Mnogo je ljudi, znanih i neznanih, ostavilo traga u ovoj našoj Zenici. Zeničani to najbolje znaju. Ali, mi koji smo još tu, koji egzistiramo ili mirno provodimo svoje penzionerske dane, dužni smo, ako znamo, ako nam sjećanja nisu izbledjela , da kažemo barem nekoliko riječi o tim ljudima, koji nazalast nisu među nama. Dužni smo to našim pokoljenjima, da ne pomisle da je svijet počeo njihovim egzistiranjem, njihovom ljubavlju prema umjetnosti, filmskom, pozorišnom, slikarskom, ili pak muzičkom, muzičkom koji nas svojim notama vraća u raspoloženje, u čijim riječima se nalazimo baš kao da smo mi akteri tih riječi iskazanih kroz melodiju koju smo u stanju pjevušiti, pjevušiti i sjećati se pored ostalog i naše mladosti i ,,Dođi u pet do pet”, ….do onog kultnog sata ispred Robne kuće, za koju nije važno kako se je zvala nekad, a kako se danas zove…
Jedan momak, jedan dečko , koji nas je rano napustio, tiho, u martu 2006. i svoje vječno prebivalište našao na mezarju u Kaknju, pored svoje majke Behidže, svakako je zaslužio da se o njemu napiše par redaka koji će nas podsjetiti na njega samoga kao i na vrijeme koje smo tada provodili.
Otac Nurija, braća Sedajlija i Dževad, sestra Zekira, majka Behidža, živjeli su u jednoj lijepoj jednospratnici, gdje je sada zelena površina između zgrade ,,Higijena” i zgrade Elektrodistribucije. Sa slijepog puta silazilo se stepenicama u avliju, a sa zadnje strane bile su kanate kroz kojih se ulazilo iz sokaka gdje je sada ,,Aksa”.
Upravo u tom dvorištu stvarane su i prve skladbe uz pratnju gitara Enesa i braće mu Dževada i Sejdalije. Uz skladbu dolaze i ideje, muzika je čudo, čudo koje otvara nove vidike, koja te nosi, koja te gura da stvaraš, da ideš naprijed.
To nije bilo teško Zeničkoj djeci, braći Bajramović, da krenu naprijed sa svojim gitarama i da pokažu javnosti svoj talenat.
Zahvaljujući tadašnjem Predsjedniku omladine Zenica, a kasnije i načelniku našeg grada, dobiše prostor bivšeg Radničkog doma koji se nalazio ispred zapadne strane Stadiona Bilino polje.
Iako je prostor bio zapušten,vlaga je parket podigla pa skoro pola metra od nivoa, vrijedne ruke braće uz pomoć raje iz Nove Zenice, osposobili su salu za tadašnje Igranke, odnosno Plesne večeri.
U to vrijeme, stariji građani su sa podozrenjem i sumnjom gledali na dešavanja u svijetu, jer bilo je doba sredine šezdesetih, doba bitnika, doba Hipi pokreta, doba revolucija ali, Zenica je bila grad uzrastanja, grad velikog srca, grad dobrodošao za sve dobronamjerne ljude, za ,,plamen” koji se u noćnim satima mogao vidjeti nad Zenicom, nad Željezarom, plamen koji se ugradi u ime VIS ,,Plameni dječaci”. Dževad, Mile, Boro i Enes zasviraše u sali, koja je već tada bila prepoznatljiva ne kao Radnički dom nego kao zgrada ,,Ibrahim Perviz”.
Enes , kao petnaestogodišnjak, morao je izvaditi dozvolu iz tadašnjeg SUP-a, jer se drugačije nije mogao kretati od ,,Perviza” do svoje kuće.
Poslije završene osnovne škole, Enes pohađa srednju Muzičku školu i upisuje Muzičku akademiju u Sarajevu. Osniva grupu ,,Digi”, gdje izdaje i ploču kao autor nekoliko kompozicija, zatim zajedno sa Ipetom Ivandićem stvara Grupu ,,Rock”, postaje poznati autor gdje ga pod svoja krila uzima Grupa Ambasadori sa kojom nastupa kao predstavnik YU na Evroviziji 1976.g.
A onda, grupa ,,COD”. Grupa kroz koju su prošli i Nedžad-Džadžo, Nuna Alihodžić, i Enes kao stub grupe.
Uz grupu, svira i u Plesnom orkestru RTV Sarajevo, svira trombon, instrument koji je i studirao na Muzičkoj akademiji.
U svom muzičkom i životnom zenitu, dođe rat, njega zateče u Sarajevu, opkoljenog sa svih strana agresorom.
Nekakvo primirje bi te 1994.g. Enes napušta Sarajevo u želji da se sastane sa porodicom. Dobi jedno mjesto u autobusu, i uz kontrolu agresorske vojske doputova u Zenicu, zahvaljujući jednom vojniku koji ga prepozna ,,aha, to je onaj muzičar, puštaj ga u autobus! U Zenici se konačno sastane sa Zeničkom rajom u kafeu Aloha, a već sutradan u Hadžimazića kući, u Turističkoj agenciji dobi kartu za Split. Nedugo zatim, put Amerike gdje živi nekoliko godina i ponovo se vraća u Sarajevo gdje otvara svoj vlastiti studio i kreće vodama kompozitora.
Prva Igranka ,,Djeca Perviza”, koja je organizovana u Zenici, u Diskoteci Metropolis, 1999. na sjećanje na Plamene Dječake i VIS Gigante, bila je prilika da Enes posjeti svoj rodni grad i da se druži sa starom rajom. Nije tada svirao, ali je pomno pratio svoje nekadašnje drugare , Boru, Mileta, Naima, zajedno sa prepunom salom starog hotela Kasina, a tadašnje Diskoteke Metropolis.
Ali, neumitno bolest odnese nam jednog velikog muzičkog talenta, Zeničanina koji je itekako ostavio traga u ovoj našoj Zenici, gdje se i danas, zaredom evo već 23.g. održava sjećanje na te dane, dane šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina, na ljude koji su na muzičkom polju mnogo dali, kao što je Enes Bajramović čije pjesme rado slušamo i nije ih potrebno nabrajati…dovoljno je reći
,,Dođi u pet do pet” i ostale se same nabrajaju…I što reče jedan veliki pisac: Ne prolazi vrijeme, nego mi prolazimo, ne teku rijeke, nego voda teče…!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
