Jah…sjedi na sećiji, noga jedna ispod njega, za drugu se drži i razmišlja: Bože moj, evo ovaj šporet se usijao od bukovine, ja sjedim na sećiji, ispijam kahvu i posmatram ovu Zenicu. Kao na dlanu mi je.
Asfalt mi je došao do avlije, auto je u garaži, ja na zasluženom odmoru kod svoje kuće, do ponedjeljka, a u ponedjeljak ću možda u hladnu kancelariju ali ima konvektor, sekretarica će ga na vrijeme upaliti.
A ovi građani dole u gradu, Eno izgleda na sijalicama štede, slabo je u koga svjetlo upaljeno. Ko zna, možda štede struju da mogu malo grijalicu uključiti. Ko im je kriv, hoće u gradu da žive, a meni je lijepo i ovako, u svojoj kući dok ne puste grijanje a onda u svoj stan u čaršiju.
Brate, ko je njima kriv što nisu sposobni da sebi ovaj rahatluk ostvare, stan u čaršiji i kuća u ,,prigradskom naselju”, a prije su to zvali selo, ali kako asfalt dođe eto te za tili čas kod svoje kuće. Evo našoj djeci u školi već lože peći, ova u gradu moraju čekat gradsko grijanje. Navikli su se oni na to. Njihovi roditelji šute, šute i djeca, niko ih ne pita : ,,Djeco, je li vam zima”? A djeca k’o djeca, bitno je da se druže, možda im padne na pamet da odbiju ići u školu?
Ma neće, kad im roditelji šute šta možeš očekivati od djece? Prije je ono bilo, šta narod kaže, narod šuti, smanjuj porez. Nije više tako, sad narod stalno šuti. A penzioneri? Svejedno su oni otpisani…ženo, vrije voda za kahvu, De jednu dvicu pristavi, slađu, kad mi je ovako lijep život.
De i onu jednu lutmu i šerbe, nemoj crveno, daj ono od zove, domaći, a mogla si i onu mangalu napuniti žarom, nako, radi ambijenta…jah jah…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
