Zeničanka Alma Jeftić u Tokiju radi na globalnom istraživanju o pandemiji koronavirusa

– Ideja za istraživanje je počela u potpunosti bezazleno nakon što je profesor psihologije Andreas Lieberoth s Univerziteta Aarhus na Facebook grupi koja okuplja psihologe zainteresirane za metodologiju istraživanja napisao komentar o planiranoj studiji i pozvao kolege/kolegice iz grupe da se pridruže. Cilj istraživanja je otkriti šta je to što najviše uznemirava ljude tokom perioda pandemije, ali i utvrditi konkretne aktivnosti i ponašanja koja nam pomažu nositi se sa ovom situacijom. Zbog toga, popunjavanjem upitnika pomažemo psiholozima, psihijatrima, ljekarima i svim ostalim zdravstvenim radnicima da planiraju programe prevencije i konkretne prijedloge i intervencije za nadležne institucije – kazala je Jeftić.

Istraživački projekat koji obuhvata više od 45 zemalja širom svijeta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, provodi Univerzitet Aarhus iz Danske. Cilj istraživača je utvrditi kako pandemija COVID-19 utječe na ljude u različitim državama i kulturama, uzimajući pri tome u obzir i individualne razlike. Pored toga, analizira se i povezanost između percipiranog nivoa stresa i povjerenja u vladu, zdravstvo, policiju.

– Imajući u vidu da je BiH poslijeratna zemlja u kojoj dosta ljudi pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, jako je važno da povedemo računa o mentalnom zdravlju i damo šansu stručnjacima da nađu najadekvatnija rješenja. U ovom trenutku mi tek očekujemo prve podatke -istakla je Jeftić koja uskoro završava doktorat iz socijalne psihologije na Univerzitetu u Beogradu, a pored toga radi i kao koordinatorica istraživačke mreže “Transnational Memory and Identity in Europe” pri Savjetu za Evropske studije sa Univerziteta Columbia u New Yorku.

Vidljiva prisutnost straha i anksioznosti u cijeloj BiH

Smatra da je vidljiva prisutnost straha i anksioznosti u cijeloj BiH, što je dodatno uvećano trenutnom obaveznom izolacijom, dok su zatvorenost u stanove i kuće, izmijenjena svakodnevnica, povremeni nedostatak osnovnih namirnica u prodavnicama svakako samo neki od mogućih podsjetnika na rat.

– Uzimajući to u obzir, složila bih se s preporukama o provođenju karantina i izolacije koje su objavljene u renomiranom naučnom časopisu ‘The Lancet’. Informacija je neophodna stoga se treba pružati svakodnevno, namirnice i ostale potrepštine moraju biti dostavljene onima koji to sami ne bi mogli učiniti, period trajanja karantina i izolacije treba biti što je moguće kraći, ali ipak dovoljan kako bi bio djelotvoran, potrebno je naglašavati povezanost altruizma i samoizolacije – kazala je ova stručnjakinja.

Istakla je da je utjecaj izolacije dugotrajan i često mnogo više utječe na ljude nego što su toga i svjesni.

– Studije provedene nakon epidemije SARS-a su pokazale kako su zdravstveni radnici i po okončanju epidemije nastavili nositi zaštitne rukavice i maske mnogo češće nego inače, neprekidno su prali ruke i izbjegavali zatvoren prostor. Također, slične promjene su uočene i kod stanovnika zemalja koje su bile posebno pogođene SARS epidemijom (izbjegavali su okupljanja u velikim grupama čak i kada više nije bilo realne opasnosti) – dodala je.

Omogućiti normalne uvjete za život starijim osobama i hroničnim bolesnicima

Smatra također da je u BiH u ovom trenutku mnogo važnije naglasiti važnost izolacije, ali i pokušati omogućiti normalne uvjete za život starijim osobama i hroničnim bolesnicima, dostavljanjem hrane i lijekova koje sami ne bi mogli nabaviti.

– Ne treba zaboraviti da je promjena koju je izolacija donijela mnogo utjecala na porodice, ali i na samce. Mnogi se pitaju kako objasniti djeci zašto ne mogu izaći vani i zašto ne idu u školu nego je pohađaju preko interneta. Bojim se da nas komentari poput ‘mi smo u ratu bili u izolaciji i nismo imali struju, vodu i internet’ neće dovesti do rješenja. Koliko god je važno staviti akcent na ratnu trauma, toliko je važno ne dozvoliti da ona rukovodi našim životima i utječe na život naše djece. Neophodno je razgovarati s djecom i otvoreno im reći da postoji opasnost da se razbole ukoliko budu izlazili vani i igrali se u većim grupama, te da je to mnogo opasnije od povremene tuge koju osjećaju jer su u kući – objasnila je Jeftić.

Također savjetuje roditeljima da ne pokušavaju ubijediti djecu kako trebaju biti zahvalna jer imaju sve ono od čega su oni tokom rata bili lišeni.

– Naša dužnost je da svojoj djeci omogućimo mnogo bolji život i budućnost nego što smo sami imali. Bez obzira kako to izgledalo, oni najmlađi pate zbog ove situacije, stoga je potrebno dozvoliti im da svoje emocije izraze kako to najbolje znaju. Slušati svoju djecu i pratiti ono što rade će pomoći mnogo više nego ubjeđivati ih ‘kako treba da budu zahvalni jer ne provode djetinjstvo u ratu’, a što sam primijetila da pojedini (ne svi!) roditelji čine. Jako je važno naglasiti da u BiH postoje porodice koje imaju djecu s posebnim potrebama – oni zaslužuju pažnju i neophodno im je omogućiti besplatnu psihološku pomoć i podršku kada god je zatraže – istakla je.

Napominje da ne treba zaboraviti da nisu sve porodice funkcionalne i da je stopa nasilja u porodici i dalje visoka u BiH te je važno omogućiti nezaštićenoj populaciji potrebno sklonište.

– U Francuskoj su smjestili žrtve nasilja u porodici u hotele kako bi ih odvojili od potencijalnog fizičkog i mentalnog zlostavljanja u kući. Ova tema je u BiH još uvijek nešto o čemu se ne priča mnogo javno i čemu se ne daje mnogo prostora u medijima. Izolacija kao takva ima svoje dobre strane i ja ostavljam stručnjacima da procijene koliko dugo treba da traje – rekla je ova Zeničanka.