Zeničke priče: Balada o slijepom konju- ADIOS Koksara, adios Željezara, a sada, Adios Rudnik…
Može ovo biti Balada, a može i Bajka, svejedno, ovo što je bilo i postojalo u posljednjih pa skoro vijek i još pola, nestaje. I to u kratkom roku. Red je da to i zabilježimo.
A ovako je sve počelo: Liči malo na Silicijsku dolinu, tamo na zapadu Amerike, u Kaliforniji, ali su barem tamo, u nekadašnjoj pustinji, ostavili spomen kuću u kojoj se proizveo prvi poluprovodnik i na njoj stoji natpis: Ovdje je sve počelo. Da li će tako biti i u Zenici, da li će ostaviti kakvu građevinu koja simbolizira Rudnik, ili će to sve pretvoriti u plodna polja kao što je to bilo prije stotinu i pedeset godina, ili će ostaviti kakav ,,okamenjeni” rudarski kramp, Statuu rudara koji gleda negdje daleko baš kao onaj Vatrostalac ispred nekadašnje direkcije Vatrostalne? Zato, i ova priča može biti balada, bajka, san koji je ostao nedosanjan, ili?
,,I tako mirno, zeleno naselje, sa izrazitim poljoprivrednim zanimanjem stanovništva u okolini i skromnom zanatskom djelatnošću u gradu, Zenica počinje da se pretvara u industrijsko mjesto. Povećanjem produkcije u Rudniku, povećava se i broj stanovnika u Zenici. Godine 1879. naselje Zenica broji 2101 stanovnika, a 1885.godine taj broj se povećava na 3073. stanovnika. Grad postepeno počinje da se širi i razvija , ali je sva ta gradnja bila bez plana i sistema”…
Da li je i ovo gašenje, u ovoj priči Rudnika, bez plana i sistema? Vrijeme će to pokazati, ali kada?
Iz ovog kratkog uvoda može se zaključiti kada je nastao Rudnik, može se i dodati da je prvo bio površinski kop, ali za potrebe parnih lokomotiva koje su svojom snagom vukle vagone natovarene balvanima prema Austrougarskoj, bio je potreban ugalj koji se počeo eksploatisati pod zemljom. Od nekoliko desetina rudara na površinskom kopu, Rudnik izrasta sa radnom snagom od nekoliko stotina rudara. Sve je to trebalo izvući na površinu zemlje i dalje odvoziti pomoću parnih lokomotiva dolinom rijeke Bosne, novoizgrađenom prugom prema rijeci Savi.
Dolaskom novih radnika prave se zidane jednospratnice, kolonije za rudare i to u tri reda, od novoizgrađene bolnice do Željezarske kapije koja je jedina kapija i u čijoj se blizini nalazi i direkcija Željezare, uz same Valjaonice. Odmah do kapije nalazi se prizemna zgrada Konjušnica, koja je i tema ove balade, bajke, priče. Ispod zgrade Konjušnice, prava konjušnica sa konjima koji su služili za vuču vagona- huntića natovarenim iskopanim ugljem koji se izvlačio na površinu i kojim su se punile lokomotive koje su imale svoju ulogu da vuku vagone sa balvanima i željezom iz Željezare.
Po legendi, ti konji nikada nisu izlazili na svjetlost dana pa su vremenom ostajali slijepi, ali rudari konjovodci su ih vodili osvjetljavajući sebi put lampama karbitušama.
Ne zna se kada su konji prestali vući natovarene huntiće, ali se zna da su u rurskim oblastima ostali sve do šezdesetih godina prošlog vijeka.
Šta je bilo poslije Austrougarske? Rudnik stagnira, da bi se između dva rata napravio rudarski dom, i da bi se obnavljanjem Željezare ponovo počeo da radi kao nekada.
U prizemnoj zgradi Konjušnice dolaze vatrogasci. Uz Konjušnicu se pravi rezervoar za vodu u obliku bazena, gdje su se djeca iz obližnjih kuća- kasina ljeto kupala. U prostoriji konjušnice jedno vrijeme je bila i kafana u kojoj se sastajalo lokalno stanovništvo gdje se igralo domina, šaha, karti. Konjušnica je mijenjala djelatnost, radionica, prodavnica, a na tom mjestu se i danas nalazi obnovljena zgrada koju i dalje građani Zenice nazivaju ,,Konjušnica”.
A Rudnik i njegov novi hotel, stari dom nekadašnja rezidencija vlasnika rudnika i ostali objekti, pa zatvorit će se , ali, neka je to briga nekog stečajnog upravnika, briga dobro plaćene Vlasti koji će iznaći sredstva da namire rudare, a Zenica će opet postati ,,mirno zeleno naselje sa izrazitim poljoprivrednim stanovništva……..”.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
