Već dugo razmišljam da napišem jednu Zeničku priču o Blatuši…ili Koreji, kako su je sada već stariji žitelji Zenice nazivali. Te generacije već odavno nema, istina, poneki je još među nama, ali sa svojim mislima, sa svojim tajnama, ne želi ili ih ljubomorno čuva samo za sebe, čuva je kao neku tajnu, često svoju, bojeći se da se vrati u to vrijeme, jer valja postati opet dječak, mladić od svojih osamnaestetak godina.
Boji se susresti mlade ljude sa kojima je drugovao, djevojke sa kojima je doživio prvi poljubac, prvo svoje pijanstvo, tečaj, prvi Tango ples, prvi ,,flaster” ples. Kako se vratiti onda iz tog doba ponovo u ovu starost, u kožu ovog starca kojemu je to bio samo film. Film koji često sanja, san koji zaokuplja većinu žitelja toga vremena u Koreji, u Blatuši, žitelja koji su imali istu ili sličnu sudbinu, isti život u Zeničkoj magli, mirisu koksa, mirisu željeza koji je procurio iz Visoke peći, mirisu iz one eksplozije kada se izliveno željezo hladnom vodom hladi. Sve je to za njih bio miris, žudili su da dođu u Zenicu, da se zaposle u Željezaru.
Žitelji Blatuše su većinom bili iz drugih krajeva, sirotinjskih, nerazvijenijih. Izgradnja pruge, miting u Zenici po završetku pruge, prije toga učesnici u ratu, sve to ih je usmjeravalo ideološki da grade ovu zemlju uvidjevši u Željezari svoju perspektivu.
Željezara je tada imala jednu kapiju, jednu direkciju, jednu visoku peć, valjaonicu i koksaru. A radne snage je falilo. Politika je činila svoje, za rukovodioce, kadrovike, vođe smjene, zaslužne borce, sa odlikovanjima i vlašću u rukama. Moralna politička podobnost je bila ulaznica na radno mjesto. Omladina sa radne akcije je hrlila za radnim mjestima, pri tome zanesena novom ideologijom komunističke partije Jugoslavije (boljševika), čije su smjernice, onako nepismeni dobijali od političkih komesara …
Ali, tema je Blatuša ili Koreja kako su je zvali novopridošli. Kapija, uprava, kadrovska, uputa za smještaj, a zna se kakav je smještaj bio. Sa papirom na kojemu je bilo ovjereno da je primljen u Željezaru, pravac upravniku Samačkog doma koji se nalazio odmah uz Čelikov stadion u Blatuši.
Upravnik na istrgnutom papiru iz sveske na korice napiše Objavu tintoplajkom koju pokvasi jezikom svaki put kad ispisuje slovo, pa onda onako modrim jezikom nakvasi štembilj i svom snagom ga udari na onaj istrgnuti komad papira, na kojem se nije moglo pročitati šta na štembilju piše.
Možda je to bio štembilj neke druge vlasti, ali ga je upravnik tako dotjerao dajući mu važnost na onoj Objavi koja je ipak važila da se dobije krevet u Samačkom domu. I ne samo krevet nego i slamarica, jastušnica, konjsko ćebe. Na jednom mjestu trebuješ praznu slamaricu napravljenu od jutanih vreća na kojima je pisalo USA i na kojoj su bile utisnute dvije ruke u stisku, a na drugom mjestu slamu.
Sve se to odvijalo u krugu kapija, Samački dom, željeznička stanica uz koji su bili magacini za novopridošle.
Omladinski dom nije bio daleko, stotinjak metara od stanice i stotinjak metara od rijeke Bosne. Subota navečer veliko spremanje za Igranku u Domu. Krpe se cipele ili još uvijek čizme iz rata, vojničke hlače se peglaju ispod slamarice, djevojke peru kosu voćnim sirćetom, obraze rumene krep papirom, padaju prve ljubavi, prvi poljupci uz tango, uz ples ,,flaster” koji su mnogi učili prethodno veče plešući u samačkom domu sa stolicom, okrećući je po taktu zamišljajući da je to djevojka sa kojom će plesati na Igranci.
Ima tu i iskusnih, koji su se kalili na drugarskim večerima na omladinskoj akciji, koji su bili udarnici, koji su svoja odlikovanja nosili na vojničkoj bluzi, jer druga vrsta odjeće je bio samo san.
A stariji, oni su imali svoju ,,Koreju”, kafanu odmah na ulazu u Blatušu, od željezničkog mosta .
Koreja je bila priča za sebe. Pila se rakija ,,daskovača”, a ako dođe ona prava rakija u Koreju, znalo se odmah ujutro prije polaska na posao u Željezaru, u ono doba kada sunce pokušava da proturi kroz Željezarski dim barem jednu svoju zraku, kao da želi da se osloni na zemlju tom zrakom, kao što sevposlije fajronta žele osloniti pijani gosti izlazeći iz Koreje, bauljajući blatnjavim putem do svoje barake, do svog samačkog doma gdje ih čeka hladna slamarica i hladno ćebe.
Javi im se želja da uđu u toplu sobu upravnika koji svoju limenu peć nemilosrdno loži ogrijevom kojeg je pribavio zahvaljujući svom položaju. A u ,,Koreji” gazda broji dinare zajedno sa animir damama koje na profesionalan način stvaraju raspoloženje kod gostiju pri tome izvlačeći im i poslednju paru iz novčanika.
U ,,Koreji” su znale i čakije letjeti jer je ,,daskovača” činila svoje. A znali su letjeti i limeni tanjiri iz kojeg se u podne jeo geršl zalijevajući ga vrućom divkom iz obijenog zemljanog lončića…
Blatuša se vremenom razvijala, prave se zidane prizemnice, zidane Kasine, pravi se željeznička kolonija, uz rijeku Bosnu je gradsko smetljište, ali sreća, tada se mogao tu vidjeti samo lug iz peći i ništa više.
Blatuša je danas moderno naselje, a ,,Koreja” se ponekad spomene kao neka zagonetka, kao postavljeno pitanje, Znaš li gdje je bila ,,Koreja”?
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
