Zeničke priče: Komšija Hamid- Tu Ibrahim prekinu svoje razmišljanje.
Blizu je Ibrahimova škola, zove se Sead Škrgo, odmah do Sejmenske džamije. Dobila ime po naselju Sejmen, ili je naselje dobilo ime po džamiji. Zgrada na jedan sprat. Iza ima i fiskulturna sala i prostrano dvorište sa igralištima. Ibrahim nije još upoznao ni zgradu u kojoj živi, KPD kolonije su duboko u srcu zbog Ibrahimovog rođenja u njima. Ali ova zgrada mu je tajnovita. Nekako čudno građena, sa centralnim dijelom koji se izdizao do nebesa, kako mu se tada činilo. Na samom vrhu gromobran, gromobran kada je za vrijeme pljuskova i grmljavine Ibrahim imao puno povjerenja u njega. Munja sijevne i obasja cijelu sobu, a ne kao kamion ,,Praga” kada svojim svjetlima u noćnim satima postepeno obasjava sobu krećući se Sarajevsko ulicom. Čarobna je to svjetlost. Krene od prozora pa kruži sobom, lagano, onako kako se ,,Praga” kreće, zahvati i visoki plafon sobe stare Austrougarske zgrade, i polako spuštajući se , ponovo dođe do drugog kraja prozora. Sve je to praćeno zvukom štektanja motora kamiona. Svjetlost je nestajala onog trenutka kada je vozač uključivao pokazivač pravca, koji tada nije davao isprekidano svjetlo, nego je to bila jedna fluorescentna šipka koja se mehanički dizala i spuštala.
-Ako grom udari i ne bude mogao da ga ,,zarobi” gromobran na mojoj zgradi, ima gromobran na KPD-u , on će munju uhvatiti-, mislio je Ibrahim.
-Ibrice, što sjediš na golom betonu, prehladite ćeš se-, bio je to komšija Hamid, koji je upravo išao sa novom ,,mladom” iz čaršije.
-Kada ćeš mi čika Hamide pokazati podrum, obećao si?-, upita Ibrahim Hamida.
-Evo sad ću, noćna sam smjena, samo da odvedem mladu do stana-.
Tako i bi, pojavi se ubrzo Hamid, na veliko zadovoljstvo Ibrahimovo. Bio je Ibrahim na tavanu zgrade, vidio splet greda koje je čuvalo ovu čudnovatu konstrukciju krova iz doba Austrougarske, upoznao je dvorište, ali podrum mu je tajnovit otkako se rodila sestra Biljana, od kada Ibrahim pamti. Ostalo je još da upozna podrum, okolne zgrade koje su bile iza kovane ograde, ulicu Šolajinu, Vuka Karadžića, Odmut..
-E hajmo’ sad-. reče Hamid pa nastavi: -Da vidiš moj Ibrice, pokazat ću ti nešto što do danas nisi vidio. Čuo si za kino, tvoj otac redovno ide tamo. Imamo mi i u KPD-u kino salu, prikazujemo osuđenicima filmove-. Siđoše Hamid i Ibrahim niza stepenice i pravo na vrata koja su bila zaključana katancem. Na podu prostorije ukaza se nekakvo crno postrojenje. Hamid okruglim bakelitnim šalterom koji je bio na okretanje, ,,u smjeru kazaljke na satu” i obratno, upali svjetlo koje škrto obasja prostoriju.
-Ovo ti je Ibrahime kino projektor, vidiš, on se ručno okretao, nema elektro motora. Ovdje se stavi rolna filma, provuče se preko objektiva, a objektiv je ovo debelo staklo ispred ove sijalice. Nekada je ovaj kino projektor bio u kino sali KPD-a, dok nisu nabavili onaj sa elektromotorom-.
-Možemo li ga isprobati čika Hamide?-.
-Može-, reče Hamid, postavi projektor na ,,kozu” za pilenje drva i uključi u utičnicu koja je bila montirana odmah ispod kružnog prekidača. Prostoriju obasja jaka svjetlost koja se posebno isticala na suprotnom zidu. Iako je zid bio poprilično počadio, razazna se neka figura, nekakav lik. Namjesti Hamid objektiv, izoštri sliku i polako pođe okretati ručicom film. Krenuše pokretne slike, likovi prolaze jedni za drugim, bez ikakvog zvuka, a Ibrahimu na um padne svjetlost ,,Prage” preko njegove sobe koja je imala isto dejstvo kao i ova svjetlost iz starog projektora. Jer, i tada je Ibrahim vidi pokretne slike na zidovima i zamišljao likove koji su se kretali i koji su trajali onoliko koliko je bilo potrebno ,,Pragi” da pređe put ispred Ibrahimove zgrade. Ove slike sa projektora bile su stvarne, toliko stvarne da Ibrahim nije mogao uticati na njihovu igru na zidu, nego ih je samo Hamid mogao ubrzati ili usporiti brzinom svoga okretanja projektora. Pri tome se čuo samo zvuk koloture koja je kroz rupice na filmu i svoje izdanke na sebi zahvatala film onom Hamidovom brzinom, odnosno onim brojem okretaja kako je to Hamid osjetio da treba. To je bio i prvi Ibrahimov susret sa filmom koji će kasnije prerasti u veliku ljubav njegovu prema filmu. Ibrica je bio sretan, a Hamid zadovoljan što mu je pričinio to zadovoljstvo. Vjerovatno je tada Hamid zaboravio i na novu mladu koja ga je čekala u stanu. Možda je u sebi i pomislio: ,,Mlade” su prolazne, a filmovi ostaju.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
