Bosna i Hercegovina ima veoma komplikovan zdravstveni sistem, koji je jedinstven u Evropi i podijeljen na tri dijela – Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt BiH. Ovi sistemi međusobno vrlo malo sarađuju, a sastoje se od 13 fondova zdravstvenog osiguranja i 14 ministarstava koja bi trebalo da upravljaju sistemom.
Ministarstvo zdravstva na državnom nivou ne postoji. Sličan sistem zdravstva ima još jedino Švicarska, čija je nadležnost podijeljena na kantone.
“Podijeljenost na kantone je jedina sličnost koju imamo sa Švicarskom u ovoj oblasti. Oni su, za razliku od nas disciplinirani, spremni na dogovore, poštuju jedni druge, ali imaju i mnogo više novca koji odvajaju za zdravstvo. Dok mi u prosjeku izdvajamo oko 550 eura po glavi stanovnika, švicarski fond je 20 puta veći, pa njihova izdvajanja po glavi stanovnika iznose skoro 10 hiljada eura”, tvrdi prof. dr. Zaim Jatić, predsjednik Udruženja porodične/obiteljske medicine u Federaciji BiH i ljekar u Javnoj ustanovi Domovi zdravlja Kantona Sarajevo.
Neki od rezultata podjele sistema su različiti zakonski i podzakonski propisi u pojedinim dijelovima države. U BiH su trenutno na snazi tri zakona o zdravstvenoj zaštiti i tri zakona o zdravstvenom osiguranju – svaki entitet kao i Brčko distrikt BiH ima svoje zakone.
Različiti zakonski propisi dovode i do različitog tretmana pacijenata, lakši ili teži pristup uslugama, ali i različit kvalitet usluga, s obzirom na to da neki kantoni imaju višestruko veće budžete od drugih.
Dr. Jatić kaže da je najveći problem zdravstva u BiH predimenzionirani birokratski sistem koji troši značajna sredstava na samoodržavanje, pa izdvojeni novac nije dovoljan za uspješnu i modernu zdravstvenu zaštitu, ali ni za dovoljan broj ljekara i medicinskog osoblja po glavi stanovnika.
“U BiH imamo najmanji broj ljekara i medicinskih sestara po glavi stanovnika u Evropi. Ono što moramo mijenjati je način finansiranja zdravstvenog sistema, koji je isti kao prije 50 godina. Smatram da moramo dozvoliti reorganizaciju javne ustanove i to na način da privatni zdravstveni sektor uključimo u zakonski regulisan zdravstveni sistem”, smatra dr. Jatić.
O reformi zdravstva u BiH se već godinama govori, iako se stanje u ovoj oblasti praktično nije mijenjalo više desetina godina. Analize i izvještaji pokazuju da je zdravstvena zaštita na lošem nivou, a njene karakteristike su visoki troškovi, nezadovoljstvo korisnika i finansijska neodrživost.
Od svih dosadašnjih reformskih pokušaja, kao najznačajniji, izdvaja se uspostavljanje sistema porodične medicine koji je uveden na osnovu Projekta osnovne zdravstvene zaštite. Međutim, dr. Jatić, koji je predsjednik Udruženja porodične/obiteljske medicine u Federaciji BiH ističe da ovaj sistem trpi velike kritike javnosti, pa tek trebaju uslijediti potezi koji će porodičnu medicinu pokušati dovesti na odgovarajući nivo.
Dr. Jatić navodi kako bi prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine u BiH trebalo raditi oko 1.600 liječnika porodične medicine, no stanje u praksi sasvim je drugačije.
“Prema izvještajima entitetskih zavoda za javno zdravstvo, u BiH imamo 746 specijalista porodične medicine, što je nedostatak od oko 50 posto ovih liječnika”, otkriva dr. Jatić, ističući da što je veći broj stanovnika na jednog ljekara porodične medicine – kvalitet zdravstvene zaštite opada.
“Optimalan broj pacijenata dnevno po timu porodične medicine je do 35. U praksi su ove brojke uduplane. Također, optimalno je da za pacijenta imamo 20 minuta po pregledu, a u stvarnosti je to 5-7 minuta. Najviše su zanemarene preventivne aktivnosti kao što su prevencija kardiovaskularnih bolesti, malignih bolesti, prevencija i liječenje pušenja i gojaznosti, kao i palijativna i gerijatrijska zdravstvena zaštita. Ovi nedostaci imaju svoju direktnu refleksiju na broj oboljelih i umrlih od kardiovaskularnih bolesti, malignih bolesti ili u nedostatku kućnih posjeta umirućim i nepokretnim pacijentima”, naglašava Jatić.
Da nedostatak zdravstvenih radnika utiče na kvalitet pružanja usluge, smatra i Jelena Grujić iz Udruženja medicinskih sestara, tehničara i babica Republike Srpske. Tvrdi da pacijenti neće biti zadovoljni sve dok su uslovima rada nezadovoljni ljekari i medicinsko osoblje.
“Nezadovoljni smo, generalno smo nezadovoljni. Premalo smo plaćeni za poslove koje obavljamo. U svakom segmentu fali kadrova. Fali materijala za rad. Pacijenti kupuju zavoje, analgetike, flastere, nedostaje lijekova. Godinama veliki broj radnika odlazi u Njemačku, Austriju, a odnedavno je i Slovenija otvorila vrata za nas”, priča Grujić.
Dodaje da osim medicinskih sestara, sve više ljekara odlazi u inostranstvo, naročito oni koji imaju želju za usavršavanjem i specijalizacijom.
“Istina je da država za školovanje jednog ljekara uloži više od 100.000 konvertibilnih maraka, ali su znanje i sposobnost jednog stručnjaka zapravo neprocjenjivi. Nama ljekari specijalisti odlaze u penziju, mladi ljekari u inostranstvo i nismo ni svjesni da nam se zdravstveni sistem uveliko urušava. Podaci iz manjih domova zdravlja u Republici Srpskoj koje imamo su takvi da kažu kako je već nekoliko konkursa za, na primjer, ljekara opšte prakse završilo neuspješno. Od mlađih ljekara niko se nije javio, nema interesa”, naglašava Grujić.
Osim nedovoljnog broja ljekara i medicinskih radnika, svaki zdravstveni sistem u BiH dužan je svakom pacijentu, zdravstvenom osiguraniku, omogućiti i besplatne lijekove koji su im neophodni za život.
Sa nedostatkom upravo ovih lijekova, više od mjesec dana, suočavaju se pacijenti u Federaciji BiH. Oni koji su oboljeli od karcinoma ponovo su bez terapije. I to ne prvi put. U najvećem Kliničkom centru, u Sarajevu, gdje se dnevno liječi više od 500 oboljelih, nemaju lijekova za liječenje karcinoma pluća, debelog crijeva, jajnika i dojke. Lijek mogu primiti samo oboljeli koji ga sami kupe. Ostali su na listi čekanja.
Zdravstveni sistem Federacije BiH kaže da bi lijekove trebao nabavljati Zavod zdravstvenog osiguranja, a plaćati ih iz Fonda solidarnosti, kojeg pune građani i Vlada Federacije.
Prema Uredu za reviziju, Vlada Federacije BiH u Fond solidarnosti uplaćuje manje od 20 posto sredstava, jer, kako kažu iz Ministarstva zdravstva FBiH, “nije bila u mogućnosti ispoštovati obaveze radi deficita u budžetu”.
Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja u Federaciji BiH tvrde da je problem i u globalnoj nestašici lijekova, ali i u kašnjenju isporuke zbog “aktuelnih dešavanja u svijetu, procedure uvoza i kontrole”.
Osim nedostatka lijekova i tzv. liste čekanja opterećuju pacijente u BiH. Najčešće se žale na netransparentnost, navodeći da niko ne zna kada će doći na red, niti postoji bilo kakva mogućnost praćenja ove liste.
Važnost uvođenja transparentnih listi čekanja pacijenata, prepoznala je organizacija Centri civilnih inicijativa koja je od početka godine potpisala memorandum o saradnji s bolnicama iz Bihaća, Tomislavgrada, Foče i Brčko Distrikta BiH o uvođenju elektronskih listi čekanja koje pacijentima osiguravaju kvalitetniji pristup informacijama, a zdravstvenim radnicima olakšavaju rad i pojednostavljuju komunikaciju sa pacijentima.
“Upravo ovakav sistem je u najvećoj mjeri oslobođen mogućnosti utjecaja pojedinaca što dovodi do smanjenja mogućnosti za koruptivne radnje. Na taj način se želi doprinijeti smanjenju rizika za pojavu korupcije u sektoru zdravstva u BiH kroz unaprjeđenje transparentnosti, odgovornosti i integriteta zdravstvenih ustanova u BiH koje će biti primjeri dobre prakse za dalje uspostavljanje sistemskih preventivnih rješenja i suzbijanje korupcije u sektoru zdravstva”, navodi Dijana Ban iz Centra Civilnih inicijativa.
Osim organizacije Centri civilnih inicijativa na problem korupcije u zdravstvu u BiH godinama ukazuju i izvještaji Transparency International BiH.
U njima se navodi da građani pod korupcijom u zdravstvu u svakodnevnom životu najčešće podrazumijevaju davanje mita u novcu za pružanje medicinskih usluga, međutim u ovoj organizaciji navode da osim plavih koverti postoje mnogo složeniji oblici korupcijskih rizika
“Mnogo veći problemi odnose se na procese javnih nabavki u zdravstvu. Imajući u vidu da se enormne sume novca troše u zdravstvu, oko tri milijarde KM, te netransparentnost ovog procesa, može se samo zamisliti koliko tog novca završi tamo gdje ne bi trebalo. Treći nivo problema odnosi se na činjenicu da se na menadžerske pozicije imenuju ljudi po stranačkoj pripadnosti, a ne stručnosti”, kaže direktor Transparency Internationala Bosne i Hercegovine Srđan Blagovčanin, ističući da korupciju u zdravstvu pokazuju i revizorski izvještaji, ali da se ovakvi slučajevi rijetko prijavljuju.
“Prioritetno je potrebna reforma zdravstva i sistemski pristup ovoj reformi. Zdravstveni sistemi koje danas imamo u BiH su jako kompleksni, za njih se izdvaja velika količina novca, a građani, u odnosu na izdvojene novce, nemaju adekvatni zdravstveni sistemi”, ističe Blagovčanin.
Prema podacima Fondacije Centar za javno pravo i studije koje je ova Fondacija sprovela, stopa izdvajanja za zdravstveni sistem iz BDP-a u BiH iznosi 7,2 posto – 8,8 posto u FBiH i 5,5 posto u RS-u.
To je približno jednaka stopa izdvajanja kad se uporedi sa zemljama u regionu, gdje Hrvatska izdvaja oko 7,5 posto, Crna Gora 6,8 posto, Slovenija 8,4 posto, Srbija 8 posto. Stopa je približno jednaka kao i zemljama EU, gdje Švedska izdvaja 8,9 posto, Norveška 8,7 posto, Italija 9 posto ili Austrija 9,9 posto.
Sve spomenute zemlje imaju veći BDP od BiH, gdje je samo norveški BDP veći sedam puta. Ako se gleda izdvajanje po glavi stanovnika, ono u BiH iznosi oko 500 eura, u Švedskoj 2.650 eura, u Sloveniji oko 1.750 eura ili u Hrvatskoj oko 920 eura.
Što se tiče finansiranja zdravstva, u ekonomski razvijenim zemljama postoje tri glavna modela. U mnogim evropskim zemljama, kao i u Hrvatskoj, primjenjuje se tzv. model socijalnog osiguranja, u kojem se sredstva za zdravstvenu zaštitu, ali i penzije, nezaposlenost i druge socijalne rizike – uglavnom prikupljaju preko obaveznih doprinosa koje plaćaju zaposlenici i poslodavci.
U modelu nacionalnog zdravstvenog osiguranja koji se, između ostalog, primjenjuje u Velikoj Britaniji, Švedskoj i Kanadi, glavni su izvor sredstava porezni prihodi, a ne namjenski doprinosi za zdravstveno osiguranje. Posljedica toga je činjenica da se zdravstvene vlasti za svoj budžet moraju intenzivno takmičiti s drugim korisnicima poreznih prihoda kao što su obrazovanje, ili transport.
Treći se model koristi samo u SAD-u. Neobičan je po tome što je većina radnika i njihovih porodica zdravstveno osigurana kod privatnih osiguravajućih društava preko preduzeća u kojima radi, tako da privatni izvori sredstava čine znatno veći iznos ukupne zdravstvene potrošnje. Ipak, čak i SAD ima dva velika programa javnog zdravstvenog osiguranja: Medicare (za starije osobe) i Medicaid (za siromašne). Ti se programi finansiraju kombinacijom poreznih prihoda i doprinosa na plate.
Prema Evropskoj socijalnoj povelji, koju je BiH ratificirala, zemlja je obavezna uspostaviti učinkovit sistem socijalne zaštite, osiguranje prava iz zdravstvenog osiguranja i uspostavljanje dostupnog efikasnog sistema primarne zdravstvene zaštite stanovništva, s posebnom pažnjom prema ugroženim grupama stanovništva.
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava, čija je potpisnica i BiH, kaže da svakom čovjeku mora biti omogućeno uživanje prava utvrđenih zakonom, pa tako i prava na zdravstvenu zaštitu, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.
Pošto reforma u oblasti zdravstva nije označena kao jedan od uslova koje je potrebno ispuniti u procesu pridruživanja BiH Evropskoj uniji, njen uspjeh zavisit će isključivo od domaće inicijative, političke volje, ali i rada u ovoj oblasti.
Autor: Radio Sarajevo
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
