Ide grupa planinara niz Hamidu sa našim neumornim Afanom, i priča jednu novu priču, Zeničku priču. Planinari entuzijasti, doba 6-66.g. krenuli da vide našu Zenicu iz ptičije perspektive, da uhvate objektivom djelić Zenice koja je sa suprotne strane okružena nekom drugom ,,Hamidom”, objektivom koji je uperen u smijeru baš kao i sunce koje izlazi iz istog smijera i za vedrih dana daje nam svoju toplinu.
Proljeće je, sve je u cvatu, behar je na dunjama, višnjama, trešnjama…Orah još nije olistao, ali je ostalo sve ozelenilo zahvaljujući položaju naselja Hamida.
Naselje će tokom cijelog dana biti obasjano suncem, sve do samog zalaska tamo iza Gradišća, iza planine Vlašić. Reklo bi se idealno mjesto za vinograde, a i kažu da su tu nekada bila prostranstva vinograda.
Naselje Hamida se proteže do škole u Radakovu, naselju smještenom u ravnici, uz glavni put, odnosno do naselja Klopče. Dobilo je ime, tako se govori među starim stanovnicima Zenice, po Hamidagi, da li Hamidu Čuruković, Husagić ili Drinić, ne zna se. Naime, upravo te Zeničke porodice imale su svoje njive na Hamidi, njive i voćnjake koji su davali puno plodova, najčešće jabuka. Kuće su im bile blizu Drvenog mosta-ćuprije, dovoljno blizu da bi se veći dio dana mogao iskoristiti za obrađivanje i ubiranje plodova sa njiva i voća iz voćnjaka.
Još za vrijeme Austrougarske, tadašnja vlast je uzela prvi pojas zemlje iznad naselja Radakovo i pretvorila ga u poljoprivredno dobro za potrebe Kaznionice, gdje su osuđenici obrađivali zemlju, sadili nove voćke, što je trajalo sve do početka šezdesetih godina prošlog vijeka. Nestankom KPD kolonije, ukazuje se potreba za smještaj mnogobrojnih porodica zaposlenika KPD-a Zenica, i nalazi se rješenje ustupanjem zemljišta i povoljnog stambenog kredita uposlenicima KPD -a kao i uposlenicima tadašnjeg SUP-a.
Poljoprivredno zemljište se pretvara u građevinsko i ubrzo se gradi prvi red kuća, ulica, pa drugo red kuća, ulica…pa možemo često čuti ud stanovnika Hamide da su im kuće u prvoj, drugoj ili trećoj ulici.
Ali, druga i treća ulica, kuće u njima su sagrađene na njivama nekadašnjih starosjedilaca nabrojanih porodica koji su prodavali zemlju, a tim parama su sebi izgrađivali nove kuće oko Drvenog mosta-ćuprije.
Ipak je poneki starosjedioc ostao na svom gruntu, izgradio je kuću ili vikendicu, da ga želja mine za prohujalim vremenom, da vidi Zenicu iz svog ugla, iz ugla svojih korjenika koju su je gledali sjedeći da se odmore, ostavljajući motiku sa strane da se i ona odmori od cjelodnevno rada, čekajući podne, ono kad je sunce tamo iznad Vučijaka, da mu se donese ručak u bošču zamotan, da se bošča rasprostre ispod hlada jabuke, a poslije u akšam, kad se sunce spusti na jednu štranjgu do Vlašića, uzme onu motiku na rame i spusti se niz kosu Hamidu do svoje čaršije smještene oko Drvenog mosta-ćuprije…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
