Možda je nekad i bilo ovako, a možda i nije, ko zna? Pa da se malo podsjetimo. Uskoro će sezona godišnjih odmora, ali za čitaoce ovih redova i nekadašnje učesnike na ljetovanjima i kampovanjima godišnji odmor već poodavno traje 365 dana.
– Ferijala? To vam je ono kada preko ,,Ferijale” ljetujete, a skoro ništa ne platite!Osim nešto malo za autobus. I tu su nas ,,prešli”, dali nam Željezarski autobus. Opet neki popust a destinacija – Zadar!
Smještaj je bio u nekom đačkom domu, koji je preko ljeta imao ferijalnu „funkciju“. Smješten blizu pjeskovite plaže koja se protezala duž grada Zadra, djelimično presijecane Starim gradom izidinama koje su zadirale u morski pojas. Oko zidina je bilo šetalište, gdje se za vrijeme toplih ljetnjih noći moglo dobro rashladiti, čemu su doprinosili morski talasi udarajući u zidine grada i razbijajući se u sitne kapljice, osvježavali mnogobrojne večernje šetače.
Pored pjeskovite plaže, obavezan je bio i izlet na Kornate. Brodicom koja je mogla primiti pedesetak putnika, brzo se stizalo na Kornate, sačinjene od mnoštva pustih, nenaseljenih ostrva. Zahvaljujući baš toj nenaseljenosti, mjesto je pružalo poseban ugođaj posjetiocima.
Netaknuta priroda, kristalno čisto more, prava pustinja sa rijetkim roniocima koji su tu došli ne bi li izvadili koju školjku ili možda koralj. Ko zna?
Na jednom od ostrva goste je dočekivao domaćin, sa vinom i ribom koje je upravo pripremio ,,na gradele”, što je sve bilo u programu dnevnog izleta. A onda bi nastajao lom.
Količina ribe i vina nije bilao graničena, što bi danas rekli – jedi i pij dok možeš!
A jelo se a pilo malo više, što se moglo vidjeti prilikom povratka u Zadar, po mnogima koji su vrijeme proveli držeći se za ogradu brodice, sa glavom okrenutom prema dubinama mora.
Pored nas, Zeničana, u tom domu su ljetovali članovi KUD“ Slobodan Princip-Seljo“, iz Beograda,koji su u večernjim satima, svojim neformalnim programom zabavljali goste u lijepoj ljetnoj bašti doma, gdje je ujedno bio i restoran.
Južnije od Zadra, velika većina Zeničana, pogotovo Željezaraca, rado je išla u hotele Solaris, smještene blizu Šibenika. Naime, pri Željezari je tada bio „Društveni standard“, organizaciona jedinica koja se brinula da svakom radniku obezbijedi ljetovanje, kampovanje i rekreaciju koja mu pripada. Društveni standard je davao uputnice sa regresnim popustom, koji je bio 50%. Radnik izabere ponuđena slobodna mjesta, a ako mu to ne odgovara onda može da uz regres izabere sebi nešto drugo, preko Olimpik-tursa. Pomenuti Olimpik-turs se nalazio kod kina Central i usko je sarađivao sa Društvenim standardom Željezare.
Hoteli Solaris, Jure, Ivan i Niko, bili su smješteni na širokom prostranstvu u čijoj blizini su se nalazili slapovi Krke, rijeke sa nezaboravnim krajolikom koji je bio omiljeno jednodnevno izletištegostiju hotela Solaris.
Hoteli su pružali uslugu tokom cijele godine, ljeti su bili godišnji odmori, a ostalim mjesecimarekreacija za rednike Željezare. Plaža je bila široka, sa betonskim krugovima oko kojih su bile klupe, krugovima u koje su se mogla smjestiti čitava društva ili pak porodice, ne ometajući druge oko sebe. Gostima su ugođaj malo kvarili komarci koji su po gustom rastinju, u morskim uvalama nalazili pogodno mjesto za sebe. Prijevoz iz Zenice i nazad je bio individualan, osim za rekreante za čiji prijevoz je brinula Željezara sa svojim autobusima. Uz same hotele se nalazio i auto kamp gdje su ljetovali Željezarci pod šatorima ili u kamp-prikolicama, uz dobar popust-regres za dvadeset dana, u odnosu na slabiji desetodnevni regres za smještaj u hotelima.
Nešto južnije, omiljeno je mjesto za kojim je bila ,,jagma”, bio jeje Trogir, odnosno hotel Medena,nedaleko od Trogira. Hotel smješten na širokom prostoru sa svojom plažom i depadansima u kojima su nalazili smještaj mnogobrojni Zeničani, pogotovo Željezarci. Depandansi su bili odmah do hotela; kuće na sprat, poredane jedna do druge, činile su jednu cjelinu čiji su gosti imali ishranu u restoranu hotela.
Na ove destinacije se išlo preko Komara i Kupresa, do Splita i dalje, a u blizini Splita, tačnije, južnood grada, također je omiljeni hotel Zeničana, „Lav“, sa velikim kapacitetom i ugođajima, smješten u borovoj šumi. Pored ,,Lavice”, restorana na samoj plaži, tu su i teniska igrališta, vinoteka, igre na sreću. Drveni ligenštuli mogli su se iznajmiti za ljepši ugođaj bez obzira što je cijela plaža bila pokrivena gustom borovom šumom. Na plaži ste mogli vidjeti i poznate Splićane kojima je ta plaža bila najbliža i najpogodnija za cjelodnevni odmor. Hotel nije štedio na svojim gostima, pa je često organizovao partije na kojima su besplatno dijeljeni hrana i piće. Sve je to bilo promovisanje hotela,što se moglo vidjeti po parkiranim automobilima, čiji su vlasnici bili poznata imena sa estrade, nogometnih terena ili iz sfere umjetnosti. Čovjek bi ponekad pomislio da je tu zalutao, ali se brzo priviknete, sklapajući poznanstva sa posjetiocima plaže. Ipak smo svi bili u kupaćim kostimima, gaćama, a i porodični status je približavao same goste. Djeca su tu odigravala svoju ulogu.
Južnije od Lava, prvo mjesto je bilo Baško Polje i hotel „Alem“. Hotel je bio vojni, smješten na visokoj obali gdje se na plažu silazilo stepenicama. Bio je na širokom prostoru i pored hotela su bili i depandansi gdje su se smještali gosti ako su kapaciteti hotela bili popunjeni. Blizina Baških Voda davala je poseban ugođaj kod večernjih šetnji, od hotela do Baških voda, gradića na Makarskoj rivijeri, koji je imao sve ono što jedno razvijeno turističko mjesto treba da ima. Kafići sa živom muzikom smješteni duž plaže, restorani na brodicama, konobe sa specijalitetima za svačiji džep i pored toga klupe pored mora i sladoled, fotografisanje sa slikom u sredini razglednice, portret slikara olovkom ili u boji, sve ste to mogli naći u Baških Vodama. A dnevno prženje je na suncu, uz restoransku uslugu pri hotelu „Alem“. Hotel je imao i svoj auto kamp sa samoposlugama na usluzi kamperima. Oprema za kampovanje je kupovana od Čeha, za male pare, prilikom njihovog povratka kući.
Živogošće, mjesto južnije od Baškog Polja, i hotel Nimfa smješten na samoj obali mora. Daleko od privatnih kuća, sa šljunkovitom plažom i velikom ljetnom baštom i binom za muzičare, hotel je pružao komfor svojim gostima. U prizemlju hotela je smješten restoran, a u samom predvorju restorana ,,Nimfa”, stoji statua žene preko koje je stalno tekla voda, čineći je još ljepšom. U samom podnožju ,,Nimfe” mogli su se vidjeti novčići koji su gosti tu ostavljali, za sreću.
Na terasi hotela, par puta mjesečno su organizovani izbori za ,,miss”, uz živu muziku za ples koja je svako veče zabavljala goste. Za omladinu je bio ,,disko”.
Ne treba preskočiti ni Neum, grunt Željezarin. Da li rekreacija ili godišnji odmor, nije bilo bitno. Uposlenici Željezarskog Društvenog standarda, od upravnika do konobara. Plaža sa šljunčanom obalom u hladu borove šume, restoran na samoj plaži, a poviše plaže i restorana bili su bungalovi ,,Kozara”, ,, Sutjeska”, ,,Neretva”…
Bungalovi su predviđeni za smještaj dvije tročlane porodice, sa terasom ispred, okrenutom prema moru, i sa stazom koja je vodila prema obali.
Kasnije će tu biti izgrađen hotel-grad „Zenit“, lijepo mjesto za lijepo ljetovanje. Moglo se i trajektom, Ploče-Trpanj, pa onda preko brda u Orebić, u hotel Pernu, ili okolo, preko Stona i duž cijelog poluotoka Pelješac, skoro na kraj, pa onda do vojnog hotela ,,Perna” smještenog iza Orebića i mjesta Lovište. Hotel je, kao i svi vojni hoteli, imao svoj auto kamp. Podignut je na jedan sprat, sa pjeskovitom plažom ispred i odvojen od grada. Takav je bio idealan za porodični odmor. Blizina trajektne luke u Orebiću davalo je povoda za odlazak na Korčulu, gdje ste mogli kupiti suvenire i razgledati tvrđavu koja je dominirala samim gradom. Marko Polo i njegov spomen privlačili su pažnju mnogobrojnih turista, u čiju su se živopisnu vrevu uklapali i mnogobrojni Zeničani, ljetujući u hotelu Perna u blizini Orebića.
Hotel ,,Pelegrin”, također vojni, isticao se svojom građevinom i projektom. Na kamenoj obali, napravljen u četiri kuta sa praznim prostorom unutar, šireći se prema spratovima, svojom arhitekturom je pružao gostima pravi ugođaj. Svaka terasa bila je u hladu etažne terase, iznad, jer se hotel širio prema gore. Poseban ugođaj je bio u centru, oko građevina, jer se samim pogledom prema gore vidio i komad neba. Plaža se mogla birati, da li pjeskovita ili na kamenim policama.
Poseban ugođaj je bila trim staza, zvana Titova. Šetalište je bilo uzduž mora, kroz borovu šumu i sa malim restoranima pored.
Svi ovi vojni hoteli su imali rampu na ulazu, sa dežurnim vojnikom, koji je uredno evidentirao ulazak gostiju.
Hotel ,,Argentina” u Dubrovniku, ili hotel ,,Tamaris” u Igalu, priča su za sebe. Sve je organizovano preko Društvenog standarda Željezare, uz regres. Moglo se i sjevernije, bez regresa i o svom trošku,u banjsko ljetovalište Harkanj. Eh, ko od Zeničana nije bio u Harkanju, Donjem Miholjcu… ondagranica i – eto banje Harkanj! A eto i mnogih Zeničana na ovom prelijepom mjestu.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
