Moja sjećanja o Blatuši sežu još od početka šezdesetih godina i mojih prvih stupanja na tlo „Koreje”, kako su Blatušu zvali u žargonu. Prvi moj odlazak u Blatušu bio je 1961. godine, u proljeće. Glavni razlog je bila generalna proba na stadionu, organizovana za slet povodom Dana Mladosti. Rekvizit za slet je bio hulahop, okrugli obruč od plastične cijevi, sa kojim su se izvodile vježbe po koreografiji iskusnog autora koji je bio zadužen za tu manifestaciju. To je bio vjerovatno i moj prvi susret sa tim plastičnim proizvodom, jer su do tada sve igračke i predmeti bili izrađeni od bakelita, gume, lima ili drveta. Da je hulahop bio od plastike znao sam po tome što se, kada pukne, mogao u vreloj vodi nadoštiklati drvenim čepom, što smo mi upravo i radili. Od škole Sead Škrgo, pa pješice – pravac Blatuša.
U Blatušu se ulazilo preko pruge, čekalo se na podizanje rampe. Iza same rampe, na desnoj strani, bio je ugostiteljski objekat – kafana za koju su bile vezane svakojake priče. Jednom rječju, zaobiđi je! Dalje se išlo, za to vrijeme, širokom ulicom između zgrada kasina, pa dalje ulicom između prizemnih kuća u cvijeću, i – eto nas pred prostorom stadiona. Širok prostorkoji je uvijek bio u lokvama, ali nije bio blatnjav, vjerovatno zahvaljujući troski koja je tu nasipana.
To je bio put do stadiona. Ostali nenaseljeni dio Blatuše, od samog ulaza uz rijeku Bosnu, bio je ustvari namijenjen za odlagalište smeća, koje je Komunalno odvozilo ispred kuća u gradu. Tada nije bilo plastike, niti se hrana bacala, tako da se smeće sastojalo uglavnom od luga i pepela iz peći na loženje. Uz samu obalu rijeke Bosne, nizvodno od željezničkog mosta, bilo je mjesto za ribolov. Imali smo obične štapove od lijeske, odsječene na Vučjaku ili u Babinoj rijeci, i uz to desetak metara silka kupljenog u „Lovcu”, sa kojim smo itekako mogli uhvatiti ribu. Na tom mjestu u Blatuši, bilo je jegulja, motale su se oko lađe koja je povezivala Blatušu sa desnom obalom rijeke Bosne, na kojoj se nalazila ekonomija KPD-a Zenica.
Lađa je bila povezana sajlom koja je bila razapeta između obala rijeke. Ako smo išli sami u ribolov, vrebala je opasnost od Zlatana, momka iz Blatuše, koji nas je znao potjerati, jer smo došli na njegovu teritoriju. Sigurnije je bilo sa komšijom, ribarom Smajom, sa kojim smo mogli legalno, sa đačkim dozvolama i uz pratnju starijih ribara, loviti ribu.
Kao što nas je komšija Simo puštao na igranke, tako nas je komšija Smajo puštao na utakmice „FK Čelika”, na stadionu Blatuša. Stadion Blatuša je bio smješten na kraju naselja, na mjestu današnjeg Tehničkog pregleda vozila, „AM – pomoć na putu“, Sarajevo osiguranja.
U krugu stadiona tada se nalazila kuća, sada automehaničarska radionica „Kerim”. Stadion je bio ograđen betonskim pločama, naredanim bočno jedna na drugu, između betonskih stubova visine 2,5 metra. Sa gornje, zapadne, ujedno i najveće tribine, nalazila se željeznička kućica na kojoj i danas stoji reklama „Elan”, i to je jedini „živi” trag stadiona Blatuša. Tribine su bile betonske i mogle su primiti najveći broj gledalaca.
Suprotna, istočna tribina bila je podijeljena sa službenim tribinama, a iza su se nalazile službene prostorije u zgradi koja je bila jedna od blatuških kasina. Gledajući od zapadne tribine, prema istočnoj tribini, desno je bila obala bez betona, a lijevo su bile betonske tribine predviđene samo za posebne zvanice. Sjeverni i južni dio gledališta je bio zemljana obala. Oko terena je bila atletska staza sačinjena od crvenog pijeska, koji je dobro prijanjao na tlo.Ograda oko stadiona, kao i staza, bili su tipski, uglavnom kao skoro svi nogometni stadioni u to vrijeme.
Karte za utakmice su se prodavale na prozoru ulaza u službene prostorije, a obezbjeđenje stadiona je činilo nekoliko milicionera, osim za derbi kada se pojavljivala i milicionerska konjica, čiji su konji bili smješteni iza starog SUP-a kod Šestića hana. Na ulazu u stadion karte su pregledali „redari”, penzioneri sa trakom na ruci na kojoj je pisalo „redar”.
Kada ne bi bilo Smaje na ulazu, išli smo na „juriš” na sjevernoj strani, zatim preskok preko ograde, onako u grupi, pa trči do tribina gdje bi se pomiješali među gledaoce i primirili se kao da smo tu već bili. Nekad bi nas i vratili.
Stijović, Štaka, Talić, Golubović, Andrejić, Galijašević, Ćerimagić, Miklaušević, Bajrić, Lalić i Renić, bili su ekipa Čelika koja mi je najviše ostala u sjećanju, sa stadiona Blatuša. Vječiti derbiji u drugoj ligi, između Tuzlanske Slobode i Zeničkog Čelika, ostavili su traga u sjećanju. Po sedam dana pišemo parole na sastavljanom hamer papiru, u čemu su do izražaja dolazili mladi učenici Tehničke škole, naša raja.
Vrijedna pamćenja je sezona 68/69, i prva utakmica Čelika u Prvoj ligi, protiv FK Vojvodine, tzv. drugog debija Čelika u Prvoj ligi. Naime, Čelik je sezonu 1966/67. godine igrao prvi put u prvoj ligi, ali je zbog neiskustva igrača ispao u Drugu ligu. Već sljedeće sezone su, Stijović, Štaka, Teljigović, Radičević, Bilić, Anović, Duspara, Popov, Renić, Lalić i Nikolić, ponovo uspjeli da izbore plasman u društvo najboljih.
U to vrijeme mi smo se na različite načine snalazili da zaradimo za džeparac, kada bismo bili na školskom raspustu. Oni punoljetni mogli su raditi preko Studentskog servisa, mi mlađi smo pomagali prodavati lubenice Vojvođanima, koji su ih dovozili u Zenicu i prodavali na Kanarama ili na mjestu sadašnjeg Zanatskog centra. Ja sam tada od gazde lubenica bio zadužen da čuvam lubenice na kamionu, koji je on parkirao na južnoj strani stadiona. Ali kao što je kraj Bosne bio Zlatan, kraj stadiona je bio Car, koji bi odmah, kada je vidio da sam ja sam na kamionu, kretao u „zulum”. Na kraju sam dobio po glavi onaj dio lubenice što se odstranjuje na samom početku rezanja. Naravno, tada sam od cijele utakmice mogao gledati samo leđa gledalaca na južnoj strani stadiona.
Na kraju bih spomenuo, po meni, najbolji tim Čelika: Stijović (Mikuš), Preldžić (Mujkić), Marković, Dominović (Hajduk), Stjepanović, Arnautović, Udovčić, Galić, Renić, Lalić i Nikolić. Najbolji igrač bio je Josip Lalić.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
