Zenica, moj grad, sada Grad imala je svoju dušu prilagođena onom vremenu. Zenica ima i sada svoju dušu ali prilagođena sadašnjem vremenu. Bez nekog ocjenjivanja koje može za nekoga biti subjektivno, a za nekoga objektivno, sadržaj ove, može se reći Zeničke priče, prikazati će se onako kako je po sjećanju ostalo u jednom djelu memorije pisca.
Godine sedamdesete, poslije burnog ljeta, doživljaja koji su se u pričama među rajom ispreplitale da navečer pred spavanje nisi siguran jesi li i ti bio učesnik tog događaja ili si bio nijemi slušaoc nekoga od raje upijajući njegove riječi baš kao onaj upijač koji je služio da se brže osuši tek nanesena tinta na kome je ostajala friško napisana riječ koja se mogla pročitati pomoću ogledala. Istina, na posušilu su se mogle vidjeti mnoge riječi sve dok pisac ne zamijeni široku traku upijajućeg papira.
Ako se krene sa pričom unazad, kao kad se poslije odgledanog filma raja sastane na stepenicama neke ustanove, najčešće Gradske biblioteke i analizira film, onako kritički, razmijeni utiske svako na svoj način, može se doći i do samog uvoda svakog od nas, uvoda u večer poslije dnevnih događaja tog dana, najčešće radnog dana da li u fabrici ili pak u nekoj od ustanova pri tome ne zanemarujući i studente, a učenici srednjih škola su već u krevetu. Jer, diskusije su trajale duboko u noć…
Ipak se vratimo temi, kišnom danu, kiši heftenjači kako smo je zvali, jer kiša je znala padati po sedam dana.
Na Korzo solo, radni je dan, večeras nema sastanka, pa koga sretneš. Onako ispod strehe neke radnje na Korzu, brzo pada dogovor, idemo u kino. Koji je film, nije bitno, bitno je samo kino, a to je Kino 29. Novembar. Znamo da će biti kino puno, baš omladine iz grada, jer radni je dan,cure su kod kuće, uče za sutra. Žagor raje pred Kinom nadjačava žuborenje kiše čije kapi odskaču od asfalta kazujući da nema namjeru prestati. Već kod ulaska u hol kina, zapahne vas vlaga od kaputa posjetilaca, vlaga od kiše koja se pokupila na čohane kapute, prepravljene željezničarske šinjele, komandoske iz Trsta, vijetnamke jakne, jer šuškavci i kabanice su bile prošlost, zaglavili su u šezdesetim godinama. Kaljoše na nogama su davale svoju ulogu, moderne su bile, čuvale su noge suhim u ovim kišnim danima a i čuvale su antilopne cipele na koje su se kaljoše navlačile.
Blagajna pa ulaz u predvorje kina. Karte kida Zaim, nekad mu pomaže i Omer, uposlenici kina, uhodana ekipa pored spremačica koje su nastupale na scenu poslije završetka fima.
Gase se svjetla, Filmske novosti, koje dođu kao kod kuće da gledaš dnevnik, a onda film. Već na Filmiskim novostima se čuje po neki glas iz publike, Sjedi dole nije ti otac staklar, ili ako se hoćeš nasloniti rukom na bočni naslon stolice, Pazi, ima ekser …
Već na samom početku filma upadica , Omere prevedi, ako slučajno nema titla na ekranu, ili Mutin glas kada imitira Božu eckecke, nakon čega od Zaima slijedi opomena Boži koji se pravda da nije on držeći palac i kažiprst na zatvorenim ustima pokazujući takav stav okrećući se lijevo i desno prema publici. Ššš od Zaima kao da daje podstrek još većem dobacivanju i doskočicama publike.
Na filmu ljubavna scena, momak se udvara djevojci, nikako mu ne uspijeva, dok neko iz publike ne dobaci, Omere ubijedi je…
Čuje se Žužetov glas, nešto drobi Dositeju, pusti Žuže Dositeja, vidiš da je došao da gleda film.
A onda drama, tačno u dvadeset jedan i pedeset neko viknu
, Hajmo Tetovljani na autobus, i kao po komandi, sa različitih mjesta u sali, pođe ustajat sa svojih mjesta raja iz Tetova jer valja stići na zadnji autobus Stanica-Tetovo na autobusko stajalište kod Želje.
Ni danas mi nije jasno svrha odlaska u kino ovih što su morali na autobus prije završetka filma koji je trajao još desetak minuta nakon njihove žurbe na stanicu ,,kod Želje”.
Zaim je tu da im otključa vrata i da oni ispod one nužne rasvjete na kojoj je pisalo EXIT žurno napuste salu Kina 29. Novembar.
Završi se film, upališe se svjetla, raja trlja oči da se privikne na svjetlo, poneko je i zaspao na sjedištu, vjerovatno omamljen toplinom i vlagom koja je isparavala iz čohanih kaputa, prepravljenih željezničarskih šinjela…
Izlazak iz kina, muk, preskaču se barice, brzo se zaboravlja tema filma, žuri se kući…sutra je radni dan, a radi se u normi…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
