I ove godine je Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ sa sjedištem u Münchenu i Odžaku raspisalo književni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu bajramsku kratku priču i bajramsku pjesmu sa tematikom Bajrama i bajramskih običaja i dodjeljivanje književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ s ciljem da se bajramski običaji i ljepote tog velikog praznika kroz pero sačuvaju za nove naraštaje.
Abid Jarić, duvanjsko-zenički pisac, je po peti put dobio ovu prestižnu međunarodnu nagradu za svoju prozu „Baklava u obliku srca”.
BAKLAVA U OBLIKU SRCA
1.
Dugo joj je trebalo da progovori, a onda je gotovo zajecala.
„Ne znam majko da li ću moći. Nikad do sada nisam to radila. Znaš i sama da sam ti uvijek samo pomagala u pripremanju bajramskog ručka. Kako ću to? Pa, šta će babo reći?
Sjena se malo pomjeri u uglu sobe na koji je slabo padala svjetlost jedine sijalice. Bila je sva u bijelom. Haljina, duga do poda, bluza zakopčana do grla i mahrama čvrsto vezana ispod brade još je više isticala bljedilo njenog lica. Na nogama bijele papuče za koje je otac rekao, kad ih je donio, da su bile jedine sa zlatnom kopčom i istim takvim vezom oko nje.
„Moći ćeš, kćeri. I sama sam u tvojoj dobi prvi put napravila bajramsku baklavu. Gledala si kako to radimo ja i tetka Safija. Ako budeš trebala pomoć, evo me”, začu Behara glas koji je dolazio iz ugla.
„Majko, ipak, strah me je. Bez baklave nema bajramskog ručka, uvijek si tako govorila. Ako ne bude dobra, kako ću babi na oči. Znaš i sama da je od svih slatkih zijafeta svakog Bajrama tražio samo baklavu. Oslabio je ovog Ramazana. Iftario se sa samo nekoliko zalogaja. A pio je mnogo vode, gledala sam to svojim očima.”
Behara sva uzdrhta i šerpa iz njenih ruku iskliznu i pade na pod.
„Evo vidiš, majko. Zar ovakve ruke mogu napraviti to što od mene tražiš. Sve mi se muti u glavi. Samo što se nisam onesvijestila. Molim te oslobodi me ovog tereta. Nije on još za mene”, molećivo se obrati Behara.
Sjena je i dalje bila na istom mjestu. Ni da se premjesti s jedne noge na drugu, niti da podigne ruku. Zaklopila oči i ne trepće. A neka koprena od lošeg svjetla igra joj oko glave i spušta se niz cijelo tijelo pa se Behari čini da i nije u kuhinji, s njom, nego negdje daleko izvan zidova ove kuće i baščenske ograde. Tamo negdje u pomrčini u kojoj se brišu sve granice i nestaju svi obrisi.
„Baklava se ne pravi prstima, nego srcem, kćeri. Nju ne čine bilo čije godine, nego je ona sva od ljubavi. Oni koji ne poznaju taj osjećaj, nikad je neće moći napraviti. To mi je rekla moja majka, a evo sad to isto ja tebi kazujem”, izgovori tiho, a da ni ovoga puta oči ne otvori.
Istina, čula je sve ovo Behara ne tako davno kad su majka i tetka Safija razgovarale noć prije prošlogodišnjeg Kurban-bajrama. Tetka je bila mlađa od majke, a uvijek se ponašala kao da je starija. Majci to nije smetalo. Tetka je voljela puno pričati, a da joj majka, koliko Behara zna, nikada nije na tome zamjerala iako je majci svaka riječ bila vrijedna kao dukat. Nisu se svađale, a postojale su situacija u kojima je to bilo gotovo neizbježno. Majka je njenu vatru gasila blagim osmijehom i sa nekoliko riječi poslije kojih nije imalo smisla više raspravljati. Tetka Safija je bila žena mehka srca, ali oštra jezika. To su svi znali u komšiluku. I u nevolji i u radosti, ona je bila prva koja bi pristizala u pomoć. Kad se ono komšinica Ademovca vratila iz bolnice i kad su je na nosilima unijeli u kuću, ona je dugo bila s njom, kuhala joj, previjala amputiranu nogu i u mrtvi mrak se vraćala. Za to vrijeme njen sin Jusuf boravio je u Beharinoj kući, a i tetak je znao navratiti pa ponekad i prenoćiti. Pričalo se kako je nekoliko dana pred smrt komšinica u pero izdiktirala advokatu, koji je došao na njenu molbu, da njivu ispod kuće ostavlja tetki Safiji. Tako bi i bilo da se to istog dana nije saznalo. Bolesnica je još uvijek bila pri svijesti kad je advokat morao izmijeniti oporuku i navesti kako se imanje na Likuši, a čini ga: kuća, okućnica i njiva ispod kuće što udara u put, a sve u posjedu Naze, udovice hadži Adema Duvnjakovića, po njenoj dobroj volji uvakufljuje jer sama nema djece ni bliže rodbine.
Kad su joj neki kasnije predbacivali da i nije najpametnije postupila, tetka bi im jednostavno odgovarala:
„Sevap se čini samo zbog Božije nagrade” i prekidala svaki dalji razgovor.
Tetka je voljela zabavljati Jusufa i Beharu pričama koje je slušala od svoga daidže Latifa. Brz na misli i spretan u govoru važio je za najboljeg pripovjedača u cijelom kraju. Ljudi su ga pozivali na sijelo da im daidža Latif divani. A on je to znao najbolje činiti. Nije ga trebalo dugo uvjeravati da krene s pričom. Najčešće bi sjedao na pod. Lijevu nogu bi podvio, a desnu ispružio. Ramena su mu bila uvijek podignuta, a leđa oslonjena o zid. Oči bi bile sklapljene sve dok je trajala priča. A tekla je, otprilike, ovako.
Taj Krilan bio je ubog čovjek, sirotinjsko dijete kakvih je u tom kraju bilo oduvijek. Međutim, imao je nešto što ga je činilo neizmjerno bogatim. Njegova Hatka bila je žena-vila čiju bi ljepotu mnogi platili dukatima samo da je vide, a kamoli da je imaju. Nije prošlo ni dvije godine otkad ju je doveo, a dva sinčića uvećaše njihovu sreću u siromaštvu na koje Hatka nije kukala, a Krilan ga se nije stidio. U to vrijeme aga bi neki Šahin koji ostade upamćen kao dobar čovjek. Njegovi kmetovi nikada nisu ostali bez dara kojeg je Ikić, čovjek mu od povjerenja, drugog dana Bajrama dijelio svakom od njih.
Kad bi god pripovijedao ovu priču, na ovom bi mjestu daidža Latif pravio dužu pauzu. Zašto je to činio, nikad niko nije doznao. Uglavnom, oči bi i dalje bile sklopljene dok je lice poprimalo izraz zadovoljstva.
Jednog dana aga se neočekivano našao u Krilanovoj avliji. Domaćin se iznenadio posjeti. Izvinjavao se što prije nije znao da će navratiti pa bi žena ispekla pitu, ali, eto, ima pure i mlijeka, ima šta je Bog dao, pa ako su gladni mogu ući il’ u kuću il’ sjesti u avliji. Aga je sjahao s konja, a njegova tri pratioca su i prije nego što su noge dodirnule zemlju bili pored njega. Rekao je da će ručati u avliji, pod kruškom. Posjedali su. Hatka je iznijela čanak s purom i lonac s mlijekom. Nezvani gosti nisu mogli skriti divljenje prema ljepoti koja im se pred očima ukazala. Oči bi se zamutile, a pokreti postali brži. U prsima je nešto uzrastalo i svaki trenutak bi neko od njih izbacio poneki uzvik. Jedino je aga bio suzdržan. Iz bisaga je izvadio nešto umotano u platno. Polagahno je razmotavao dok se nije zabijelila kuhana janjeća plećka. Velikim nožem krivašem izrezao je meso na krupne komade, a onda je iz druge strane bisaga izvadio čitav pšenični kruh. I njega je razlomio i sve uredno rasporedio po platnu.
„Domaćine, pozovi svoje da ručamo“, mehkim glasom obrati se aga domaćinu.
„Sramota je, aga. Mi smo ionako maločas jeli. Jedite vi. Vi ste sigurno gladni“, uzvrati skrušeno Krilan
„Nema sramote kad se jede. De, zovi djecu i ženu.“
Dok su jeli, Hatka se brinula da djeca ne prave veliku galamu. Davala im je manje komade i stalno ih upozoravala da dobro žvaču. Na kraju je donijela bijeli rubac i bokal vode da se operu ruke.
„Domaćine, znaš li koliko si ti bogat čovjek? Da mi je imati to tvoje bogatstvo dao bih sve na ovom dunjaluku“ , iznenada progovori aga.
„Čestiti aga, meni je Bog udijelio siromaštvo i hvala mu na tome. Ja bogatstva nemam.“
„Imaš, bolan, kako nemaš. Imaš ono što sam ja želio čitav život da imam, ali Bog nije dao, pa šta ćemo. Ova tvoja djeca, tvoje su bogatstvo. Nego, ponudit ću ti nešto što još nikom nisam do sada. Čestit si čovjek, vidim, i mlad si, i snažan. Ova tvoja nejač zaslužuju bolji život. Dat ću ti na pet godina jednu njivu u Glibinama. Ori je, kopaj, kosi i sve što na njoj nađeš nosi svojoj kući. Od tebe tražim da svake godine u mjesecu kad se ovce janje iziđeš u Paklinsku dragu i pomogneš mojim čobanima. Sad odluči.
Dok je ovo izgovarao, aga je bio sasvim ozbiljan.
„I da ne zaboravim. Do ljetine je još dugo pa ću ti sutra poslati tovar žita i krompira.“
Aga ode, a Krilanovi ostadoše u čudu pitajući se kakvo je ovo proviđenje pohodilo njihovu kuću.
Sutradan, sve bi onako kako je aga rekao.
S jeseni, Krilan i Hatka uzoraše njivu i ona rodi prigoricom, rijetkom pšenicom u tom kraju. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Agino ime bilo je najčešća riječ koja se izgovarala u njihovoj kući.
Ne prođe dugo, a Krilan dobi poziv da sa djecom i ženom pređe na agino imanje i smjesti u kuću koja je bila namijenjena za nadglenika aginih njiva i voćnjaka.
To je bio najsretniji Bajram u njihovu životu.
„Eto, djeco“, završavala bi tetka Safija svoju priču, „od tog Krilana i mi Krilanovići vodimo porijeklo. Tako je, bar, tvdio daidža Latif.“
2.
Noć se već uveliko kruni u žišcima što titraju u komšijskim prozorima i počinje se ćutiti najljepšim mirisima koji dolaze od spremanja bajramskog ručka. To su one noći kad sve u njima treperi od uzavrele želje da sve na sutrašnjoj sofri bude besprijekorno pripremljeno i na vrijeme postavljeno. To su one noći kad se umor utapa u tihu pjesmu koju niko ne čuje osim onog koji je pjeva.
A Behari nije do pjesme.
Uskoro će jutro, a ona još nije ni počela pripremati bajramsku baklavu.
„Majko, odakle da počnem?“ , molećivim glasom progovori.
„Od početka, kćeri. Sve mora krenuti od početka. I sama znaš“, ponovo se oglasi sjena. „Bogu su najmiliji oni koji ustraju na svom putu, a ovo je noćas tvoj put. Oni koji se naviknu odustajati, tražiće sami sebe čitavog života i nikad se neće naći. I zato kreni. Budi pažljiva s posuđem s kojim radiš. Komšija ne smije čuti njihovu zveku, a kamoli babo koji je u sobi do nas. Ovo je noć mira i zikra i niko taj mir ne bi smio remetiti. Brzo će jutro. A pred tobom je još mnogo posla. Ne zaboravi na sofru iznijeti hurme jer nam se to desilo prošlog Bajrama na čemu nam je otac zamjerio. Pa sad kreni, kćeri moja“ i glas se oboji toplinom od koje se Behari orosiše oči.
Da je od suza mogla gledati, djevojčica bi vidjela kako majčina sjena nestaje, tiho, poput dječijeg uzdaha.
Odjednom, kroz otvoren prozor zahitri blag vjetar i Behari se učini da nije u svojoj kući, nego na nekoj mirisnoj livadi gdje, sva uzbuđena i lepršava, dočekuje prvu svjetlost mubareć jutra.
3
„Bajram barećola, Avdo“, obrati mu se komšinica Zuhra sa širokim osmijehom. „Čudi me da nisi sa mojim Izom. Svaki put, do sada, nailazili ste skupa iz džamije. Da nije štogod puklo među vama“, sada se grlato nasmija.
„Hitio sam, Zuhra. S Izetom sam bio u safu. Ono što se u djetinjstvu svezalo ne može se tako lahko razvezati. Ne boj se. Žurim, jer Behara je sama. Ovo joj je prvi Bajram bez majke. A i tužna je. Ne znam kako će sve ovo predeverati. Još je dijete. I u snu joj izgovara ime.“
Krajičkom mahrame Zuhra je već brisala suze.
„Svima nam nedostaje, moj Avdo. Fali, brate, pa eto ti. Sinoć sam stotinu puta pogledala u pravcu vaše kuhinje. Svjetlo se do ranog jutra vidjelo. Sve očekujem da se na pendžeru pojavi ona i da jedna drugoj mahnemo. Uzalud mi bi čekanje. Vjerovatno ste ti ili Behara zaboravili ugasiti svjetlo. Pa sam onda pomislila da je došla Safija da vam spremi bajramski ručak. O svemu sam razmišljala, o njoj najviše. I sam znaš, bile smo kao sestre“ i niz njeno lice potekoše suze, a da ih nije ni pokušala sakriti. „Molim te, vas dvoje priđite do nas da skupa bajramujemo. Vjerovatno ti je to i Izo rekao“, jedva promuca.
„Hvala ti. Jest, rekao mi je. Allahova milost vas dotakla. Došli bismo da je potreba. Jučer, pred sami akšam, Safija nam je sve donijela. Baš sve što je i rahmetli Ismeta pripremala za Bajram. Jedino nema baklave, reče da joj je izgorjela pa ćemo bez nje ostati i mi i oni.“
„Možda sam pogriješila, ali ja sam sve do ranog jutra osjećala miris Ismetine baklave iz vaše kuhinje. Mogla bih se zakleti. Takvu agdu kao što je bila njena, niko nije znao napraviti.“
Krenuo je.
Do kuće ga je dijelilo tek nekoliko koraka, a njemu se to vrijeme oduljilo. Već ga je počelo sapinjati u prsima i daviti u grlu. Kad otvori vrata, u život ga vrati poznati miris. Na sofri je bilo svega na što je navikao sve ove godine. Na sredini, u posudi od porculana, mirisala je baklava izrezana u obliku srca.
Odjevena u novu haljinicu i u zelenim papučama, Behara je stajala pored sofre i drhtala od neke skrivene sreće.
„Babo, Bajram barećola“, i potrča mu u zagrljaj.
Obje očeve ruke obujmiše je oko pojasa i podigoše.
„Allah razosum, dijete moje“, i djevojčica ugleda, dok ju je milovao, kako njegovo lice postaje vlažno.
„A baklava? Kako si mogla? Kako si znala?“
„Bilo je lahko, babo. Jer, baklava se ne pravi prstima, nego srcem“, izgovori u jednom dahu i nježno se privi uz oca.
Abid Jarić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
