Kada kažeš , Osmi mart, asocira te na Svjetski praznik, praznik Dana žena.
Parola najprikladnija za ovaj dan je ,,Slavimo prošlost, planiramo budućnost”. I zaista, univerzalna parola, činjenica, slaganje sa mišlju mnogih, ,,Ko ne pamti prošlost, taj se i u sadašnjosti teško snalazi”, dodao bih, a kamo li u budućnosti.
Pa vratimo se malo u prošlost. Klara Cetkin i njena borba za ravnopravnost žena. Historijski, različito viđenje zemalja u vezi ovoga dana, socijalističkog, komunističkog ili kapitalističkog uređenja. 1857.g. prvi protesti žena za ravnopravnost, za doprinos na ekonomskom, političkom i društvenom dostignuću zemlje koje im do tada nije priznato. Redaju se godine, žene ostaju kao stub društva, proglašava se Osmi mart kao Dan žena, negdje neradni dan, negdje radni, i u amanet muškarcima ostaje da taj Dan poklone ženi cvijet koji simbolizuje njezino ,,planiranje budućnosti”. Čak i boje , zelena koja predstavlja nadu i bijela koja predstavlja čistoću, uvode se u ,,protokol” kako se odjenuti za taj svečani dan.
Ali, vratimo se unazad u vrijeme socijalizma u našem okruženju. Ukratko, sve je isto i sada, barem što se tiče Osmog marta.
Kako je to bilo, pa eto, mi u kolektivu saberemo između sebe određen iznos i priredimo malu svečanost pri kraju radnog vremena uz prećutnu saglasnost rukovodilaca. Nezaobilazno cvijeće, uz cvijeće i poklon, a one zauzvrat nama serviraju radne stolove na kojima uz dosta pažnje postave iće i piće sa obaveznim cvijećem na stolu. Pretvori se to slavlje u Dan muškaraca, pokoja čašica više, znalo se i zapjevati.
A Sindikat? Eh, to je posebna priča. Sindikat se pobrine da obezbijedi ženama termin u nekom od hotela u Zenici. Kasina, Hotel Metalurg, Rudarski hotel, Hotel Internacional…termin koji je obično bio dva do tri sata, na smjenu, kako si se izborio , da li u popodnevnim ili večernjim satima. Čula bi se diskusija između žena, dobili smo termin od dva do pet popodne, zar se Eso (predsjednik sindikata) nije mogao izboriti za bolji termin. Bilo je neslaganja i oko samog hotela, ali, sve je ipak protjecalo u pozitivnom raspoloženju žena.
Rijetko je bilo da među slavljenicama u hotelu bude i po koji muškarac, naravno osim konobara, jer konobarice su taj dan slavile. Jedino, pokoji ,,sindikalac” koji je mislio da bez njega ne može proteći taj dan. Sindikalce smo zvali ,,Leh Valensa”, još ako su imali brkove taj nadimak im je pristajao.
Kako je danas? Sve je isto kao lani, ali, nema sindikata da sve to organizuje, sve je na komercijalnoj bazi, koliko para toliko muzike…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
