Fasunga, gibira, sljedovanje, možda ima još koji izraz, ali fasunga je ipak zauzimala svoje posebno mjesto u Zenici. Koristila se jednom mjesečno, u dane plate ili penzije, a podrazumijevala je mjesečno podmirenje osnovnih prehrambenih artikala u jednom domaćinstvu. Brašno, ulje, šećer, so…ostalo se kupovalo u toku mjeseca. Ono što se kupovalo jednom godišnje je bio ogrijev, obično tri tone ćumura, kreke ili kocke i metar bukovih drva u kladama. Ogrijev se morao naručiiti u preduzeću ,,Ogrijev” koje se nalazilo blizu Starog pozorišta. Ogrijev se smiještao u šupe koje su se nalazile uz kuću ili u podrumu.
Ali, gdje smjestiti fasungu? Špaiz je bio mjesto predviđen za to. Drvena stalaža i obavezan sanduk za brašno uz koji je bila prislonjena oklagija. Sanduk za brašno je bio u sklopu kuhinjske garniture, kredenac, stol i četiri štokrle i kao današnji tabure, drvena skemlija. I sve to ofarbano u dvije boje, bijelu i rezeda zelenu.
Kredenac je priča za sebe. Sa strane uska jednokrilna vrata visine samog kredenca sa policama, donji dio kredenca dvokrilna vrata, srednji dio sa otvorenim dijelom na kojem se obično držao šećerluk, a sa strane dvije ili tri ladice u kojima se obično držao šva, pribor za šivanje, makaze, igle, konci. Između srednjeg i donjeg dijela, bile su u nekim kredencima i dvije ladice što je zavisilo od samog naručioca kredenca kod stolara. Kredenac je umjesto ladica sa strane mogao imati i zatvoreni pretinac sa ključem u kojem su se mogle čuvati vrijednije stvari.
Gornji dio kredenca je bio u staklu, zatvoren sa dva klizna stakla na kojima su bila udubljenja za rukohvat. U staklenom dijelu kredenca se držao servis, bokal i šest čaša za šerbe ili limunadu, male čašice ili štamplići, mlin za kafu, servis za slatko i poneka keramička figurica.
Mlin je bio ručne izrade, osnovica mesingana sa gravurom majstora koji ga je pravio u bravarskoj radionici. U mlin, ispod gornjenjemački poklopca, smještao se meljac ili čekalo, kojeg posebno pamtimo jer je ostavljao traga na našoj ruci prilikom mljevenja kafe, kafe koja se sirovakupovala na deset deka u prodavnici ili zadruzi. Da bi se samljela, potrebno bi je bilo prvo ispržiti. Svaka kuća je imala šiš za prženje na otvorenoj vatri, u ložištu šporeta fijaker ili u tiš šporetu. Bio je i šiš u obliku manje tave, sa zatvorenim poklopcem i otvorom u koji se sipala kafa i služio je za prženje kafe na plati šporeta.
Alo, vratimo se kredencu. Na svim vodoravnim policama bile su ukrasne krpe, na bijelom platnu izvezene različite šare. Domaćice su radi lakšeg vezenja kopirale već izvezene šare, što su radile na njima originalan način. Bijelo čisto neizvezeno platno su prislanjale na već gotov vez, aluminijskom kašikom su pritiskajući prelazile preko čistog platna, a na njemu je ostajao trag veza. Isto se radilo i prije veza jambeza, dugačkih pokrivač kapa na slamnatim jastucima na sećijama. Sećije prekrivene finijim ponjevama koje su se izrađivale u ,,stanovima”, odnosno tkale po okolnim selima po narudžbi mušterija, a mogle su se kupiti na pijaci ili po zadrugama. Osnovni materija da bi se istkala jedna ponjeva, bile su stare krpe, stari čaršafi, basma koja se koristila u više svrha. Krpe su se parale u trakice i namotavale na klupče koje se nosilo tkalji na tkanje. U dogovoru sa tkaljom pravila se i šara same ponjave. Sve je zavisilo hoće li se ponjeva koristiti za pod ili za sećiju. Bolji materijali su išli za sećiju, ostali za na pod.
Jambezi, miljei, ukrasne vezene krpe, na sebi su imale motive na kojima se moglo prepoznati odakle dolaze, jer na njima su bili izvezeni viševjekovni simboli folklora iz sredine , postojbine tog naroda.
A iznad stola ili šporeta obavezna vezena krpa sa porukom, npr Kuharice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje…Na uglu sobe zakačene veliko ogledalo, gornjim dijelom nagnuto prema naprijed, da bi se mogla vidjeti cijela figura. Na vrhu ogledala, u udubljenju smješten je češalj.
Prozori su bili ukrašeni forangicama, a navečer bi se na prozore navlačile zavjese od debljeg materijala, zarčići…
Šta bi sa fasungom? Trošila se brzo, svaki dan se hljeb pekao, a ako se domaćica umori, ili ima nekog drugog posla, išlo se sa kesom brašna kod pekara u zamjenu za hljeb. Pekar je imao svoju mjeru, uzimao bi ušur, to jest troškove spravljanja hljeba.
Nikad mi nije bilo jasno zašto su se djeca koja su donosila užinu sa domaćim hljebom sramežljivi bili u odnosu na djecu sa užinom pekarskog hljeba? Ali, jedno vrijeme je bilo i to riješeno, školska kuhinja, svima jednako, poslije uplata za užinu, ko ima ima, ko nema neka gleda, a mnogi su gledali , bili odlikaši ili ne, kućni budžet je bio podređen fasungi i ogrijevu, Ogrijevu koji se nalazio tamo blizu starog pozorišta i koji su davali na kredit tri tone ćumura i metar kubni bukovine u cjepanicama…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
