Negdje je zapisano da je zenička KP – domska kolonija izgrađena još one davne 1911. godine. Dolaskom Austrugarske u ove krajeve, 1878. godine, odnosno okupacijom Bosne i Hercegovine, Zenica je došla na “svjetlost Evrope”, odnosno u samo njeno srce. Zbog specifičnog položaja Zenice, u njoj biva izgrađen novi KP dom, odnosno kaznionica ili Centralni kazneni zavod za Bosnu i Hercegovinu. Pripreme za izgradnju Zavoda su započele 1886. godine kada je kupljeno zemljište. Zavod je konačno završen 1904. godine, uporedo sa parnim grijanjem, kao i elektrifikacijom. Interesantno je da je kamen za izgradnju Zavoda dovožen sa Zmajevca i Mošćanice.
Kolonija je izgrađena 1911. godine, kada je konačno završena i zvala se činovnička kolonija, i služila za potrebe činovnika i stražara. Već je dosta napisano i rečeno o kaznionici, pa bih se zadržao na onome sto ja pamtim i čega se sjećam od sredine pedesetih prošlog vijeka, pa sve do rušenja kolonije, sedamdesetih godina. Ulica se zvala Pionirska.
Smještena u naselje Mokušnice, podno Vučijaka, brda iznad KP-doma, s jedne strane, a Uzunovih stijena i uskotračnog kolosijeka, s druge strane. Bila je prirodno i vještački ograđena, odnosno osigurana na svoj način. Sigurnost joj je stvarala i žičana ograda oko KP-doma. Kolonija se sastojala iz dva reda prizemnih, stambenih objekata. Gledajući od menze, desni red je imao tri, a lijevi red devet kuća nalik na rudarsku koloniju, u kojoj su stanovali stražari, kako ledični tako i porodični. Uz kuće su bili i pomoćni objekti, šupe za drva, kao i kokošinjci i ostave. Ispred kuća su bile bašte za uzgoj povrća, a vodovod se bio odomaćio već duži period. Tu je bila i zgrada menze, objekta gdje su se ledični (samci) mogli hraniti.
Menza se nalazila odmah na početku kolonija, i bila je jednospratna zgrada sa velikom verandom izgrađenom od drveta, daski po kojima smo se kao djeca voljeli igrati, a sve zbog škripe dasaka i osjećaja da će se začas srušiti. Iza menze je bila “oficirska” zgrada u kojoj su stanovale starješine KP-doma. Ta zgrada je napravljena mnogo kasnije nego same kolonije, i činila je čitavom svojom arhitekturom prestiž u odnosu na kuće u koloniji. Zgrada još i danas postoji. Znači, idući od uskotračne pruge koja je bila zaštićena rampom, nailazi se na podzidu, lijevo se ide u nekadašnju kuglanu, sada dom Preporoda (Dom Armije), pa pravo preko tri stepenice – ulazi se u koloniju, odnosno nailazi se na zgradu menze. Desno je put koji zaobilazi koloniju i koji vodi prema Gornjoj Zenici i Vražalama. Bočno od puta su kuće starosjedilaca Zenice, Krehića, Brdarevića… kao i potok koji izvire u selu Vražale i ulijeva se u Kočevu kod zelene pijace (sedamdesetih godina potok je prekriven betonskim pločama).
U kuće su bile smještene po dvije porodice, uglavnom stražara koji su tu našli novi dom, osnovali porodice, dobijali naraštaj. Svi su tako bili vezani za KP-dom. Ondašnja politika i uređenje države, bili su svetinja za stanovnike kolonije, Te su oni živjeli onako kako su nalagala pravila službe u toj instituciji. Kućne popravke, pravljenje namještaja (kredenac, sto i četiri štokrle, sanduk za brašno) krojenje odijevnih predmeta, sve su to bile privilegije stanovnika kolonije , koji su to imali nadomak kolonije, u KP- domu, od strane osuđenih lica sa raznim zanatima. KP- dom je u to vrijeme imao i radio servis, krojačku radionicu, stolarsku radionicu, pekaru, ekonomiju, majstore osuđenike različitih zanimanja, čije su usluge koristili stanovnici kolonije. Novogodišnje poklone koje smo mi kao djeca dobijali, bili su ručni rad osuđenih lica. Igračka koje se ja posebno sjećam, bila je drvena ptica na točkovima koja je klepetala krilima kada se gura naprijed, pomoću isturenog štapa. Prva moja posjeta pozorištu bila je sa maloljetnim osuđenicima koje su vodili na predstavu stražari iz kolonije, kao i prvo kupanje na Bojinom viru, na rijeci Bosni.
Blizina Vučijaka pružala je mogućnost izleta koji su bili svakodnevni. Snabdijevali smo se u obližnjoj zadruzi, koja se nalazili niže rampe a to je već pripadalo Talića brdu. „Fasunge“ – mjesečna sledovanja, bile su u KP-domu, a zimnicu je obezbjeđivala ekonomija iz vlastite proizvodnje, iz naselja Pehare, Begovog hana i prostora između kaznione i kolonije. Stražari su uvijek nosili službene uniforme koje su se neznatno razlikovale od milicionarskih, tako da su kolonije ličile na jedan mali garnizon. Boja fasade objekata bila je istovjetna boji stražarskih uniformi – golubije sivoj. Ispred lijevog reda kuća bila je staza koja je vodila podno Vučijaka, tako da su tu stazu koristili uglavnom stanovnici kolonije.
Sve u svemu, živio se jedan miran život u koloniji, sa nadom da bi se jednog dana moglo preseliti u neku od novih zgrada oko KP-doma, u Sarajevskoj i Šolajini ulici. Službenici su već počeli dobijati stanove u novoizgrađenim zgradama na Odmutu i Jaliji, vodeći računa o blizini KP-doma. Kolonije su srušene krajem šezdesetih godina, a sedamdesetih je na tome mjestu niklo veliko naselje Mokušnice.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
