeri u kojoj prihvaćate način života kompatibilan s otplatom. Za autora ‘dug nije samo ekonomski dispozitiv, on je također sigurnosna tehnika vlade kojom se nastoji smanjiti neizvjesnost ponašanja podanika’. Dug akumulira novac te se preko tehnika kapitalizma (financija) nastoji podrediti svaka mogućnost izbora ili odluke koju sadržava budućnost reprodukciji kapitalističkih odnosa moći, iznova i iznova. Dug tako, u konačnici, prisvaja vrijeme samog života (budućnosti) a ne samo vrijeme rada.
Zatim je predmet rasprave rani rad Marxa Kredit i banka u kojem se rapravlja o egzistencijalnom dugu gdje se kao zaključak provlači da je povjerenje u kapitalizmu ograničeno na povjerenje u solventnost i od solventnosti čini sadržaj i mjeru etičkog odnosa čime se ‘moralni’ koncepti dobrog i lošeg, povjerenja i nepovjerenja prevode u solventnost i nesolventnost.
Potom fokus ide na Deleuzeova i Guattarijeva Anti-Edipa i Deleuzeova predavanja iz 70-tih (prije negoli je neoliberalizam uveden) gdje se kao primarni motiv provlači tvrdnja da u temelju ekonomije nije razmjena nego asimetričan odnos moći vjerovnik-dužnik što znači da je ekonomska proizvodnja neodvojiva od proizvodnje i kontrole subjektivnosti i njezinih oblika egzistencije, dok je novac – prije negoli je sredstvo ekonomije – izraz moći zapovijedanja i distribucije mjesta i zadataka podanika. Do uravnoteženja nikada ne dolazi, neravnoteža je fundamentalna i konstantna. Neravnoteža je odlika kapitalizma, a ne njegova patologija.
Dug u neoliberalizmu, treći dio eseja, iščitava Foucaulta i ‘rođenje’ neoliberalizma. Lazzarato na primjeru najnovijih financijskih kriza dokazuje da upravo država (kao ‘pozajmljivač u posljednjoj instanci’) omogućuje reprodukciju kapitalističkih odnosa moći utemeljenih na dugu, čime samu državu proziva za najsnažnijeg provoditelja neoliberalne doktrine. Ne bez doze cinizma, zaključuje da će troškove ponovnog uspostavljanja odnosa eksploatacije i dominacije (op.a. spašavanja banaka) platiti same žrtve javnim novcem, a ne doprinosima dioničara i vlasnika vrijednosnih papira.
Zatim autor razglaba kako se u neoliberalizmu prava pretvaraju u dug pa tako i oni koji koriste socijalna prava postaju zapravo socijalni dužnici, korisnici socijalnog duga, a to znači da njihova otplata počiva na usvajanju prikladnih ponašanja.
Osvrće se autor u trećem dijelu i na dugu imanentan proces individualizacije koji je uvjetovan samom logikom duga, iz razloga što je svaki pojedinac poseban slučaj koji treba brižljivo analizirati, ‘moralno’ procijeniti. Upravo procjenu etiketira kao tehniku ovladavanja ponašanjima.
Lazzarato ne propušta pripisati Deleuzeu i Guattariju najveću zaslugu pri tumačenju kapitalizma kroz dvostruko ‘grabljenje’ subjektiviteta. Dug grabi subjektivitet ‘moralno’, ideološki i to je društveno podčinjavanje, dok je drugo strojno podjarmljivanje gdje mi (individue) ne djelujemo, ne koristimo, nego funkcioniramo prema stroju i programima koji nas koriste kao jednu od svojih sastavnica, postupamo prema naredbama stroja da bi dobili pristup (bankovnim automatima isl.) i u tom trenutku mi nismo individue nego dividue. Podčinjavanje je funkcioniranje prema normi, pravilu, zakonu, dok podjarmljivanje znači procedure, načine upotrebe, protokole koji ne zahtijevaju djelovanje nego reagiranje. Norma, pravilo i zakon grabe subjekt, ali nikako dividuu, to čine strojevi sa svojim procedurama, protokolima.
U kontekstu borbi koje se ne naziru, a koje zaziva još u predgovoru, u ovom se dijelu objašnjava kako kapitalizam nema jedno ishodište, izvor moći (koje treba uništiti), nego da je ono mnogostruko, i da nijedno nema primat nad drugim, a mnogostrukost na okupu drži dug.
Treći dio, a ujedno i esej, završava temom antiproizvodnje, koja prema Deleuzeu i Guattariju nije suprostavljena proizvodnji, ne ograničava je niti obuzdava. Antiproizvodnja preuzima zadaću ‘proizvođenja nedostataka ondje gdje postoji suvišak’, što znači da je rast (‘suvišak’) obećanje nikad ostvarene niti ostvarive sreće jer antiproizvodnja preuzima zadaću proizvođenja nedostataka na bilo kojoj dosegnutoj razini bogatstva naroda. Antiproizvodnja suvremenog kapitalizma danas se izražava politikom zaduženosti.
Zaključkom Lazzarato daje općenite smjernice kako se boriti protiv Velikog Vjerovnika: autor poziva na transverzalnost u svim domenama, reinvenciju ‘demokracije’, ne samo poništenje duga nego i izlazak iz dužničke moralnosti i diskursa.
U kolopletu zahtijeva za potrebom uvođenja osobnog bankrota, edukacijom djece još od najranijih razreda osnovne škole o važnosti pravilnog vođenja osobnih financija (da bi se izbjegao upravo spomenuti osobni bankrot), stavljanjem javnog duga pod nadzor (kakav-takav ili bolje kazati nikakav nadzor, jer kako nadzirati nešto nad čime se nema ovlasti!?), zahtijeva za potrošnjom svega onoga što ne možemo nikako sebi priuštiti osim pomoću kredita/duga, Lazzaratova Proizvodnja zaduženog čovjeka stoji kao inteligentna i beskompromisna rasprava o dugu koji ne trebamo znati nositi niti kako se s njim nositi, nego naprotiv, moramo ga bez konsenzusa zbaciti kao nametnutu elementarnu pretpostavku ljudskih odnosa.
manager.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
