Proslava 80 godina Radio-televizije Bosne i Hercegovine pruža sjajnu priliku da se osvrnemo na period kada su informacija i mediji bili mnogo više od pukog prenosa vijesti – bili su prozor u svijet, spona sa državom u nastajanju, i izvor nade u vremenima neizvjesnosti. Posebno je zanimljivo prisjetiti se kako je to izgledalo u Zenici, u poratnim godinama kada je “čarobna kutija” – radio – postajala središte kuće i zajednice.
Rijetki su danas oni koji mogu iz prve ruke posvjedočiti tom vremenu. U doba kad se tek počinjala graditi nova država, uz sve ratne rane i političke previranja, bilo je jasno da informacija znači snagu. Tadašnja vlast znala je da bez glasa – nema postojanja. I zato se radio širio, a uz njega i potrebe ljudi da budu u toku s dešavanjima.
Za nas u Zenici, sve je to počelo krajem četrdesetih. Čuveno “Ne” Istoku, okretanje Zapadu, šuškavci i Tarzan u kinima, perlon košulje i – Glas Amerike. Na radiju smo slušali Grgu Zlatopera koji je svoj pozdrav upućivao na više jezika, pazeći da se niko ne osjeti izostavljenim u raznolikosti tadašnje države.
Prvi domaći radioaparat – Kosmaj 49 – bio je ratna odšteta i rijetkost u domaćinstvima. Dotad su po mahalskim prozorima odzvanjali glasovi sa Philipsa, Oriona i Telefunkena, doneseni ko zna kojim putevima. Muzika i vijesti čuli su se iz kafana, željezničke stanice, DVD-a, pa i iz šahovskih klubova. Radio nije bio stvar privatnosti – bio je kolektivno iskustvo.
U mojoj kući prvi radio bio je Tesla 56, a sjećanja mi sežu do te 1956. godine. Kako su roditelji uspjeli kupiti ga – ostaje misterija, ali znam da je dajdža kasnije prodao kravu da bi taj isti radio kupio od mog oca. Kasnije su stigli Slavček i gramofon Emona, koji je mogao raditi samo priključen na radio. Posebne stalaže pravljene su za radioaparate, a ispod su se uredno slagale ploče i radio-programi isječeni iz Arene, Ilustrovane politike i sličnih listova.
Radio nije svako smio dirati. Kad nije bio upaljen, preko njega se pažljivo prebacivao heklani miljeić – kao tiha opomena: “Ne diraj!”. Frekvencije su se pamtile: Sarajevo na 600, Beograd na 700, Zagreb teško uhvatljiv na 1100. A noću, Kratki talasi su znali donijeti zvukove iz cijelog svijeta.
Šezdesetih godina u naš život ulazi i televizija. RR 865, RIZ, Čajavec 522… Prvi dodiri sa pokretnom slikom dešavali su se grupno – u Domu Armije, KPD-u, Mjesnim zajednicama. Gledao se “Građanin Pokorni”, Dnevnik, “Kviz” sa Mlakarom i Orlovićem.
Uskoro, televizori su stigli i u domaćinstva. A ispred zgrada – mala četa djece, koja predveče šalje najhrabrijeg da pokuca komšiji s pitanjem: “Možemo li kod vas gledati televiziju?”. U sobi s TV-om svi zauzmu pozicije – ispod stola, na podu, u kuhinjskom prolazu. Neki bi zaspali, neki prespavali, roditelji bi dolazili po zaboravljene mališane.
A ključ? Onaj čuveni, bio je ispod otirača, ispod papuče – i otvarao je većinu vrata u zgradi.
Stigao je i RČ 472 UHF – prvi televizor u mojoj kući. Postavljen na vitrinu visoki sjaj sa staklima, iza kojih su bile čaše i servisi. I opet – miljeić na TV-u. A mi, uz gondolu iz Trsta i emisije “Laku noć, djeco” – sanjali dan kad će naš dom imati svoju sliku u boji.
Tako je to bilo. Neka ova priča bude podsjetnik na vrijeme kada je radio bio srce mahale, a televizor – čudo koje okuplja komšiluk. Zenica je tada disala zajedništvo, otvarala se prema svijetu – uz šum srednjih i kratkih talasa, i uz treperavi ekran koji je donosio svijet u našu sobu.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: info@zenicablog.com
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
